Monday, August 21, 2017

Hej budi jaka ti najlakše je plakati...

Možda je pomračenje sunca krivo. Horoskop, ili neki drugi položaj planeta, ili možda položaj srca u odnosu na ove dronjave ostatke duše. Možda je zaista vrijeme za promjene. Možda je zaista vrijeme za ljeto i sunce. Možda se univerzum izvrnuo naopako, napravio neki salto pa premetio ravnotežu mojih nadanja. Možda je... Ma dođavola i sa tim "Možda". 

Grize me danima neki osjećaj u stomaku i ne umijem da objasnim odakle potiče jeza i odakle potičem ja. Ne umijem da objasnim zašto mi plešu misli kao pijani prosjaci uz drvene plotove. Ne umijem da objasnim, i voljela bih da je ovaj otisak zuba na mojoj kičmi nešto potpuno pogrešno. Možda samo san. Možda samo nešto što mi se prividilo u snovima. Možda samo neki glupi osjećaj. Možda je... Ma dođavola sa možda, zar nisam već rekla. 

Znaš, ja imam svoj svijet u koji sam se lijepo sakrila od ostatka civilizacije. I lijepo mi je u njemu. Lijepo mi je biti otkačena kad poželim, i lijepo mi je prepustiti se sebi i zagrliti se i utonuti u mrak. Lijepo mi je znati da imam onaj jedan broj koji mogu uvijek da pozovem i taj neki dom kom uvijek mogu da se vratim. Plaše me aveti koje su se izdigle i koje mi prijete, koje me na silu tjeraju da brinem - jer šta ako taj jedan dom, kakav god da je bio, šta ako se jednom rasturi, šta ako prestane da postoji. Kome ću se vratiti? Koga ću moći pozvati? Kome ću moći prosuti ove neparne klikere mojjih suza, i rastresti dušu poput vrane kose na vjetru sjevernom? Ko će popuniti tu prazninu ako se taj moj dom od marcipana bar i malo nakrnji? 

Želim vjerovati da neće biti tako, želim vjerovati da je ta moja tvrđavica prepuna dječijeg maštanja nesavladiva, želim vjerovati da su moje ruske bajke koje su me trovale kad sam bila mala, da se njihova čarolija rasula i zidovima i podovima i da joj ne može biti ništa. Jer nisam još spremna na to. Jer ne želim da me ovaj osjećaj proganja kao da sam obula pogrešne cipele za maturu. Ne želim da me grize ovo što osjećam i da sutra pogledam sebe u ogledalo i kažem sebi ono što sam drugima toliko puta "Ja sam uvijek u pravu". Ovo je jedini put kad ne želim biti u pravu. Plaši me ta moja sposobnost da prepoznam istinu, da osjetim nevolju, da osjetim ljude i što je još gore - plaši me ova jeza koja mi paradira kičmom kao da je ratno stanje. 

Možda je do pomračenja sunca. Tako jako želim vjerovati da je sunce krivo za ove horde slutnji koje su mi naselile dušu. Nisam ja spremna na to da budem u pravu. Nisam, nije još moje vrijeme, još je previše rano razmišljati o pakovanju kutija i zatvaranju vrata, i još je rano misliti o kandžama kako grabe iz dubine. 
Još sam ono isto dijete zarobljeno u šatoru ispod trpezarijskog stola sa knjigom u ruci. 
Da li ikad preživiš oluje koje mi slute na rušenje? 
Da li ikad preživiš snove koji se otrgnu poput papirnog zmaja na vjetru? 
Da li ikad posle toga možeš biti svoj? 
Kako preživiš kad sebe izgubiš? Nije da nisam, ali možda... 
Dođavola! 
Ovo jednostavno nije taj dan!

No comments:

Post a Comment