Saturday, July 29, 2017

Nespretna bajka


Znaš, to je srce.
Nije neka limena kanta koju ti možeš da popraviš.
Nije to da je malo zarđalo po ivicama,
I sa par poljubaca sve riješiš.
Ne ide tako.
To je srce, a ne neki sat na navijanje
Kojem je stradao mehanizam
I ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš.
Ne može.
Nismo mi od istih legura krojeni,
Krv je moja korozija tijela.
U meni čuče neke boli,
Samurajski mačevi isukani,
Svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam.
Hodam onako kako znam, kako osjećam.
I ptica leti na svoj način, ne možeš je naučiti da pleše.
Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o glavu.

Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila,
Nije me život zarobio tu i nisu mi vještice bile zavidne.
Niko me nije osudio na samicu,
Ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola kovane.
Ti, takvi poput tebe,
Što nisu ni omirisali isparenje očaja
I koji nisu nikad ni prišli blizu pakla -
Ne možeš ti znati ko sam.
Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u glavoj ulozi.
Ja nisam za snove.
Ja sam za let.
Za nebo.

Ne umijem da gazim po pločicama
I mjerim sastojke za tvoje savršene kumove,
I ne želim da sama mijenjam pelene,
I ne, nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog
Ko nije gorio i svoj pepeo po vodi rasuo.
Ne znam kako bi ti, satkan od kapi vode,
Mogao mene uviti u kukuljicu gusjenice,
I čekati da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao. 
A ja sam sve osim nje.

Iz mene oluje vrište, i krv mi ključa umjesto katrana,
I kosa mi gori i kosti se rasipaju od ludila!
Cijela jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš.
Otrovaće te moje usne, udaviće te moja žeđ.
Kako da zaspim pored nekog
Ko i ne zna da sam na drugoj strani kreveta,
Da sam brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila,
Dok si ti mirno snovima predao svoje bajke.
Kako da zaspim pored nekog
Ko nikad nije spavao u olujama,
I ko nije u oči smjestio gromove,
I ko nije bar jednom bio najviše sam.
Ja ne umijem ni pored sebe zaspati.
Ni u svoje se ruke ne znam uviti
A kako bih u tvoj polovičan zagrljaj.
Ne možeš vrane konje tek tako u miševe pretvoriti,
Nije ti ovo pjesma o Pepeljuzi.

Znaš, ja sam svoje srce na rukama držala.
U dlanu mi je kucalo.
Ja sam ga svojim suzama utopila,
I zato danas suza nemam.
U so sam ga sahranila i ja sam tamo umrla.
Kad sam ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena,
Znala sam da je život vrijedan življenja samo ako si lud,
I ako znaš u kom pravcu jednorozi odlaze.
I treba da piješ vino, da ti zatruje krv.
I treba da pustiš da ti srce možda ponovo izraste.
A ti, ti nikad nisi ni svoju krv liznuo,
I ne možeš znati kako cvile napušteni psi,
I kako plaču djeca u sirotištu.
Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele
Jer ti nisi nikad letio.
Ti samo želiš biti voda.
A ja sam za oluje rođena.

No comments:

Post a Comment