Hej budi jaka ti najlakše je plakati...

Možda je pomračenje sunca krivo. Horoskop, ili neki drugi položaj planeta, ili možda položaj srca u odnosu na ove dronjave ostatke duše. Možda je zaista vrijeme za promjene. Možda je zaista vrijeme za ljeto i sunce. Možda se univerzum izvrnuo naopako, napravio neki salto pa premetio ravnotežu mojih nadanja. Možda je... Ma dođavola i sa tim "Možda". 

Grize me danima neki osjećaj u stomaku i ne umijem da objasnim odakle potiče jeza i odakle potičem ja. Ne umijem da objasnim zašto mi plešu misli kao pijani prosjaci uz drvene plotove. Ne umijem da objasnim, i voljela bih da je ovaj otisak zuba na mojoj kičmi nešto potpuno pogrešno. Možda samo san. Možda samo nešto što mi se prividilo u snovima. Možda samo neki glupi osjećaj. Možda je... Ma dođavola sa možda, zar nisam već rekla. 

Znaš, ja imam svoj svijet u koji sam se lijepo sakrila od ostatka civilizacije. I lijepo mi je u njemu. Lijepo mi je biti otkačena kad poželim, i lijepo mi je prepustiti se sebi i zagrliti se i utonuti u mrak. Lijepo mi je znati da imam onaj jedan broj koji mogu uvijek da pozovem i taj neki dom kom uvijek mogu da se vratim. Plaše me aveti koje su se izdigle i koje mi prijete, koje me na silu tjeraju da brinem - jer šta ako taj jedan dom, kakav god da je bio, šta ako se jednom rasturi, šta ako prestane da postoji. Kome ću se vratiti? Koga ću moći pozvati? Kome ću moći prosuti ove neparne klikere mojjih suza, i rastresti dušu poput vrane kose na vjetru sjevernom? Ko će popuniti tu prazninu ako se taj moj dom od marcipana bar i malo nakrnji? 

Želim vjerovati da neće biti tako, želim vjerovati da je ta moja tvrđavica prepuna dječijeg maštanja nesavladiva, želim vjerovati da su moje ruske bajke koje su me trovale kad sam bila mala, da se njihova čarolija rasula i zidovima i podovima i da joj ne može biti ništa. Jer nisam još spremna na to. Jer ne želim da me ovaj osjećaj proganja kao da sam obula pogrešne cipele za maturu. Ne želim da me grize ovo što osjećam i da sutra pogledam sebe u ogledalo i kažem sebi ono što sam drugima toliko puta "Ja sam uvijek u pravu". Ovo je jedini put kad ne želim biti u pravu. Plaši me ta moja sposobnost da prepoznam istinu, da osjetim nevolju, da osjetim ljude i što je još gore - plaši me ova jeza koja mi paradira kičmom kao da je ratno stanje. 

Možda je do pomračenja sunca. Tako jako želim vjerovati da je sunce krivo za ove horde slutnji koje su mi naselile dušu. Nisam ja spremna na to da budem u pravu. Nisam, nije još moje vrijeme, još je previše rano razmišljati o pakovanju kutija i zatvaranju vrata, i još je rano misliti o kandžama kako grabe iz dubine. 

Još sam ono isto dijete zarobljeno u šatoru ispod trpezarijskog stola sa knjigom u ruci. 

Da li ikad preživiš oluje koje mi slute na rušenje? 

Da li ikad preživiš snove koji se otrgnu poput papirnog zmaja na vjetru? 

Da li ikad posle toga možeš biti svoj? 

Kako preživiš kad sebe izgubiš? Nije da nisam, ali možda... 

Dođavola! 

Ovo jednostavno nije taj dan!

Mrak me plaši

I ponovo neki rat.

I ponovo neke bitke, i zastave,

I proračuni, nacrti i geometrija srca.

Ponovo neke aždaje i ponovo pružene ruke.

Mjesec iznad glave, i trnje ispod stopala.

Ponovo smijeh, i strah koji zvuči kao radost.

Izgubljeni ljudi i pronađeni koraci.

Ponovo neki vrtlozi i nigdje riječi da pronađem,

Da predahnem, da samo oči na trenutak sklopim,

Da se sa sobom od prije pozdravim,

Da se u dušu precrklu poljubim, i na dno položim.

Stojim ispred svojih snova,

I preplašeno gledam u njih,

I preplašeno trepćem

I grabim vazduh bez mogućnosti da udahnem,

Pa se noću zagrcnem

Kad konačno sklopim oči, bez snova.

Ne drhte mi ruke, i nije me strah drugog dlana.

Zagrljena sam,

I možda se zrak sunca izgubio pod mojim nogama,

Ali ni njega me nije strah.

Navikla i previkla na svoje dane,

I mir koji sam s toliko muke izgradila,

Uplašeno trepćem i zaćutim.

Zaćutim u minuti u kojoj mi srce preskoči

Kad čuje da još neko srce kuca tu pored.

Zaćutim i progutam strah.

Ne plašim se pokušati živjeti.

Ne plašim se ni voljeti.

Oči me plaše.

Mrak me plaši.

Mrak koji nestaje i blijedi,

I plašim se hoću li poput drevne legende na suncu izgoreti,

Svikla na tamu i noć i zvijezde.

Hoću li znati zagrliti sunce,

Hoću li umjeti disati bez ovog grcaja,

Jer još u meni čuči ona bol.

Jer ja sam svoje srce za večeru servirala,

I svojom krvlju neko ime ispisala na mariginama kože,

I ušila sam je tako dobro

Da više nikad ne izgovorim molitvu u predvečerje.

Zaćutim ponekad.

Uhvati me nedostajanje i zarije zube u krvave prste,

I oduzme mi riječi.

I zaćutim.

Zaćutim jer mi zvijezde zapnu u grlu, zadave me.

Trnje me počne golicati, i sve moje mi bude tužno.

Zaćutim i zagrlim uzdah,

I prekrijem se kožom, zaronim u sebe,

I ne znam put za nazad.

I uplaše me oči.

Uplaši me sutra.

Jer još uvijek nisam za sutra stasala.

Još uvijek mi je danas dovoljno.

Još uvijek me juče prati.

Ustanem sa pločnika i okrenem se ka suncu.

Ćutim dugo i gledam u zrake.

Ćutim i pružim ruke.

Još jedna zora u kojoj se nisam slomila.

Nenikli cvijete

Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen.

Trnje neko niklo, niotkud posađeno.

Eto tako, vrijeme ga donijelo.

Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila.

I mislili ljudi od cvijeta korov,

Pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti.

Mislili trnje a ono ruke bile.

Probali iščupati ga iz suve zemlje.

Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta.

Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile,

Al kroz koju godinu cvijet opet nikne,

Svaki put za srce veći.

Umislio cvijet da je srce,

Povjerovao ljudima, povjerovao svojima.

To ti je kao priča o ružnom pačetu,

Samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.

To ti je kao kad gledaš zvijezde

I misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su.

Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili.

Osušila se zemlja,

Zapeklo srce katranom zaliveno.

Mali neparni cvijet.

Brali su ga, mislili od jednog će dva nići,

Mislili možda buket napraviti,

Vijenac za neku tršavu glavu.

Ali nije to bio maslačak.

Nije to bio cvijet za lastavice,

One iste koje su iznad prozora svile gnijezdo.

Nije to bio ničiji par.

Nosili su ga i na groblje,

Mislili ljudi tamo će mu biti ljepše,

Usamljenom među samima, među neniklim dušama,

Među hladnim zvijezdama.

A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo.

I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao.

Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka.

Dok jednog dana nije umro.

Nije nikad vjerovao da može biti

Parna latica nekog buketa na vjenčanju.

Znaš, sa njim su umrli i snovi.

Sa njim i srce se u prah pretvorilo.

I ja sam s njim u beskraj otišla.

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli

Tumarajući od šatora do šatora,

Od pustinje do kamenoloma,

Koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili,

Nama nikako nije teško da budemo sami.

Mi jedino takvi i umijemo biti.

Izgubljeni u besmislu,

Zatvoreni u svoju kristalnu kuglu,

Jedini svitac na noćnom nebu.

Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji.

Ponekad se pitam

Hoću li ikad ponovo oživjeti do života,

Ne ovo kao sad.

Hoću li znati da pružim ruku

I da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame.

Ponekad pomislim hoću li ikad više biti obični cvijet,

Bez boje, bez imena, bez odredišta,

Hoću li znati da pripadam ikom osim sebi,

Hoću li znati koračati uporedo sa nekim

Kome neće smetati moje trnje,

I ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde.

Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu,

Da predahnem, da se odmorim.

Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem,

Ako me snaga napusti.

Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo,

I biti ništa onim koji su od mene sve tražili,

I probala sam biti predstava, i cirkus,

Al jedino dramu sam umjela da odigram,

Jedino sam na suzama umjela plesati,

I danas,

Kad sam posle svoje smrti prodisala,

Moram da crtam suze,

Da osmijehe lijepim preko trepavica.

Ne znam hoću li znati biti množina,

Hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena

Još od prije rođenja.

Ne znam, i plašim se saznati.

Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer...

Šta ako noć još nije prošla?

Nespretna bajka

Znaš, to je srce.

Nije neka limena kanta koju ti možeš da popraviš.

Nije to da je malo zarđalo po ivicama,

I sa par poljubaca sve riješiš.

Ne ide tako.

To je srce, a ne neki sat na navijanje

Kojem je stradao mehanizam

I ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš.

Ne može.

Nismo mi od istih legura krojeni,

Krv je moja korozija tijela.

U meni čuče neke boli,

Samurajski mačevi isukani,

Svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam.

Hodam onako kako znam, kako osjećam.

I ptica leti na svoj način, ne možeš je naučiti da pleše.

Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o glavu.

Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila,

Nije me život zarobio tu i nisu mi vještice bile zavidne.

Niko me nije osudio na samicu,

Ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola kovane.

Ti, takvi poput tebe,

Što nisu ni omirisali isparenje očaja

I koji nisu nikad ni prišli blizu pakla -

Ne možeš ti znati ko sam.

Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u glavoj ulozi.

Ja nisam za snove.

Ja sam za let.

Za nebo.

Ne umijem da gazim po pločicama

I mjerim sastojke za tvoje savršene kumove,

I ne želim da sama mijenjam pelene,

I ne, nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog

Ko nije gorio i svoj pepeo po vodi rasuo.

Ne znam kako bi ti, satkan od kapi vode,

Mogao mene uviti u kukuljicu gusjenice,

I čekati da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao. 

A ja sam sve osim nje.

Iz mene oluje vrište, i krv mi ključa umjesto katrana,

I kosa mi gori i kosti se rasipaju od ludila!

Cijela jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš.

Otrovaće te moje usne, udaviće te moja žeđ.

Kako da zaspim pored nekog

Ko i ne zna da sam na drugoj strani kreveta,

Da sam brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila,

Dok si ti mirno snovima predao svoje bajke.

Kako da zaspim pored nekog

Ko nikad nije spavao u olujama,

I ko nije u oči smjestio gromove,

I ko nije bar jednom bio najviše sam.

Ja ne umijem ni pored sebe zaspati.

Ni u svoje se ruke ne znam uviti

A kako bih u tvoj polovičan zagrljaj.

Ne možeš vrane konje tek tako u miševe pretvoriti,

Nije ti ovo pjesma o Pepeljuzi.

Znaš, ja sam svoje srce na rukama držala.

U dlanu mi je kucalo.

Ja sam ga svojim suzama utopila,

I zato danas suza nemam.

U so sam ga sahranila i ja sam tamo umrla.

Kad sam ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena,

Znala sam da je život vrijedan življenja samo ako si lud,

I ako znaš u kom pravcu jednorozi odlaze.

I treba da piješ vino, da ti zatruje krv.

I treba da pustiš da ti srce možda ponovo izraste.

A ti, ti nikad nisi ni svoju krv liznuo,

I ne možeš znati kako cvile napušteni psi,

I kako plaču djeca u sirotištu.

Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele

Jer ti nisi nikad letio.

Ti samo želiš biti voda.

A ja sam za oluje rođena.

I onda potonem u dubine sebe, i ne umijem izroniti...do jutra

Vidiš ima tako neka rupa u grudima kroz koju sam se naučila provlačiti svaki put kad mi zatreba mir.

Pećina neka unutar mene. 

Zaronim u nju, u tišinu i tamu, ne ustajem iz kreveta osim kad moram, ne oblačim se osim kad moram, i ne radim ništa. 

Samo postojim. 

Dišem na svaki treći otkuaj srca. 

Zaustavljam satove koje ne nosim, i maštam bajke koje ne vidim. 

Ispružim prazan dlan ruke, i ponekad mi izgleda kao da nikad neće postojati onaj drugi, veći, snažniji u koji se mogu moji prsti uklopiti poput oduvijek namijenjenog dijela života. 

I vratim ruku ispod glave, pridržavam snove da ne posipadaju, da se na razaspu, jer kako ih skupiti posle, ponovo naslagati u gomile i zatvoriti pećinu. 

Sa snovima bi ispali i otrgnuti komadi mene koje slažem uredno kao iscijepana pisma. 

Ako se ja raspem, ne bih se više mogla skupiti i sklopiti u cjelinu, i onda bi namjesto nosa došlo srce, namjesto očiju ruke i ne bih umjela više odrediti zašto mi treba toliko dugo da se vratim u stvarnost, među vrstu koja se zove ljudi. 

Nije da mi fale. 

Previše vremena sam provela među njima da bi mi ikad više nedostajali. 

Previše je sve jednostavno, i jeftino, previše je sve samo sex, a premalo ljubav. 

Previše je sve samo fizičko a niko dušu da dotakne ko plašljivo mače. 

Kao da će svakog trena srce da im proždere ako samo i pomisle na riječ ljubav. 

Previše je ovo surov svijet za mene od perja satkanu. 

Previše sam i ja za ovaj svijet, bojim se, neću se moći uklopiti u rutinu i ostaću svitac zarobljen na obali mora bez ikakve nade da se vratim u jato i otkrijem svoje sazvežđe. 

Prviše je svega a premalo snova, i osmijeha. 

Premalo je dječijih maštanja a previše ekrana da smo ogledalo zaboravili i sad kad se sretnem pogledam, i vidim te bore smijalice oko očiju, kojih nema ni na jednoj fotografiji. 

Ispeglani osmijesi, i čista koža, konture i rumenila, i sve to samo da se zamaskira prava tvorevina ljudska, da se srce ne vidi i da se ne bi vidjele one bijele vlasi koje su nikle jer si noćima vrišteći ustajao iz kreveta i košmara da se bojiš i zaspati pored nekog. 

Toliko me moja pećina utopila u sebe da sam i sama mrak postala, nesposobna da budem bilo šta drugo osim led, kamen, i kap rose na ivici usana. 

I preplaše me svjetla radoznalih ljudi koji zalutaju jer su negdje vidjeli moje fotografije iz nekog njima nepozatog ugla, i koji su pronašli negdje moje stihove ispisane i umjesto šavova korišćene da se zakrpi neko slomljeno srce. 

Previše me ima za ovaj sumanuti svjet koji samo otima i ujeda, i grabi, gazi preko svitaca i uništava maslačke. 

A ja se u čičak zaljubim, i meni je sasvim dobro kad mi neko izrecituje pjesmu, i ubaci leptira u moju tamu. 

I prije nego leptir sleti na moj dlan, pojede ga prva neman koju sam postavila kao stražu. 

Nažalost, zvijeri se hrane mrakom, i čak ni moje suve zenice ne umiju da ih pripitome jer, nisam sigurna da ću ikad više umjeti da budem dio tehnološki naprednog svijeta koji sve osim srca ima. Meni su važne noći, i vino, i snovi, i šaputanja, i ponekad neka divlja zora, a svijet i dalje brine o punim ormarima i klubovima, ne mareći za ljušturu u grudima. 

Ne mogu. meni je moja pećina sasvim lijepo sklonište. 

Otvorena za onog koji se ne bude plašio mraka.

Sve moje krvave bajke vodile su divljoj zemlji

Čekaj malo da do daha dođem. Da se osvrnem oko sebe, i krug oko noći da napravim. Da provjerim da nisam možda u Zemlju Čuda upala, u neku od mojih knjiga sa police zalutala a da nisam primjetila. Samo malo da sa trepavica sklonim inje i sa srca da otresem prašinu. Složila sam ga, znaš. Spakovala u fioku, lijepo i uredno, kao košulju za posebne prilike. Malo lavande da ga ne pojedu moljci. Malo soli da se održi ukus. Poljubila ga i zatvorila. Neka ga, može mi nekad koristiti, kad dođu drugačiji ljudi, i možda oni koji su čuli za ljubav.

Vidiš, ja pišem o ljubavi, pišem o životu, pišem o snovima od marmelade i o borbama, ratovima, krvi i kostima. Pišem ono što sam osjetila, i što sam vidjela, i o svim svojim smrtima pišem. O onome što sam naučila i o materijalima s kojima se najbolje možeš zalijepiti i skrojiti sebe ponovo u neku cjelinu koja samo na škrbuljke liči, al zna i dalje voljeti. Nisam uvijek znala puteve, nekad sam i kroz šume hodala bosa. Nekad sam i pored puta spavala. Ne vezuj moje krvave pjesme samo za muškarce koje sam birala. Ima toliko drugačijih smrti, i toliko drugačijih ostavljanja.

Jeste, krvare moji stihovi umjesto mene, i ne možeš razumjeti ako i sam nisi bio ostavljen pored puta kao pas bez repa, odbačen od strane svih koji nemaju nikakve veze sa romantičnom stranom svijeta. Ne možeš da znaš jer nisi nikad morao da sebe ostaviš na kraju kolone i da prvo svojim mesom nahraniš one gladne tvog srca, pijane od tvog bola, da ih napojiš svojim suzama tako da tebi ništa ne ostane. Samo so. Gadna, otvrdla, skorela so koja je od kože mi napravila ratište, i uklesala mi bore oko očiju. Peče gore nego hiljadu gelera iz svih drugih ratova. Nema to veze sa onim neizgovorenim Volim te, sa fantazijama i perverzijama. Ne lome se uvijek sva koplja na leđima. Neka ostanu zauvijek zarivena u srce.

Čekaj malo, da vidim ove zidove oko sebe, da pokušam bar jedan kamen izvući kako bi me to tvoje nebo bolje pogledalo. Ti misliš da su me muškarci slomili, da su mi srce ukrali pogrešnim snovima, a ja sam ih birala. Ja sam ih mojim zvala. Oni samo nisu znali pripadati i to je u redu. Nemam ja problem sa tom takvom vrstom ljubavi. Ne možeš ti znati zašto su moji stihovi puni vriskova u tami, i zašto u mi leđa izgrebana, i zašto sam se vratila mojim bedemima i kaktus pod srce stavila. Ja zato ćutim, i zato gutam kamenje ponekad. Zato ponekad uzdišem, i svijem se u svoj svijet. U svoju sigurnost. Jer ne znam za drugo.

Srećna sam. Danas jesam. Posle svih loših godina, posle svih ugriza i otrgnutog mesa, i kostiju koje sam skupljala pa uklapala, danas sam to što vidiš. To što čuješ. To što zapakujem u redove i napravim tekst koji te po srcu zagolica i oči ošamuti da trepavice zaplešu svoj ples. Danas sam slobodna i konačno onakva kakva sam trebala biti kad su me na ovaj svijet izvukli iz krvi. Danas sam sve svoje oprostila i tuđe šamare u priče pred spavanje pretvorila. Danas znam, vrijedilo je biti slomljen jer znam iz kamena izvući smijeh, i iz pustinje suzu za snove. Još samo zidove da srušim opet. I ne, nema to nikakve veze sa poljupcem u čelo pred spavanje.

"Prohujalo s vihorom", Margaret Mičel

Sutra je novi dan!

Sklopila sam korice knjiga sinoć pred ponoć, i nasmijala se sebi. Protegla sam se u krevetu, prevrnula se na leđa i rekla glasno "Kakva knjiga". 

Odgledati film "Prohujalo s vihorom" a ne pročitati knjigu danas mi je nezamislivo. 

To je kao da srce razdvojiš od tijela. Vidjeti i doživjeti su potpuno različite stvari. 

Postoje stvari koje u životu moraš bar jednom uraditi, a među njima je deifnitivno gledanje filma, ali sad, nakon 1000 stranica knjige... 

Gledati Skarlet i Reta na ekranu, i čitati o njihovim emocijama, i mislima, i drhtajima, čežnjama i strahovima - potpuno drugačiji doživljaj. Jer oni su simbol ljubavi koja uništava, koja razara i tijelo i srce i dušu. Rijetki mogu da potpuno osjete lik male razmažene bogatašice, njenu čežnju za slobodom, i želju za koketerijama, njenu taštinu i ego. Samo onaj ko je bio gladan poput nje i uplašen poput nje može da razumije njenu borbu i snagu dok kao ranjena vučica se bori za svoju zemlju, za svoju sigurnost. Da, mnogi će reći da je u stvari ona samo razmažena i da joj jedino stalo do novca, ali kad pročitaš knjigu shvatiš da smo sve mi žene po malo Skarlet, i da su rijetke velike kao Melani. 

Filmu se uvijek rado vraćam, uvijek mi je nov i zanimljiv, i jedan od najboljih ikada. Ali sad, posle knjige dobio je potpuno drugu dimenziju. Voljeti ženu kao Skarlet, jaku i nezavisnu, drsku i sebičnu, spremnu na sve da zaštiti ono najvažnije u životu, spremnu na sve zarad budućnosti, herojski je podvig. Ret mi je oduvijek bio fascinantan, a posebno sad, kad sam pročitala koliko je duboka bila njegova ljubav prema maloj razmaženoj djevojčici koja, čini mi se, nikad nije potpuno odrasla. Prema ženi koju je želio više nego ijednu drugu i koju je čekao duže nego ijednu drugu. Da li naši muškarci naju tako razarajuće da vole...

Koliko puta u životu ti se desilo da si sve ljude koje imaš u životu olako shvatao, da ti je bilo svejedno da li su prisutni u tvom životu misleći da uvijek postoji sutra, da će i sutra biti tu. Koliko samo porordicu uzimamo zdravo za gotovo, provodimo sate i sate radeći i propuštajući trenutke, sve dok na kraju, imajući i kuću i zavjese i tepihe, ne shvatimo da smo izgubili ono najvažnije - sebe i ljude koje smo voljeli. Sutra nekad ne postoji. 

Nesvjesna svoje ljubavi prema Retu, i zaluđena idealom koji je stvorila o Ešliju, Skarlet je idealan primjer i odraz svake od nas. Nemojte mi glumiti sad kako nikad niste bile bespovratno zaljubeljene u neki izgubljen slučaj jer ste vi od njega napravile antičkog ratnika. Jeste. I ja sam. Sve smo. A kad prođe ta zaljubljenost i kad sagledamo ljude bez pinki naočara, sve što vidimo je u stvari ljuštura od čovjeka zbog kojeg smo propustili, sigurna sam, mnoge prave i divne ljubavi. Jer sve su ljubavi prave iako mnoge od njih nisu naše. 

Još jedna stvar. Nikad nemoj da zaboraviš da se sve u životu mijenja, da sve prolazi, da moraš da budeš otvoren za sve nove avanture. Ne vrijedi grčevito se držati prošlosti, ne vrijedi razmišljati o njoj, vrijeme je poput rijeke koja se nikad ne zaustavlja. Ljudi se jako teško prilagođavaju promjenama, plaše se drugačijeg i to je u redu. U redu je biti uplašen, i snažan, i slab, i zaljubljen, i biti željan igre, i mladosti, i ljubavi. Zato mi je Skarlet još draža. Njena sposobnost prilagođavanja, njeno rušenje predrasuda i ravnodušnost na ono "šta će drugi reći" samo još jače me vezala za nju. Jer drugi će uvijek pričati. Njena hrabrost da u to vrijeme bude drugačija... Ljudi sve praštaju osim uspjeha, osim raznolikosti, osim ljubavi. 

Rušenje cijele jedne civilizacije mi je možda i najtužniji dio knjige. Priča o ratu, o uništavanju života, o rušenju mladosti, ne razmišljajući o posledicama, priča o bogaćenju zahvaljujući ratovima, samo podsjeća na ove naše trusne zemlje i na uništenje cijele jedne ere. Ostala su sjećanja, ostali su ljudi koji se i dalje grčevito drže za ta prošla vremena, stežuži i grabeći uspomene na njedra. A treba pustiti. Treba se okrenuti budućnosti. Uvijek se treba okrenuti ka novom danu. Ne moraš zaboraviti, i ne možeš, ali možeš pustiti. Možeš živjeti. I voli. Zaljubi se i voli dok nije kasno. Dok ne izgoriš živ. Dok te ne zakopaju. Posle već neće biti važno.