Monday, August 23, 2021

Čemu suze lepa ženo?

 


Stigle su me suze za koje sam zapinjala danima, mjesecima. Sve one koje sam na silu gurala u džepove, i koje sam se pretvarala da ne postoje tu na dnu mojih zenica. Stigle su me suze beznađa, i pitanja koja ne prestaju. Kako da prihvatim istinu da sam bila emotivna marioneta tamo gdje sam trebala biti najsigurnija? Kako da prihvatim istinu da sam bila zanemarena, i da sam bila samo sredstvo za ispunjavanje tuđih emocionalnih zahtjeva? Kako da prihvatim da sam izgubila sve što sam vjerovala da je istina?

Stigle su me suze za koje sam govorila da me ne žuljaju noćima. Kažem da sam u redu, a znam dobro da sam rasparana, da sam izgubila identitet, i dom, i sve ono što sam vjerovala da je istina. Bila sam samo vudu lutkica u rukama, koriščena za tuđe ciljeve i mojim srcem su se igrali kao da je to sasvim nebitna stvar. I evo me sad, izlagana, izvarana, osakaćena za vjek vjekova da ne znam šta je povjerenje, šta je ljubav, da ne budem sigurna da znam išta od toga. Pomislim da me ne boli ni laž, ni manipulacija, ni ruševine već to što ne znam hoću li umjeti dalje da nastavim ovakva. Nisam sigurna da li sam sposobna da naučm živjeti onako kako sam vjerovala da treba život biti.

Pokušavam da budem u redu. Pokuašavam da se radujem sebi, da budem tu za sebe, da se podignem, da se sastavim nakon što se život (ili ljudi) tako nehajno poigrao sa mnom. Pokušavam da naučim da opet hodam, da gledam čistim očima, one osnovne životne funkcije, znaš. Pokušavam, ali zapinjem za bol. Zapinjem za sopstvene uzdahe. Zapinjem za zidove koje sam podigla između sebe i ostatka svijeta jer ova radioaktivna pustoš u grudima me ubija. Jer bol što razara gora je od bilo kakvog oružja.

Stigle su me suze koje sam davila vinom, i uzdasi koje sam zaglušila bluzom. Stigle su me istine koje bole, da me koristila ona koja nije smjela, da sam bila samo igračka i da na kraju života nije bilo nikad važno moje nebo, šta volim, kakvi su mi snovi i koje boje su mi želje. Sad kad pogledam unazad, zaista nikad nije bilo važno. A trudila sam se. Davala sam sve od sebe toliko da mi mene meni nije ostalo.

Kako čovjek na kraju živi sa ruševinama? Kako se gradi duša?

Ništa mi nije ostalo osim suza. Ponekad pomislim da sam toliko tuge ispisala ovde da bih mogla svijet udaviti suzama i znam, postoje i mutnije tuge, a mene ova moja udavi. Postoje i veći zločini od ovih protiv mog srca napravljeni, ali mene ovi pokosiše.

Pala sam. Pokošena.
Jesam.
Ali ustaću. Samo da udahnem, smao da predahnem još malo. Samo da naučim da opet gledam bez suza na trepavicama.

Ustaću, samo malo da umine bol. Samo da prihvatim istinu.

No comments:

Post a Comment