I tako, pitanja na koja ni ja nemam odgovor

Kako se piše tuga? Da li uzdahom, ili plavom bojom?
Kako se u riječi pretoči bezdan praznine koji ostane u tebi da odzvanja tiše od tišine, kad jednom, posle anarhije sopstvenog svijeta poželiš da ustaneš?
Kako se riječima ispriča jecaj, i konstantna kost u grlu, kao grumen zemlje da sam progutala a nisam. Nisam, jer to mi samo tuga tu stoji. Zapela je i ne mogu da je istresem iz sebe kao iz olinjalih džepova.

Pragovi zime mirišu na noć.
I ja negdje usput mirišem na magle koje su se nasukale na moje strmine, ne napuštajući mi zenice. Sva sam potonula u maglu i čekanje.
Zagrnem gola ramena Tatinom dekom, i udahnem miris koji je ostao. Ispran, ali tu je, u vlaknima, i kao da me zagrli neka pradavna ljubav koje se jedva i sjećam. Možda sam je i sanjala.

Da li je u redu biti srećan, i tužan u isto vrijeme?
Da li je u redu da zapinjem za sopstvena sopala a opet da stojim u mjestu poput pijanog sanjara koji je jednom, nespretno, dotaknuo zvijezde?
Da li je u redu od snova da živim, od starih uspomena, od snova?
Ako ti kažem da bih mogla danima plakati, a opet se smijati, da li bi vjerovao?

Kako se piše praznina?
Kako se to oči izvade i zvijezde namjesto njih posade, i kuda to moje misli nemirne nestaju kad sklopim trepavice?
Nedgje su mi i riječi zapele, i ne umijem objasniti kako u meni sve cvjeta, a opet, ujedno, sve grca neprobojnom boli.
Nestalo mi je riječi kojima bih mogla naštimovati dušu, podesiti skale na radosti i smijeh, a opet... Odnekud izviru snovi, i presahle grudi odjekuju.

Znao je novembar i ranije da me ovako raskomada, da me razaspe svuda po nebeskim ćoškovima i pusti me da skupljam, da riječi tražim po džepovima.
Znam, ali pusti da mislim da je novembra djelo, da mi srce nije slomljeno i da u meni ne jecaju violine.
Pusti, zasadila sam makove u dnu duše, i sad čekam.
Ćutim i čekam.