Nespretna bajka

Znaš, to je srce.

Nije neka limena kanta koju ti možeš da popraviš.

Nije to da je malo zarđalo po ivicama,

I sa par poljubaca sve riješiš.

Ne ide tako.

To je srce, a ne neki sat na navijanje

Kojem je stradao mehanizam

I ti ćeš jednim zagrljajem da ga popraviš.

Ne može.

Nismo mi od istih legura krojeni,

Krv je moja korozija tijela.

U meni čuče neke boli,

Samurajski mačevi isukani,

Svaki pod stopala postavljen, i učim da hodam.

Hodam onako kako znam, kako osjećam.

I ptica leti na svoj način, ne možeš je naučiti da pleše.

Nisam ni mislila da će mi se mjesec razbiti o glavu.

Znaš, ja sam moju kulu sama sagradila,

Nije me život zarobio tu i nisu mi vještice bile zavidne.

Niko me nije osudio na samicu,

Ja sam odabrala zmajeve i kapije od bola kovane.

Ti, takvi poput tebe,

Što nisu ni omirisali isparenje očaja

I koji nisu nikad ni prišli blizu pakla -

Ne možeš ti znati ko sam.

Ne možeš sklapati mozaik snova sa mnom u glavoj ulozi.

Ja nisam za snove.

Ja sam za let.

Za nebo.

Ne umijem da gazim po pločicama

I mjerim sastojke za tvoje savršene kumove,

I ne želim da sama mijenjam pelene,

I ne, nipošto ne znam kako da zaspim pored nekog

Ko nije gorio i svoj pepeo po vodi rasuo.

Ne znam kako bi ti, satkan od kapi vode,

Mogao mene uviti u kukuljicu gusjenice,

I čekati da iz mene iskoči žena kakvu si sanjao. 

A ja sam sve osim nje.

Iz mene oluje vrište, i krv mi ključa umjesto katrana,

I kosa mi gori i kosti se rasipaju od ludila!

Cijela jedna noć užasa kipi iz mene, a ti se plašiš.

Otrovaće te moje usne, udaviće te moja žeđ.

Kako da zaspim pored nekog

Ko i ne zna da sam na drugoj strani kreveta,

Da sam brojala zvijezde i ljubav sa vjetrom vodila,

Dok si ti mirno snovima predao svoje bajke.

Kako da zaspim pored nekog

Ko nikad nije spavao u olujama,

I ko nije u oči smjestio gromove,

I ko nije bar jednom bio najviše sam.

Ja ne umijem ni pored sebe zaspati.

Ni u svoje se ruke ne znam uviti

A kako bih u tvoj polovičan zagrljaj.

Ne možeš vrane konje tek tako u miševe pretvoriti,

Nije ti ovo pjesma o Pepeljuzi.

Znaš, ja sam svoje srce na rukama držala.

U dlanu mi je kucalo.

Ja sam ga svojim suzama utopila,

I zato danas suza nemam.

U so sam ga sahranila i ja sam tamo umrla.

Kad sam ustala, u sopstvene ralje užaša uvijena,

Znala sam da je život vrijedan življenja samo ako si lud,

I ako znaš u kom pravcu jednorozi odlaze.

I treba da piješ vino, da ti zatruje krv.

I treba da pustiš da ti srce možda ponovo izraste.

A ti, ti nikad nisi ni svoju krv liznuo,

I ne možeš znati kako cvile napušteni psi,

I kako plaču djeca u sirotištu.

Ne možeš znati kako slomljena krila zacijele

Jer ti nisi nikad letio.

Ti samo želiš biti voda.

A ja sam za oluje rođena.