Tuesday, July 12, 2016

Srce nije samo da se ima...

Kažu mi da sam PREviše neozbiljna za svoje godine. Koje godine? Ko određuje u kojim godinama treba da budeš ozbiljan, a u kojim djetinje nasmijan i bosonog i umazan borovnicama? Ko je to izmislio zakon da moram da budem ozbiljna, umjereno nasmijana, poput osušenog lista papira jednoilična i siva? Ja sam zmaj na vjetru, satkan od hiljadu boja, od milion zakrpa kojima sam se ušivala i lijepila da bih ostala ovakva. Razigrana, nasmijana, vesela i puna života. Neopterećena računima, imanjem i nemanjem, jednostavno srećna bez ikakvog vidljivog razloga. Zašto da budem neko ko će da ima urednu frizuru, i skladnu šminku, i manikirane nokte? Da li je to razlog za sreću? Da li će mi to obezbjediti ljubav? Vidim da kod velike većine to prolazi, i donosi rezultate. Ja sam u jednini i dalje, ali moji zubi su bijeli od radosti, i vide mi se desni kad se smijem jer mi je osmijeh toliko širok poput duše i toliko iskren da je prosto nezamislivo da bude manji. Da li je problem u meni što sam PREviše srećna?

Kažu mi da sam PREstroga prema ljudima. Kojim ljudima? Pokažite mi te ljude da ih vidim jer čula sam da je to vrsta u izumiranju. Sve sam nesoj i nečovjek. Sve sami licemjeri i sebični idioti koji misle samo na što veću gomilu keša, na što manje srce, na sjaj i kič, interes i usluge. Ja mojim ljudima ne trepćem vještački, i ne mogu da im glumim da sam neko ko nisam. Ja sa mojim ljudima nemam zidove i gard. Jer oni znaju moje srce. Jer oni znaju moju bol. Jer oni znaju moje blato, pomogli su mi da ustanem iz njega. Jer oni znaju za moje suze i moju so. Oni znaju sve moje radosti, sve moje tuge, sva moja krila. Ja sa drugima samo imam granicu. Žutu citron liniju, drečavu, kreštavu. Ne dam svakom da je pređe. Ne mogu. To je prosto zakon preživljavanja. Ja imam ljude, sve ostalo je čovjekolika vrsta.

Kažu mi da imam PREvelika očekivanja. Znaš šta je veliko? Velika je zgrada od 500 spratova, i 3km u visinu. Veliki je Mont Everest. Velika je knjiga Šantaram od 800 stranica. Veliko je nebo. Ali ne i moja očekivanja. Jer ja očekujem samo iskrenost. Očekujem ljubav. Zagrljaj kad treba. Tišinu da bi se vrisak bolje čuo. Očekujem da pravi ljudi prerastu igre i taktike. Ja nisam srna u šumi da bi mi postavljali zamke i lovili me na mamce. Nisam ni fazan ni tetreb da bi mi puštali lažne zvukove srca, pa da nasjedam. Možda je zanimljivo drugima, meni nije. Ne treba mi Super Mario da me spasi od zmaja, meni su te princeze dosadne. Te što ne umiju da zakucaju ekser i što se boje slomljenih noktiju ako podignu nešto teže od kašike. Nije mi potrebno spašavanje, nisu mi potrebni dvorci. Samo jedan mali kutak, koliba od trske, parče neba i malo sunca. Jedan zagrljaj i poljubac u rame. Neko da bude tu. Stalno. Da se ne boji mraka. Da se ne uplaši mog podruma punog aveti. Ne brini, zavezane su. Okovane.

Kažu mi da PREviše vjerujem. Tu su u pravu. Takva sam. Ne mogu protiv toga. Za mene su osmijesi poput bisera. Meni su zore poput beskraja. Meni je srce PREveliko, i zaista PREviše ljubavi ima u meni da bih je zadržala samo za sebe. Dajem je. Ljudima. Životinjama. Dajem je riječima. Još više djelima. Dajem je nezasluženo. Drugi to koriste. Hrane se time. Kad im bude dosta odu. Nezahvalna sorta. Ali me ne mogu ubiti. Ne mogu presušiti. Ja sam na rođenju upala u bunar emocija i ne mogu protiv toga. Sva sam satkana od njih. Od mračnih i svijetlih boja, od suza i plača, od vriska i smijeha, od razočarenja, izdaje, žrtvovanja, od srca i ruku, od zagrljaja i zenica. Od PREviše života.


Možda zaista dajem PREviše, možda ja jesam PREviše za nekog. Previše za nekog ko je ozbijan i život mjeri godinama a sreću računima, za nekog ko nema očekivanja, ko ne vjeruje ljudima, nekome ko ne zna šta želi, ko ne zna šta je ljubav. Previše sam onima koji nikad nisu voljeli bez interesa, i koji nikad nisu bili istinski srećni samo zato jer su živi. Previše sam. Jesam. Neka sam. 

Sunday, July 10, 2016

Svima nam je ljubav potrebna




Nebojšu sam upoznala sasvim slučajno dok sam jurila da se nađem sa drugarom. Zaustavio me na trotoaru potpuno neočekivano i razvukli smo priču na cijelih 15 min o treningu i ishrani. Razmijenili smo brojeve telefona, i to je to. Drugi put smo se sreli u kratkoj šetnji u kojoj je on uglavnom išao ispred mene i pričao mi kako mu je trening sve i kako je pravi džanki već godinama. Treći pokušaj našeg druženja se zbio prije dan-dva. I vjerovatno je to poslednji put da se sretnemo. On ne voli da izlazi među ljude jer ne voli da ga drugi gledaju i posmatraju i procjenjuju. On ne voli sunce i plažu i more i vodu i toplotu, on na more ide uveče kad nema ljudi. On ne voli ljude, kamere, i njegov dan je ispunjen i on je srećan tako sam, na poslu i na treningu. I to je sve što ima u jednom danu. Posao i trening. On je srećan tako sam sa sobom, kad ne mora da priča, i kad ne mora da objašnjava, i kad ne mora da sluša.

Jesi li zaista dovoljan sam sebi? I sama sam ponekad samotnjak. Znam i ja da oćutim, imam mali krug prijatelja koje volim, poznanstva sa kojima ponekad prošetam, gomilu virtuelnih drugara koji su mi jako dragi i sa kojima razmijenim uvijek po neku riječ. Volim da se osamim kada pišem, i volim da čitam. Ali volim i ljude. Volim šetati među njima, volim ih posmatrati, volim ih voljeti. Negdje među tim ljudima se krije moje drugo parče sa kojim ću činiti izvanredan sendvič sa eurokremom. Crnim. Znam da se krije tu negdje. Znam da je on jedan od tih ljudi. Možda nije u ovoj državi, možda je negdje na Kanarskim ostrvima, možda je u nekoj planini, ali znam – među ljudima je. Pa kako možeš da ne voliš ljude?

Mi smo najsjajnija i ujedno najgora vrsta živih bića na planeti. Mi smo spremni da osudimo sve i da dignemo do zvijezda. Mi smo sposobni da rađamo, da ubijamo, da stvaramo, da volimo, da mrzimo. Mi smo stvoreni za sve. Kako možeš da budeš srećan sam? Kako može da ti bude dovoljno u životu da radiš, i treniraš, spavaš, i sve u krug? Kako možeš biti samotnjak sa 35 godina? Gdje ti je nestala želja za životom, ili su ti je drugi ljudi ubili? Znamo mi i to da uradimo, ali moraš biti jači od sopstvene vrste, pravilo opstanka ili tako nešto.

Meni nikad nije bilo važno šta će drugi da misle ili kažu. Svako ima pravo da bira za sebe najbolje. Svako ima svoje stavove i ukuse. Neko jednostavno kopira tuđe. Volim da čujem svaki komentar, ma kakav da je, ali na kraju ja ipak uradim ono što želim. Pa i ja sam za druge samo „tuđe mišljenje do kog mi nije stalo“. Pozitivno ili negativno, sve je to isto. Nekad od kritika rastemo, ispravljamo greške, mijenjamo boje, nekad su dobre jer tako branimo naša uvjerenja, učimo se karakteru, učimo se boriti se za svoje ideale, pa makar i pogrešni bili, lični su.

Pitam ga „Pa kako možeš da ne voliš sunce“? Ja bez njega ne mogu da živim. Ja ne mogu da dišem kad se zavuče iza oblaka. Kako možeš da se zadovoljiš sa rutinom i navikama, gdje su ti krila ostala? Kaže da jednostavno za njega nema ništa važnije od toga. I meni je trening važan. I zdravlje mi je važno. Ali i smijeh je važan. I šetnja. I druženje. I ludosti. I ljubljenje. Život sam po sebi. Kako možeš da se zarobiš u čauri svoje skoljke? Da li čovjek može da živi sam? Treba li?

Ponekad se osjetim usamljeno, zato jer živim sama sa mačkom u kući i psom u dvorištu. Osjetim se usamljeno ponekad kad se sjetim svojih divnih propalih prijateljstava, i kad poželim poći i napiti se i lumpovati a svi koje znam i volim nisu tu. Da, znam biti ponekad sama, i usamljena, i rastužena. Ali ne i manje živa. Jer tada izvedem psa u šetnju, ili jednostavno okačim svoje snove o vrat i izvedem njih. Ne možeš nikad biti sam u ovom gradu koji ne spava. Pođem u bioskop, pođem na more, odem u park, uvijek ima ljudi, uvijek ti se neko nasmije, pozoveš telefonom dragi glas.

Ne, čovjek ne smije nikad biti toliko sam da ti smeta kad te neko pogleda. Ne, ne smiješ biti toliko sam. Nema tog treninga koji može da zamijeni stisak ruke i zagrljaj i koji može da zamijeni miris sveže morske vode u kosi. On je samo tužan i vidim, njemu treba ljubav. Ali ne moja. Ja sam previše živa da bih mahala mrtvim krilima.


Ja dišem za ljubav. To je moja svrha. Niko ne treba da bude sam. Samoća je za tugu, za smrt, za dva metra zemlje i prašinu. Ne. Niko ne treba da bude sam. 

Saturday, July 9, 2016

Meni već odavno ne smeta što vreme prolazi




Nisam se još udala. Ne mogu. Neću. Rano mi je. Nisam još odrasla. Nisam još prestala da vjerujem u Malog princa. Nisam nikad probala vjenčanicu, ni iz zabave. I svi jedva čekaju da se udam. Ne razumijem zašto? Da bih promijenila prezime? Da bih prestala biti nepar? Da ne bih bila sama? Ko kaže da sam sama? Nisam.

Imam trideset jednu godinu i nisam se udala. Još uvijek. Bio je neki pokušaj, bilo je nešto pred prosidbu, bilo je nekih snova, ali ništa konkretno još uvijek. Pitaju me kad ću da zakoračim u tu neizvjesnost. Kad ću da obučem bijelo. Kad ću da kažem "Da".

Evo, ja kažem "Da". Da životu i osmijehu, i punim plućima radosti. Da ljubavi koja ne poznaje granice ni na papiru, ni u glavi, ni na carini. Da muškarcu koji zna da voli, zagrli, ćuti, poljubi, i još ponešto. Da istini i iskrenosti. Da knjigama i da nebu i da moru. Evo, govorim "Da" i još uvijek ništa. Još ništa se nije promijenilo u mom okruženju, osim u meni. Jer dok me drugi zapitkuju ja dišem, i živim život onako kako mislim da je najbolje za mene. Ja dišem bez stega oko srca. Drugi samo dahću. Nije mi potrebna burma da bih bila srećna. Nije mi potrebno da promijenim prezime da bih imala ličnost. I odbijam život koji svi žive radi reda, jer je to logični sled događaja.

Nisam sigurna da želim imati svadbu. Zapravo, željela bih, ali bez običaja koje su drugi nametnuli. Bez narodnjaka. Ne treba ni vjenčanica, samo da buket bude kombinacija čička, jorgovana i suncokreta. I nemoj da mi sutra neka mlada ukrade ideju, polažem potpuno autorsko pravo na tu kombinaciju nespojivog. Želim jednostavnu bijelu haljinu, sa ljubičastom trakom, sunce, more, i njega. Tog nekog jadnika koji više nikad neće imati normalan obrok, talno vrijeme ručka ili namještaj po poslednjoj modi iz Namosa. Žao mi je, to nisam ja i ne mogu biti ja. Važnije od ugaone garniture je da stvaramo uspomene, da putujemo, čak i u troje. Žao mi je ali ja ne želim čistiti prozore svake nedelje i glancati podove, i polirati čaše. Želim spakovati knjigu, šešir, Balaševića, i držati tog mog budućeg jadnika za ruku, ljutiti se zbog brade od tri dana, i poći u šumu, ili na more, ili jezero, ili na mjesec. Ili ne izlaziti iz kreveta. Izgužvati posteljinu do neprepoznavanja.

Ne znam zašto svi toliko jedva čekaju da se udam. Možda žele da odrastem. Možda žele da mi kažu "Eto vidiš, rekla sam ti da je u braku sve drugačije". Možda misle ako budem imala dijete ili množinu od toga, da ću nešto promijeniti. Postati dio odraslih. Možda ću imati neku zajedničku temu sa svima njima. Možda sam u jednini ali nije da sam toliko glupa. Ja ni tada neću željeti da čistim prozore nedeljom. Možda ću biti kenjavija od bebe zbog buđenja tokom noći, ali i dalje neću da mi se nameće obaveza da mora sve da bude po zadnjoj modi, da kolica moraju da imaju tri točka, da igračke mraju da budu savremene. Ja sam moje lutke pravila od peškira. Imala sam jednu barbiku, i njene krpice. Imala sam knjige i bajke i baštu i sudiće. Imala sam i maštu. To je vjerujem, važnije od smart telefona u rukama djeteta od 2 godine.


Nisam se udala. I ne znam još kad ću. Treba prvo da sretnem ludaka kom neće biti važno šta cijeli svijet misli sve dok ga gledam sa zvijezdama u očima i sve dok mu pišem pjesme. Neće mu biti ni važno što ne znam da dekorišem tortu i što ne stignem da prevrnem čarape, ili pak obučem iste. Nekog ko će da bude lud istim intenzitetom i posle pet godina, ko će uvijek iznova da me oduševljava, da me voli toliko da ne može disati bez mene, i ko će znati da me ostavi i ode sa drugovima na kampovanje, dok ja ćutim u sebi i dišem mir. Ovaj isti mir koji sada imam. Ovu sreću kojom sam sada ispunjena. I nisam se udala. I još neću. I to nema veze sa godinama, reprodukcijom, ili činjenicom da se pitam - da li takav neko kao ja još negdje postoji.  


Jer privilegija je biti živ




Dugo već razmišljam o sopstvenoj strasti za pisanjem i čitanjem i emocijama koje treba znati iskazati riječima. I rijetko gdje mogu da pročitam nešto slično. Rijetko mogu da pronađem nešto bez politike, sarkazma, idiotizma, glupiranja i trenda. Rijetko gdje mogu da pronađem tekst sa srcem u redovima. Znaš šta je srce? Mislim na ono krvavo, sirovo srce koje ti kuca tu u grudima, osim ako nisi mrtav pa samo dišeš, samo prolaziš, samo budeš. Dugo već želim da se odvažim i da ti pišem o životu iz nekog drugog ugla, iz drugačije perspektive. O osjetljivim i škakljivim temama o kojima se na ovom malom krševitom području i ne priča mnogo. O tmurnim temama, o gubicima, o osmijesima, o orgazmima, o prijateljstvima, o zanemarenim životnim situacijama o kojima se ne piše, ne priča, ne sanja. O životu bez politike, unutar zaštićenih zidova jedne porodice. O stvarima o kojima se ćuti jer je sramota priznati. O ljubavi koja je tajno zbirsala iz grada, o (ne)moralu, djetinjstvu, maloljetničkim ekskurzijama u svijet odraslih, o onome o čemu se još ne piše.

Nemam odskočnu dasku u vidu poznanstava i prijateljskih usluga. Nemam nekog ko će da me pogura kad mi zapne osim  Mame (Mama volim te!). Nemam nekog ko će da finansira moje tekstove, moju poeziju, moje stavove i ko će da traži da pišem za njega. Ja sam moja odskočna daska, i moje srce. I ti kao moj sudija, kao moja preporuka, kao moja pohvala, ili kritika. Ti, kao neko ko može da osjeti da sve što želim je da ti srce istresem pred zenice, da osjetiš da u svom životu nisi sam ma koliko zaista bio takav. Već dugo me grize život, priče prijatelja, osluškivanja razgovora u prolazu, posmatranje ljudskih ljuštura. Već dugo me zagriza nemir i želja da otvorim oči i riječi pustim da pokuljaju kao previše šlaga na torti.

Jer ako samo ti jedan vidiš da nisi sam, da neko razumije ono što se bojiš pitati, ono što si tetovirao na koži, ono što si čuo ili ugravirao u podsvijesti... Ako samo ti jedan pročitaš, i možda nešto u svom životu promijeniš ili ti neka moja riječ pomogne, onda sam ja uspjela. Onda je sve ovo najbolja moguća odluka koju sam donijela. Jer odlučila sam. Jer toliko toga ima u meni a bojala sam se pisati, jer ovo je zemlja puna predrasuda, puna lažnog ponosa i iskrivljenog ogledala morala. Jer šta ako budem pisala o orgazmima? Šta ako budem pisala o alkoholisanim očevima? Šta ako budem pisala o školovanju? Šta ako budem pisala o iznevjerenim prijateljskim očekivanjima? Šta ako budem pisala o sebi, ili tebi? Ovde je zabranjeno pisati o svemu osim ako prozivaš nekog drugog po imenu ili partiji. Ovde je zabranjeno pisati o preživljavanju i samostalnosti. Ovde se ne piše o ljubavi. Ovde se ne piše o životu na rate i kredit, o lažnom fensi sjaju i zvijezdama koje se smiju našim otrcanim pokušajima da budemo kao one. Jer mi nismo zvijezde. Mi smo ljudi. Mi smo nešto što se u evoluciji zove Homo sapiens. Imamo srce. Imamo emociju. Imamo svijest.

Ne plašim se više. Ne plašim se da kažem koliko sam i sama prošla. Ne plašim se da kažem da imam stavove. Ne plašim se da kažem da imam greške. Uspone. Padove. Gomilu ulegnuća pod nogama od silnih zakucavanja sa visine. Nekad na glavu, nekad na dupe, ali jesam, padala sam i strmoglavo ustjala. Ne plašim se da ti kažem ono o čemu razmišljaš, ni ono čega se plašiš. Ne plašim se da napravim promjenu i prigrlim ovaj moj pregršt pretjeranih emocija koje su mi podvalili na rođenju kao kukavičje jaje. Nekogsu zakinuli, ali na meni nisu štedjeli, ko god da je kreirao moju genetsku mapu. I sad mi više nije žao zbog toga. Jer za razliku od velike većine stanovnika ove planete – ne plašim se više iskazati svoje emocije. Ne plašim se reći da volim, da sam srećna ili tužna, razočarana, zabrinuta, oduševljena ili kako god već da se osjećam.


Ja sam konačno oživjela svoj let!

Friday, July 8, 2016

"Maestra", Lisa Hilton




Ljeto je moje vrijeme. 
Ljeto su knjige jer kad radiš 8h i vani je 45+°C i ne možeš da strkneš na more, onda nema boljeg nego ledeni čaj, knjiga i muzika. I mačka koja je potpuno blesava jer misli da je Spajdermen. 
Ljeto su knjige jer kad kreneš posle 22h prošetati psa koji preko cijelog dana samo leži i pokušava preživjeti vrućinu ispod svog krzna, nema ljepše nego sjediti u parku i čitati dok pas trčkara i njuška.
Ljeto su knjige jer i kad odeš na plažu treba ti nešto dobro da zagrije atmosferu, da ti razgali dušu, da te očara i rastopi k'o čokoladu.
Ljeto je moje vrijeme. Knjige su moje vrijeme. 

Za ovih mojih 25+ godina kako čitam proživjela sam hiljade života. Bila sam princeza, bila sam vještica, bila sam kriminalac, i ubica, i ubijena, i bjegunac, i zaljubljena, i udata... Sve sam bila. Sve sam prošla. Svašta sam naučila. Mogu se pohvaliti da imam drugačiju percepciju života na Balkanu, života u Crnoj Gori, drugačiju viziju ljubavi, sreće, radosti, prijateljstva. Imam potpuno drugačiju viziju sebe na kraju krajeva. Znam da se mnogi neće složiti sa mnom. Nema veze, ni ja se ne slažem sa svima. Složiće se oni koji znaju šta su knjige i koliko one znače za odrastanje, sazrijevanje, puberttet, i ovo neko zrelo doba. Ja još nisam zrela, ja sam i dalje potpuno dječije zanesena i otkačena i ne želim da ikad prođe. 

Pošto obično pišem ovde o knjigama koje ostave utisak na mene, prije nego otvorim mini web sajt za lične utiske o knjigama, moram preporučiti Maestru dok su utisci sveži i dok se još uvijek osjećam Maestralno. Nije da čitam trilere poslednjih godina. Ranije sam se topila u knjigama Šeldona i njemu sličnih, ali kako idu godine sve više čitam "mekše" i "pitkije" knjige. Nego, na Maestru su me nagovorile moje cure iz knjižare gdje trgujem. Nisam se pokajala. 

Knjiga je zaista napeta, u svakom smislu. Loren/Džudit je mlada i ambiciozna umjetnica, tačnije poznavalac umjetnosti i slika, dok uveče radi kao hostesa u klubu u Londonu. Takvi poslovi su prisutni i kod nas na primorju, i u zavisnosti koliko daleko želite da idete sa gostima, toliko i zarađujete. Posao hostesa je da naruče nasjkuplje piće koje muškarac plaća, da pričaju sa njima i da ih zabavljaju. Tako se radnja u knjizi razvija, i može zvučati malo dosadno u startu, ali kad se radnja seli u Nicu, pa zatim u Italiju, i Rim, pa u Pariz.. napetost raste. 

Knjiga je negdje opisana i kao erotski triler. I priznajem, ako ovu knjigu budete čitali na plaži, oni malo liberarniji će morati da se rashlade posle određenih stranica. Neću ih citirati, ali definitivno sam morala da ih istračarim sa drugaricom. Kraj je potpuno neočekivan, i ako ovo budu čitale tinejdžerke, bojim se da bi mogle pomisliti ili poželjeti sličan život, jer Loren je djevojka koja želi novac, al da ne otkrivam previše, ne volim da prepričavam sadržaj, već više pišem o ličnom utisku. Cijela knjiga je u fazonu - šta ćeš uraditi da bi ostvario svoje snove? Da li si spreman/na da se odrekeneš svega, da postaneš neko drugi, da ubiješ, da odeš, da nestaneš? Imaš li petlje i da pomisliš da možeš nešto da uradiš?

Ni malo jednostavno, ali život je strašan kovač a mi smo uvijek drugačija legura. Ne možemo svi biti isti pred izazovima, neko odraste da bude zvijezda, neko kamen postane. Svi imamo drugačiju tehniku obrade i pitanje je samo da li si spreman da se izdvojiš ili da se uklopiš.

Tako, sad prelazim na novo štivo, vjerovatno sa manje vreline, ali nadam se jednako interesantno. Ako budete htjeli da malo začinite ljeto i pređete sa dnevne štampe i trač magazina onda će Maestra biti pravo osvježenje.


Thursday, June 30, 2016

"Orkanski visovi" Emili Bronte



"Kad bi je voleo i svim snagama svog slabašnog bićane bi mogao voleti toliko ni za osamdeset godina koliko ja u jednom danu"

Cijeli život se družim s knjigama. Cijeli život sam po bibliotekama, njuškam i tražim. Šta će ti knjige - kažu ljudi? Ne znam, al svi se hranimo drugačije. Ja ih volim. To je toliko jednostavno. Volim ih. Ljubav je takva. Jednostavna. Ljudi komplikuju. Toliko je jednostavno voljeti, to je kao disanje. Nema između, nema površno, nema izgovora, obaveza, "nisam spreman". Ne postoji previše u ljubavi. Ne možeš previše pružati ljubav. Knjige su me upropastile. One su mi kreirale neku drugačiju perspektivu stvarnosti i ljubavi i porodice i prijatelja. 

Gradim moju malu biblioteku. Odričem se novog telefona, novih patika, ponekog koncerta ili festivala. Odričem se u korist knjiga. Kažu "Samo ti zauzimaju prostor, skupljaju prašinu, pročitala si ih i sad ti samo stoje tu, nepotrebne". Nasmijem se i kažem da neko skuplja parfeme i cipele, neko akcione junake, neko recke. Ja imam knjige. Njih mi ne dirajte! To su sve moji životi! To sam sve proživjela čitajući. 

Orkanske visove sam čitala davno, i ne sjećam se koliko sam imala godina. Film sam odgledala toliko puta. Nije to isti doživljaj čitati knjigu sa možda 15 godina i sada, kad sam svoja ličnost, papirno isklesana. Nije to ista ljubav. Jer Visovi su nešto što moraš da pročitaš bar jednom u životu. To moraš da osjetiš, tu količinu ljubavi, i emocije, mržnju i osvetu. To nije fizička ljubav i ljepota, to je veza između duša, to je sudbinska povezanost, tako se voli jednom u životu. Jer voljeti nekog zbog onog što jeste i onog što si ti pored njega - to je ljubav. Koliko je Hitklif volio svoju Kejti, a koliko tek ona njega. Kako se umire od slomljenog srca i kako se živi bez svoga života.Ima li većeg užasa nego ostati bez onog kog voliš više nego sebe, ko je ti, ko je suština samog tebe. 

Vjeruješ li da postoji takva ljubav danas? Vjeruješ li da postoje neki Hitklif i Kejti koji su nepotpuni jedno bez drugoga kao što je mjesec bez zvijezda. Ja vjerujemu takvu obuzimajuću, bezvremensku ljubav. Mora postojati, kako bi je inače opisivali. Ljubav ne možeš izmisliti. Ona ne umire. Ona je poput Orkanskih visova, krš i golet, a opet puna vresova i horizonta, ljepote i raja. Ljubav postoji, nemoj da ti nikad niko kaže drugačije. Svijeta može nestati, svemir se može pojesti, svega može prestati, ali ljubav će postojati. A dok god ima ljubavi ima i mene.


Ako niste čitali - pravac knjižara. 


Tuesday, June 28, 2016

Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Ćutanjima...I tu smo gde smo



Sinoć su se otvorile karte. Nema blefa. Nema keca u rukavu. Istina. Iščupano korijenje moje trnjike, mog kaktusa svelog. Nije strašno. Nije boljelo. Boljela je zabluda. I da je duže trajalo. Jedna poruka i to je to. Miniranje neba, da mi se sruči na glavu. Prerezana ljubav nožem za pomorandže, divlje i surovo. Oštrio se taj nož već neko vrijeme. Oštrio se nedostajanjem, kilometrima, tugom.

Nije mi teško. Nisam plakala. Nisam osjetila čak ni tugu. Danas sam se probudila sa novim osmijehom, čudno slobodna i razumijem. Možda smo igrali pogrešnu partiju pokera za moj rođendan, možda sam imala loše karte, ali Neko drugi je izgubio. Ja nisam. Ja sam dobila lekciju, dobila sam poklon možda veći od ičeg. Ko zna kakvu močvaru sam izbjegla. Možda sam i giljotinu zaobišla. Ja nisam izgubila u to sam sigurna. Ne boliš me!

Ja sam pobijedila! Ti si izgubio ljubav za vijek, sunce koje sija iz duše, izgubio si osmijeh i rušenje tla pod nogama. Izgubio si šansu da budeš srećan. Jer tebi je ljubav bila previše. Jer ti ne znaš ni šta je ljubav. Možda imaš svoju viziju, možda ti je standard života najvažniji, i možda ti je sve drugo bitnije od sopstvene sreće. Ali nemoj misliti da ću plakati. Nemoj misliti da ću tugovati i žaliti. Jer neću. Jer jesam dala sve, jer ne umijem da doziram ljubav, i osmijeh i život. Jer neću da se bavim analizama, i taktikama i dječijim igrama. Jer sam ja pobijedila. 

Plašila sam se. Nedostajanje me grizlo. Trnje mi je iz cipela poraslo. Sa nesanicom sam pakt sklapala samo da me ostavi na miru, samo da jedno veče usnim a da me ćutanje ne muči. Plašila sam se za svoju trnjiku, i sad evo, ostala je rupa. Al znaš kako se rupa napuni srećom, i kako zna biti pravi mali bazenčić duše. Umijem ja to da pretvorim u malu oazu, i ne brini, rodiće tu neko novo sunce, neki novi cvijet. Nedostajem sebi, ja, radosna i poletna. Previše si mi vazduha uzimao, jer sam i z atebe morala disati. Previše mi je svega jer si tražio i za tebe da volim. Za oboje. Za cijeli svijet. Neću. Ne za tebe. Ne za nas. Nas nema. Ti si izgubio!

Skupila sam snagu, usudila sam se ponovo biti živa, i zahvalna sam ti na tome. Jer si me izvukao iz mraka, a ti si u svom ostao. Jer si mi pokazao gdje su mi zvijezde ostale, a ti si svoje ugasio. Vidiš, Takvih ima svuda, pokušali su da me ubiju toliko puta prije i samo jača ostajem, sve življa ustajem i sve jače znam voljeti. Reći ću ono otrcano - ja ću Takvih naći uvijek, al ti još jednu Mene ne možeš sresti. To je činjenica. To je realnost. I kad me budeš tražio, kad budeš minirane puteve čistio i ovo nebo što si mi sručio na glavu pokušao ponovo dići - ti ćeš i dalje biti Takav. Ja ću biti još bolja! Ali nikako na istom mjestu na kom si me ostavio. Jer ja sam naučila da ustajem, da letim, da se radujem, da budem živa! Ja sam najveće čudo mog života i neću na tome ostati. 

Kraj nikad nije samo kraj! Kraj je uvijek novi početak! A ja sam konačno spremna!