Sinoć su se otvorile karte. Nema blefa. Nema keca u rukavu. Istina. Iščupano korijenje moje trnjike, mog kaktusa svelog. Nije strašno. Nije boljelo. Boljela je zabluda. I da je duže trajalo. Jedna poruka i to je to. Miniranje neba, da mi se sruči na glavu. Prerezana ljubav nožem za pomorandže, divlje i surovo. Oštrio se taj nož već neko vrijeme. Oštrio se nedostajanjem, kilometrima, tugom.
Nije mi teško. Nisam plakala. Nisam osjetila čak ni tugu. Danas sam se probudila sa novim osmijehom, čudno slobodna i razumijem. Možda smo igrali pogrešnu partiju pokera za moj rođendan, možda sam imala loše karte, ali Neko drugi je izgubio. Ja nisam. Ja sam dobila lekciju, dobila sam poklon možda veći od ičeg. Ko zna kakvu močvaru sam izbjegla. Možda sam i giljotinu zaobišla. Ja nisam izgubila u to sam sigurna. Ne boliš me!
Ja sam pobijedila! Ti si izgubio ljubav za vijek, sunce koje sija iz duše, izgubio si osmijeh i rušenje tla pod nogama. Izgubio si šansu da budeš srećan. Jer tebi je ljubav bila previše. Jer ti ne znaš ni šta je ljubav. Možda imaš svoju viziju, možda ti je standard života najvažniji, i možda ti je sve drugo bitnije od sopstvene sreće. Ali nemoj misliti da ću plakati. Nemoj misliti da ću tugovati i žaliti. Jer neću. Jer jesam dala sve, jer ne umijem da doziram ljubav, i osmijeh i život. Jer neću da se bavim analizama, i taktikama i dječijim igrama. Jer sam ja pobijedila.
Plašila sam se. Nedostajanje me grizlo. Trnje mi je iz cipela poraslo. Sa nesanicom sam pakt sklapala samo da me ostavi na miru, samo da jedno veče usnim a da me ćutanje ne muči. Plašila sam se za svoju trnjiku, i sad evo, ostala je rupa. Al znaš kako se rupa napuni srećom, i kako zna biti pravi mali bazenčić duše. Umijem ja to da pretvorim u malu oazu, i ne brini, rodiće tu neko novo sunce, neki novi cvijet. Nedostajem sebi, ja, radosna i poletna. Previše si mi vazduha uzimao, jer sam i z atebe morala disati. Previše mi je svega jer si tražio i za tebe da volim. Za oboje. Za cijeli svijet. Neću. Ne za tebe. Ne za nas. Nas nema. Ti si izgubio!
Skupila sam snagu, usudila sam se ponovo biti živa, i zahvalna sam ti na tome. Jer si me izvukao iz mraka, a ti si u svom ostao. Jer si mi pokazao gdje su mi zvijezde ostale, a ti si svoje ugasio. Vidiš, Takvih ima svuda, pokušali su da me ubiju toliko puta prije i samo jača ostajem, sve življa ustajem i sve jače znam voljeti. Reći ću ono otrcano - ja ću Takvih naći uvijek, al ti još jednu Mene ne možeš sresti. To je činjenica. To je realnost. I kad me budeš tražio, kad budeš minirane puteve čistio i ovo nebo što si mi sručio na glavu pokušao ponovo dići - ti ćeš i dalje biti Takav. Ja ću biti još bolja! Ali nikako na istom mjestu na kom si me ostavio. Jer ja sam naučila da ustajem, da letim, da se radujem, da budem živa! Ja sam najveće čudo mog života i neću na tome ostati.
Kraj nikad nije samo kraj! Kraj je uvijek novi početak! A ja sam konačno spremna!
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.