Sve sam druge voleo tamnom stranom srca

Opet sam u toj fazi kad bih ti pisala najdivnije riječi i kad bih ti dušu pod noge prostrla. U toj sam fazi kad kucam ove taktove i plačem od neke neobuzdane radosti u grudima, ali i nostalgije u krvi. Jer čekajući tebe da me pronađeš ostala sam bez toliko dijelova srca da sam sad poput polupane školjke koja ne zna da li je u stanju da te voli onako kako je maštala da voli nekog... Kad ga nađem.

A nalazila sam ih. Nalazila sam školjke poput mene, prazne olupine bačene na dno mora. I voljela sam ih jer nisam znala za bolje. Voljela sam ih jer mi je bilo potrebno da volim nekog onako kako mene nikad niko nije. Dok nisam srela tebe. Dok nisi udahnuo život u moju krv, i dok me nisi zarazio mirisima i osmijesima. I čekala sam te takvog cijeli moj život, iz bajki te izvlačila, krojila te snovima, krila ti davala, a opet nisam sigurna da ću umjeti da te zadržim, da ti dom sagradim oko svojih polupanih želja. Nisam sigurna da ćeš željeti da ostaneš jer opet – mene niko nikad nije volio cijelim svojim krvotokom. Niko me nije u vene upio i nije me ćutao kao ti što jesi.

I znaš, na kraju, nije ni važno da li ćeš ostati. Nije ni važno da li ćeš me voljeti kao što se vole princeze ili kao što se vole superheroji. Pokazao si mi koje zvijezde treba da sijaju da bih bia srećna. Uzalud sam ih cijelog života tražila po sazvežđima na nebu. U mojim su očima bile i ti si mi ih pokazao. Pokazao si mi da je važno da se smijem životu, da mu trčim u susret a ne da se krijem u svojim tamnicama. Svi oni koji su me loše voljeli dušo, učili su me kako da koračam ka tebi. Bili su moje stranputice koje su od mene pravile stijenu. Ne znam hoću li umjeti da te volim onako kako bih željela, ali znam da si upalio sve moje konstelacije, i ne znam šta ću sa tolikom svjetlošću pod kožom ne znam kako ću taj požar obuzdati ako me ti ne budeš držao za ruku jednog dana. Možda nije ni važno, jer tvoj dlan će zauvijek ostati tetoviran na mojim leđima kao jedina slamka spasa kad se sve oko mene rušilo, kad sam prognana snovima zalutala u tvoje vrijeme.

Da si me samo još malo sačekao, ali u redu je. Oprostila sam ti. I sad dok kucam taktove iz mene erupcije suza kreću u pohode i ne mogu ih zaustaviti. A dušu bih ti pod noge prostrla, otkrila ti sve što je ikad boljelo, i kosti bih ti pokazala jer u njima sam tetovirala tajne. A gdje ću tebe tetovirati ako jednom odeš od mene? U koju tajnu odaju da te spakujem osim u osmijeh da te uvijem. Jer to i jesi. Ti si onaj koji mi osmijeh izvlači na lice u ovim danima kad sam na zgarištu svega što sam nekad bila.

I nije mi važno hoćeš li umjeti da me voliš onako kako sam maštala. Oživio si moje umrle bisere koje sam sahranila duboko u okeanu prastarih očekivanja. A ako to nije ljubav, onda ne znam šta jeste. I sve dok si pored mene, ne plašim se. Opet sam u fazi kad bih pjesme neke krojila iz pohabanih novina i evo me sad dok ponavljam jednu istu pjesmu na najjače, plačem i šapućem mjesecu da ti kaže da te volim. Možda i previše jer ja drugačije ne umijem. Jer to je jedino što znam. Voljeti previše. A mene niko nikad nije volio tako.

Ja sakrivam sebe u sebi

Pun je mjesec u znaku Raka. U mom znaku. Astrološki – potrebno je očistiti stan, baciti stare stvari i napraviti mjesta za nove. U praksi – nije to baš tako jednostavno. Imamo tendenciju da se grčevito držimo upsomena koje nam služe kao izgovor za sve što nismo postigli u žvotu. Za sve što nismo uspjeli. Za sve što je boljelo najlakše je okriviti ljude iz prošlosti. Čovjeku to najbolje ide – pronaći krivca svuda osim u sebi.

Nisam očistila stan. Nisam izbacila ništa staro ni nepotrebno osim ljudi. Sa stvarima mi je uvijek bilo lako da se obračunam. Sa ljudima je već druga priča. Astrološki sam u potpunosti meso ispod ljušture, krv ispod kože, i srce ispod grudi. U praksi čovjek sam. Žena. Ljubav. Ovih dana u mom životu jedino za to ima mjesta – za mir i ljubav. Za okopavanje sopstvene bašte u kojoj gajim nade i snove, i poklanjam ljubav V koji me čeka tamo u drugoj vremenskoj zoni.

Ne znam gdje će nas more izbaciti, ne znam hoćemo li još jedan pun mjesec dočekati, ali znam da večeras gledamo u isti prizor. Znam da nam večeras srca kucaju kao jedno, želeći da se što prije sretnemo ponovo. Jer ljubav je ono što se broji u oovm suludom životu. Znam, mnogi će reći da pričam besmislice. Možda. Ali ja više volim vjerujem u ljubav i besmislice nego da pronalazim razloge i izgovore, da pronalazim razlike i posmatram tuđe živote.

Zagledana u veliki krug svjetlosti na nebu, danas znam da je to ono što pobijeđuje tamu, da je to ono što pobijeđuje svo zlo u ljudima. Ljubav, i druge nema. Ne moram da očistim stan da bih se pripremila za novu sunčanu godinu. Mnogima je vrijeme da očiste dušu.

Večeras ću se oprostiti sa starom boli. Večeras ću oprostiti zverima i vukovima ljudskim. Oprostiću sebi. Napraviću mjesta u srcu za nove ljude, za nove avanture, za nove radosti. Za neku novu mene koju neće plašiti izazove. Napraviću mjesta u džepovima za nove drangulije, za školjke i pera iz repa rajske ptice. Vrijeme je da se počne sretnije živjeti.

Ne volim kad me uzmu na nišan, dal' sam od njinih il' baš i nisam...

Koliko je već prošlo otkako sam došla u ovo trnjem ogrnuto gnijezdo? 

Koliko je već prošlo otkako su mi snove izvadili iz utrobe i od njih napravili gozbu za sopsvene aveti?

Koliko je prošlo otkako ne osjećam pripadanje, nostalgiju, neodstajuće dijelove neke izmišljene slagalice koju sam usnila dok sam još bila dijete željno porodice? Ne znam ni sama. 

Znam samo da sam iz korova rođena iako mi kažu da sam bila planirano dijete nepostojeće ljubavi. 

Znam samo da tamo u svijetu, oko mene, u komšiluku, ima hiljade ovakvih kao ja, ćute i sanjaju drugačije snove. 

Ja sam prestala da sanjam. Ja sam počela da ih živim. 

Iskoračila sam iz odavno iz sopstvene uloge. 

Vjerovala sam da će moje odlične ocjene, pohvale, uspjesi i diplome da mi donesu ono što su mi roditelji (ili bar jedan od njih) obećavali - život koji su oni željeli za mene. 

Život koji oni nisu imali hrabrosti da zgrabe. Bilo ih je sramota. Bilo je neprimjereno biti srećan i štrčati. 

Vjerovala sam im, iako nisam željela te snove koje su mi poturali pod jastuke kao lažnu uspavanku. 

Vjerovala sam im, jer kako možeš da ne vjeruješ onom kom si ispod srca iskočio? 

Vjerovala sam. A onda...

Čuvam par fotografija koje nisu montirane u softveru, osim u srcu. 

Čuvam ih kao najveću dragocjenost koju imam. 

Kao jedinu uspomenu da sam imala djetinjstvo u pokušaju. Da smo bili ono što sam ja željela. 

Ne sjećam se kako su nastale. Ali postoje, kao dokaz da sam imala san. San koji se počeo raspadati još prije nego sam sastavila sve djeliće. 

Nisam ja bila za te savršene uloge za koje su mi pisali scenario i pokušavali me naučiti svakodnevnici. 

Plašili su me se. 

Plašili su se moje slobode, moje mašte, moje neodrasle ličnosti djeteta koje se negde posjeklo na stranicu knjige, zarazilo se slovima i odlučilo da ne sanja monohromne snove. 

Plašili su se mog jezika koji je uvijek bio duži od mojih koraka i koji nije trpio tuđe riječi koje su uporno pokušavali da mi spuste niz grlo do glasnih žica. 

Nisam ja mogla izgovarati bajalice i unaprijed naučene uspavanke. 

Plašili su me se kao da sam zaražena djetinjstvom od kojeg su svi oni ozdravili preko noći. 

Plašila sam se i ja njih jer na mene se nisu primile dresure i kroćenja. 

Bila sam jedna od onih zvijeri koje ne možeš vezati lancima i naučiti trikovima da bi zadovoljila hipnotisanu masu posmatrača iz komšiluka. Nisam bila. 

Ne znam kad se desilo da su počeli kidati nevidljive niti koje su me vezale za njih, osim prezimena i nekog hemijskog lanca nasledstva koje nije imalo nikakve veze sa njima. 

Nisam nasledila ništa od porodične istorije. 

Pokušala sam da otvorim srce. 

Da im slijepima pokažem put do sebe, do bezgranične ljubavi kojom sam ih htjela obasuti ne iz obaveze što su moji, već zato jer im je potrebno da ih neko voli. 

Htjela sam im pokazati šta je ljubav, pokazati im kako su pogriješili što su bili kopije društva. 

Htjela sam ih voljeti i takve, polovične, okrnjene, onakve kakva sam i ja bila dok sam preživljavala među njhovim trnjem. 

Htjela sam, ali nisu mi dali. 

Sjekli su moje riječi, šamarali moju ljubav, nadvikivali su sve moje šapate i plašili su se moje drugačije stvarnosti kao da sam halucinacija njihovih davno umrlih snova. 

Bježali su da ih ne zarazim svojom hrabrošću, svojom ljubavi. 

Ne znam kad sam navikla biti bez njih. 

Ne znam kad su prestali da bole, da nedostaju. 

Ne znam kad su prestali biti potrebni. Pitam se, da li su ikad i bili?

I dalje sam stranac među ljudima koji su nekad bili moji. Otuđena. 

Srećna sam i znam da ih sada i to plaši. 

Jer, kako se usuđujem biti srećna kad su svi oni pritinsuti problemima, preživljavanjem, borbama protiv sebe i svojih davno umrlih želja? 

Ne pričamo više jer shvatila sam da sve što sam ikad rekla ostalo je da leži na prašnjavoj polici, među keramičkim figuricama i kristalnim čašama za specijalnu priliku. 

Ne pričamo više jer sve što sam ikad rekla bila je ljubav koju su udavili u čaši očaja uz jutarnju kafu. 

Ne pričamo više jer nisu uspjeli da me hipnotišu običnošću, i sve što kažem je odjek njihovih želja koje su davno prestali da žele. 

Ne pričamo jer još uvijek nisu naučili da su ruke za grljenje, da je gnijezdo za ljubav a ne za trnje, jer još nisu shvatili da postojim. 

Ja sam im samo podsjetnik da su ubili svoje snove, da su odrasli, da sam se usudila biti drugačija i srećna, zarobljena među stranicama neke bajke koju sam davno pročitala. 

Podjsetnik da oni nisu uspjeli da od mene naprave žrtvu. Da nisu uspjeli da me natjeraju da ćutim. 

Sve sam probala. Pokušavala sam trideset godina. 

Umorila sam se. 

Umorila sam se od pokušaja da se uklopim u slagalicu snova koja ne postoji. 

Umorila sam se od pokušaja da pripadam, da otvoreno tražim ljubav, od pokušaja da je pružim a da je ne zgužvaju kao jučerašnje novine sa lošim vijestima na naslovnoj strani. 

Boljelo je. Ne znam kad je prestalo. 

Možda kad su me predali dželatu u ruke, da pokušaju hiruškim putem odstraniti sreću iz mene. 

Kad su me pustili tako iskasapljenu da odem i da se noćima budim u košmarima i sa vriskom na usnama a da me nikad više nisu pitali kako sam. 

Možda kad sam molila da me ne rastavljaju od šapica koje su me voljele više nego svi oni zajedno cijelog života. Nisu me čuli. 

Možda kad sam shvatila da ću zauvijek ostati njihova hendikepirana zagonetka koju prosto nisu planirali takvu. Nekim ljudima ni ljubav nije dovoljna. 

Naučila sam živjeti. 

Pronašla sam mapu koju su mi ukrali na rođenju, onu koja vodi do srži bića, do sreće. 

Pronašla sam način da živim osakaćena. 

Da budem radosna. Da pripadam svjietu, a ponajviše sebi. 

Pronašla sam ljubav i savršen osmijeh. 

Znam da tamo negdje ima još hilajde ovakvih kao ja. 

Htjeli su da me oslijepe i da mi kažu da sam jedini suncokret među makovima, a oni samo nisu vijdeli dalje od svojih pognutih glava. 

Nisu vidjeli da je život prepun različitih boja, mirisa i snova. Da je u redu biti drugačiji. Da nisu trebali da me se plaše. 

Ne boli više. 

Svemu su me učili, osim kako živjeti. Osim kako voljeti. 

Ali vidiš, nisu  ni morali da me uče. 

To je oduvijek bilo u meni. I u njima je, samo su oni odabrali druge uloge. 

Nerođena ljubavi...

Dvoje nas je na fotografiji. Ja i ti, zamišljen u mom srcu, iscrtan, onakav kakav bi sad bio. Ovo je poslednji put da pišem o tebi, nerođena ljubavi. Ovo je poslednji jecaj koji mogu da ispustim iz grla. Nosim te u sebi kao zavežljaj sreće, kao klupko neispunjenih želja. Čučiš u meni kao neotvoreni paketić ispod jelke, onaj koji sam zaboravila da otvorim. A nisam zaboravila. Nisam umjela. 

Vidiš, kad jednom opet odlučiš doći u moj život, i kad budeš imao dovoljno godina da razumiješ, priznaću ti da te godine nisam umjela ni sopstveno ime da izgovorim pravilno. Nisam umjela ni trepavice da upletem u želje. Nisam umjela da se borim. Bila sam umorna od ratova, nerođeni, bila sam iscrpljena od života. Nisam ni znala tada šta je život. Vjerovala sam da postoje ljudi koji su pametniji, stariji, iskusniji od mene. Njih sam poslušala. Ali znaj, mudrost života ne leži u godinama. Baš kao što srce ne kuca uvijek u grudima. 

Bila je to poslednja bitka. Bila je to grobnica mojih želja, nadanja, snova. Bila je to najteža odluka mog života i nisam je donijela ja. BIlo je to poslednji put da je neko odlučio šta je dobro za mene. Jednom, kad ponovo budeš moje klupko golotinje i čistote, ako ikad budem smjela da te u zenice pogledam bez srama, priznaću ti gdje mi je srce ostavilo tragove. Naučiću te da pratiš kompas koji sam ti u grudima konstruisala, da ga pratiš kao što meni nisu dali, te poslednje godine mene koja sam bila. Meni su moj istrgli iz tijela, klasičnom amputacijom praistorijskih mučitelja. Meni nisu dali da te volim, nerođeni. Za njih si bio jeres, za njih si bio sram. Za mene ćeš vječno ostati ljubav.

Doći ćeš opet jednom u moje krilo, i nećeš biti san. Nećeš biti samo zamišljena bajka sa fotografije. Još uvijek si moje klupko želja. Još uvijek si moja misao svakog dana. Al ovo je poslednji put da pišem o tebi. Jednom u godini samo izvući ću tvoju fotografiju iz dnevnika, to zrno sreće na koje si ličio, nasmijaću se i neću zaplakati kao sad. A ni sad nije zbog tuge. Jer konačno mogu da oprostim sebi. Mogao je da prođe cijeli vijek postojanja a da nikad ne osjetim tvoje prisustvo. Ne volim decembar. Ali ove decembarske noći mogu sebi da oprostim neznanje i slabost. Nije bilo naše vrijeme nerođeni. 

Jednom, neki životni vijek od sada, kad budem držala tvoju ruku u svojoj, kad budem te srela opet, utisnuću poljubac u tvoje čelo, i šapnuću ti da si svih ovih usamljenih dana bio moj svetionik. Moja snaga. Ti si bio moj putokaz. Oprostićeš mi što nikom ne pričam o tebi. Jednom u godini, tog decembra napišem pismo, stavim ruku tamo gdje si poslednji put spavao, i udahnem te. Zamislim te. Smjeh ti čujem. 

Ustajem i gasim svijeću. Znaš ti put do mene. 

Znam, srešćemo se opet, blentuško. 

A svijet je ostao isti. Ili sam ja drugačja?

- Možeš da mi čuješ srce? 

- Uvijek.

I tu je stalo vrijeme. I tu sam stala ja. U jednoj rečenici pročitanoj u knjizi. U jednom običnom dijalogu, onako usputno napisanom. Zatvorila sam oči i zaronila u krv. U ključanje i rijeku koja se pokreće u  meni svakog trena, neprekidno prenoseći moje želje i snove, moje strahove i sumnje. Rijeka koja se nikad ne umara, koja nikad ne odustaje. Zaronila sam u sebe i čula otkucaje srca koje mi nedostaje. Srca na koje jedva čekam da se opet sjedini sa mojim. Svašta, i ime mu znači Život. 

Bože, evo upravo crvenim kao klinka kojoj je neki mangup spustio prvi poljubac na dlan. Valjda bi rekli ljudi da je to ljubav. A ja ne znam kako da nazovem to što je stalo u njegovo ime, u oči, u osmijeh. Ne znam kako da nazovem to što čujem otkucaje njegovog srca u mom. Nije to da mi je potreban da me učini srećnom ženom. Ni voljenom. Nije to da mi je potreban da bih bila cijela ličnost. Sve sam to ja i bez njega, samo sa njim ima poseban smisao. Poseban miris. Kao da je on taj začin koji je nedostajao. Kao da je on ta esencija. 

Jel tako izgleda ljubav? Jesu li oni prije njega bili ljubavi ili sijenke, obrisi ili zvijezde? Jesu li bili odraz mene i mojih polupanih želja, odraz mojih kompleksa? Hoće li i on postati samo uspomena? Ne znam. Nije me briga. Nije mi važno, jer znam da on nije uslov za sreću ali jeste njen dio. Čujem opet srce koje kuca, i znam da me stare boli ne peku, i znam da mi se osmijeh razvlači licem, i znam da je svijet bolje mjesto jer on korača tim svijetom, a on... Divno stvorenje. Divna duša. Divan čovjek. 

Možda smo se tražili i sretali u životima ranije. Možda smo se obećavali i jurili poput gorštaka, možda smo se sretali u nekim snovima. I možda smo se našli. Nije mi ni važno ko smo bili. Važan je bio onaj trenutak kad sam ga prvi put ugledala. Prvo sam ostala bez daha, zatim bez vida, pa bez sluha. I sve što sam disala je bio miris njegove kože, i sve što sam vidjela su bile njegove oči, sve što sam čula bio je njegov smijeh. I istog trenutka sam znala da će on biti vazduh, i vid i sluh. Znala sam da ću izgubiti dušu ako mu srce otvorim. Fer trampa. 

Ne razmišljam o sutra jer ono ne postoji. Postoji samo sadašnji trenutak u kojem čujem otkucaje srca u svom, i ovaj trenutak u kom pišem o bezvremenskoj ljubavi koja se desila u ovom suldom svijetu. Ne znam hoćemo li živjeti bajku, i nije me ni briga. Sve dok smo jedno, dok smo ludi i dok živimo u sada, znam da smo srećni. A to je jedino što je važno. Da smo srećni. Voljela sam ga, sigurna sam i u nekom prethodnom životu. U starom vijeku. U vremenu kad se vrijeme nije mjerilo sekundama već osmijesima. Sigurna sam da ćemo se sresti u još nekom od narednih vijekova. Ali volim ga i sada. U ovom trenutku dok čujem udare srca i dok mi ponovo miriše koža i dok u krvi oživljavam sve one trenutke zbog kojih sam danas besciljno zaljubljena u život, u sreću, u njega, u ljubav. I sve dok je sreća - bićemo. 

Vidjela sam razne dimenzije ljubavi prije njega. I voljeli su me ti muškarci kojima sam davala sve osim sebe. Jer nisam imala šta da im dam. Jer nisam ni znala ko sam. A oni su me voljeli i ja sam voljela ono što su oni bili. Samo želja i iluzija, odraz moje sjenke koju sam ogrnula na sebe jer sam se plašila života. Jer sam se plašila sebe. Jer sam ja bila najveći i najstrašniji demon u mojoj kolekciji strahova. Nije me plašilo sjećanje na djetinjstvo, na usamljenost, na odbačenost, ni bol od ljudi koje sam izgubila, ni nesposobnost drugih da me vole potpuno drugačiju od svega što su ljudi bili. Nije me plašilo ni ostavljanje, ni prijateljstva ni izgubljeni muškarci, prevare i laži. Danas znam, sama sam sebe plašila. Danas znam, sama sam sebe stvorila. 

Zatvaram oči, i opet neke suze, i opet neki osmijeh. Plašila me ova ljubav na početku. Plašila sam se rastanka, i odsutnosti i daljine. Plašila sam se još jedne detonacije, i ko zna, možda će me boljeti, možda će mi neodostajati toliko da ću kosti skrcati bolom u prah, da će mi krv proključati i izliti se iz kože. Možda će od nas ostati samo priča, ili zbirka poezije, i fotografija iz Rusije. Možda, nije me briga. Sve dok smo sada, to je jedino važno. Sve dok smo ljubav. 

Snovi su ti čudesni rezervoari naših budućnosti...

Još uvijek sam u režimu odmora. Još uvijek sam na oblaku od kreveta, u svojoj biblioteci, sa mislima usmjerenim ka svome sutra. Sa mislima usmjerenim ka svom srcu. Željama. Snovima. Jer ne tako davno nisam imala ništa od toga. Ne tako davno bila sam veliki emotivni krš koji je trebalo pospremiti. Bila sam... 

Vjerovala sam da treba neko sa umjećem dobrog mehaničara za život da me sastavi. Neko i sam polupan vjerovatno, ko bi petljao oko mog srca i njegovih dijelova. Vjerovala sam da ću znati kad vidim Tog Nekog Popravljača Srca i da će se savršeno uklopiti u moje nedostajuće dijelove i da će me zaljubljeno gledati i ja ću znati. To je on. To je Taj Koji Se Čeka Cijelog Života. Tako su sve bajke za djecu govorile. Ali bajke postoje upravo zbog jednog drugog razloga - da te nauče kako da vjeruješ i kako da ne odustaneš. Da nam nije potreban par cipelica da bi ostvarili snove. 

Danas sam velika curica. I dalje čitam bajke, ali vjerujem u onu u svojim grudima. Jer nikad mi nije bio potreban neko da me sastavi. Nije mi potreban neko da se uklopi jer nema tu mjesta za uklapanje, samo za zajedničko postojanje. Za zajednički svijet. Za slobodna krila i vjerovanje u let. Ovih dana sam provela toliko vremena u knjigama, u sopstvenom biću, u svijetu koji sama kreiram. Toliko sam se puta zaplakala jer bi me preplavile emocije iako su rekli da nemam suza, ali izgleda ako dozvoliš sebi da osjećaš možeš da pronađeš u sebi i ono za šta si mislio da ne postoji. Ljubav, sreću, oproštaj, mir, pa eto čak i suze. Razbile su se neke prašnjave teglice uspomena, iscurile su svuda po podu, začuo se smjeh koji sam čuvala kao jedina sjećanja na neka prijateljstva kojih danas nema. Želim vjerovati da su sve to danas srećni ljudi. 

Koliko je samo ta prošlost boljela a vidi me danas - ozdravila sam! Toliko uspomena imam na sve one pokušaje popravljanja mog srca. I shvatila sam da jesu to bile ljubavi. One koje su oslikavale moju dušu i moje biće - nepotpuno i slomljeno. Nedostupno i osakaćeno za ljubav. Ova ljubav koju danas živim možda je samo Još Jedna u Nizu, ali je najzdravija koju sam imala. Možda će trajati, možda smo tu da naučimo biti srećni. Nije mi ni važno zašto, ni koliko. Važno je ovo što osjećam i to šro sam naučila sa njim. Važna je ljubav.  

Nju ne treba tražiti, čak ni tamo gdje misliš da ti zakonski i nagonski pripada jer ne znači da ćeš je dobiti. Ljubav je u tebi, oduvijek je bila tu. Od prvog momenta kad udahneš svijet. To što mnogi ljudi oko nas ne umiju da je pruže nije njihova krivica. Ni njih niko nije volio. Ili su i njih voljeli polovično tamo neki mehaničari koji ne znaju popraviti srca. 

Još malo vremena mi je ostalo prije nego se ponovo upustim u avanturu plovidbe. Ponovo pratim srce, jurim snove, ali ovaj put čistije duše i bez tereta sjećanja. Bez tereta brige o ljudima koje ostavljam jer žive oni savršeno dobro i bez mene. Važno mi je da su srećni, na svoj polovičan način ali ako je to za njih sreća onda je u redu. Mnogi od njih nisu spremni za ovaj nalet emotivnosti i slobode. 

Jesi li ti?

"Hipi", Paulo Koeljo

Decembar. Dani prolaze nevjerovatnom brzinom. Prosto ne znam ni sama kako mi je prošao mjesec dana odmora. Imam svega par fotografija iza sebe koje svedoče o tome da sam bila na morskoj obali, i ni na jednoj od njih nisam ja. Nekako, prestala sam sebe gledati kroz bjektiv. Prestala sam i život gledati tako. Mnogo više udišem direktno život u sebe. Živim ga. Svakog dana. 

Otkako sam došla najviše svog vremena sam posvetila osobi koju najviše volim. Sebi. Znam kako zvuči u tuđoj glavi, ali u mojoj je sasvim logično. U mojoj je to ono najvažnije. Jer ako ja nisam potpuna, ako ja nisam srećna, ako ja nisam ispunjena, kako mogu drugima biti dobra, kako mogu drugima darovati sreću. Ako ja ne razumijem sebe kako mogu očekivati od drugih da me razumiju. I zato sam posvetila vrijeme sebi na putovanju kroz vou čaroliju zvanu sadašnjost. 

Tamo gdje sam bila, putujući i radeći, najviše su mi nedostajale knjige. Moje šarene police prepune raznih života, lekcija, sudbina. Nije da tamo nisam imala gdje dakupim knjige. Imala sam Amazon, mašla sam čak i predivnu knjižaru u Helsinkiju, ali nisam imala vremena. Zato sam uglavnm čitala u pdf formatu ono što sam spakovala prije polaska. Kad sam došla, pošto u mom gradu nema knjižara (da, nema knjižara), bilo je logično da ću prvu priliku u Podgorici iskoristiti za šoping. Tada je trebalo neko da škljocne kameru. Previše knjiga sam htjela, pa je najlogičnije sačekati Noć knjige i taj ludi popust. Nego... Moje recenzije uopšte nisu recenzije.

Pročitala sam sve od Paola. Poslednje vrijeme njegove knjige nisu ni ličile na njega. Razvodnjene i rastopljene, kao da ih je pisao na silu, ako ih je on pisao uopšte. Nisam očekivala ništa bolje od Hipija, i ne znam zašto sam je kupila. Valjda je to tako, u život ti dolaze stvari koje privučeš, one koje su na tvojoj "vibraciji". A Hipi je definitivno ovih dana bila na mojoj. 

Priča o neshvaćenoj generaciji koju svaki vijek ima. 

Priča o drugačijem i kliko se ljudi plaše drugačijeg. 

Priča o vjerovanju u nešto što nema veze sa religijom a opet ima veze sa svim religijama svijeta. 

Priča o ljubavi prema sebi, i o onoj nesebičnoj ljubavi prema drugima.

Priča o otkrivanju svojih dubina i želja i misli.

Priča o nematerijalnom svijetu i željama koje nemaju mnogo veze sa novcem. 

Svako vrijeme ima svoju Hipi populaciju. Plašimo se tih drugačijih ljudi i ne želimo biti kao oni a u stvari guši nas društvo i norme i pravila koja su postavili neki nepotpuni ljudi sa namjerom da uspostave kontrolu. Ja sam odbacila norme. Reprogramirala sam sebe. Učim se ljubavi sa otvorenim srcem, učim se razumijevanju, i zbog toga dosta vremena na odmoru sam posvetila sebi. Jer od mene sve počinje. Ja sam promjena koju želim vidjeti u svijetu. I ti si. Nemoj misliti da sam ja manje ljudsko biće od tebe. Jednaki smo ti i ja. Odgojeni smo drugačije ali jednaki smo svi na ovoj planeti. 

Više me ne paši moja raznolikost, prigrlila sam svoje čudno Ja koje je zapravo ono što je oduvijek trebalo biti  - čovjek. Srećan čovjek. Plaše me ta ista lica koja srećem svakog dana. Ti ljudi koji žive po unaprijed ucrtanim stazama i ne shvataju evoluciju svijesti, ne shvataju evoluciju čovjeka koji nije više samo fizičko biće, već je cijeli jedan svemir mogućnosti. Samo se treba otvoriti i vjerovati. U sebe prvo. 

Nauči prvo da živiš sa sobom, sa ljudima je lako. 

Zato mi se dopao Hipi.