Saturday, November 13, 2021

Šiba me nebo bičem oluje al' još se ne dam i još me ima

 


Novembrom sam uvijek imala višak riječi koji mi kola kroz vene, tražeći svoj put do grla, da ih izgovorim, da ne ostanu zabačene stranputice koje sam nosila u sebi. Neki znakovi koje sam ostavila pored puta i na koje se nisam osvrnula.
Novembar, mjesec mojih ljubavi, nepostojeći rođendan nekom koga sam racionalno isjekla iz života, bez anestezije.
Moj novembar, na drogama. 

Za ove dvije godine koliko sam nasukana na hridi, izgubila sam Tatu, Ljubav Života, dva ujaka, mačka, i Balaševića. Njega sam uvijek (i svi smo) smatrala kao nekog svog, ko me razumio kad niko nije svojim pjesmama, svojim tugama, i kao takav će ostati.
Njih trojica najvažnijih, otišli su nekog deventaestog u mjesecu, kao po dogovoru, jedan iza drugog.
Ostala sam i bez posla dok traje korona, ostala sam i bez gnijezda jer mjesto koje sam zvala domom je postalo samo kuća bez ognjišta. Bez topline. Čak i bez ljubavi, iako sam sigurna da je nikad nije ni bilo dovoljno tu da bi opstala.
Izgubiila sam sve osim sebe. 

Sebe sam zanemarila negdje, u ruševinama koje su ostale dok sam se kao prebijeno pseto razvlačila po groblju, po šumama, tražeći mir, gutajući krike, i pokušavajući da zatrpam prazninu koja je ostala nakon svih detonacija mog svijeta.
Pokušala sam da je utopim alkoholom, i da je miniram bluzom, ali sve mi je gore bilo jer onda bi riječi pojurile krvotokom, i suze bi se prostrle niz obraze i jecaj, onaj krik koji sam gušila - oteo bi se.
Pokušala sam da u tu rupu koja ostala posadim trnje, da nikne nešto, da ne zjapi tako k'o provalija u meni. Trnje se kod mene nije primilo.
Lagali su me i govorili onu otrcanu frazu da će to sve proći, da vrijeme liječi sve, ali kao što rekoh - lagali su. Nisam sigurna dal više boli praznina koja je ostala ili nedostajanje.
Tu rupu ću nekako zatrpati, ili navići da živim sa njom. Krater umjesto srca. Ali nedostajanje... Plašim se, ono će me ubiti jednog dana.
Zanijemiću od njega i ostaće smao stihovi neispisani u besanici.

Znaš, kad izgubiš toliko ljudi koji su ti tu, prikačeni u srcu, najvažnija istina koju shvatiš je koliko je naš fizički svijet prolazan, i sigurna sam - srešću ih opet jednom, doći će po mene kad mi kraj dođe, ali do tada - zar nije ljepše osjetiti bol nego je potisnuti? Zar nije lakše biti živ zbog sebe, zbog njih, za njih, nego pustiti da život prođe dok se boriš da skupiš neku lovu za peti par patika?
Odavno sam prerasla materijalno, i oduvijek mi je bila važna moja sloboda postojanja, da budem ono što želim jer toliko su mi toga uskratili. Bila mi je važna ljubav, i za nju sam se uvijek borila i noktima i kostima. 

Praznina koja je ostala me paralisala. Zanijemila sam. I ne samo zbog ljudi koje sam morala sahraniti, već možda ponajviše zbog onih koji su živi a iskoristili su moju dušu za svoje hirove. Možda ponajviše zbog onih koji su me tako slomljenu pokušali smrviti svojim nesavjesnim postupcima, ne razmišljajući, ne mareći.
Kad izgubiš nekog svog i znaš da mu je tijelu zemlja dom, a duša nebom oblake vija, nekako naučiš da živiš sa tim. Al kad izgubiš nekog ko još zemljom hoda i tvojim se zove, kad ti ono što je ostalo od srca iščupa da bi u prašini završilo... 

Tada ustaneš, podigneš glavu i nasmiješ se jer ma koliko da te puta rastrgnu - ostaneš živ. I imaš izbor - da potoneš ili da kažeš da je dosta, da odabereš sebe. Ponekad su najteže bitke sa živima, ne sa uspomenama. 

Još uvijek nisam sigurna da sam dobro, ali idem ka tome, svakog dana po korak sam bliže.
Odabrala sam sebe i svoje snove, odabrala sam radost i iskrenost.
Prestala sam da ćutim, zaplačem i dalje ponekad, rijeđe idem na groblja i vršim restauraciju srca.
Uskoro ću opet otići sa srcem u koferu, i znam - što je destruktivniji kraj, to biće ljepši početak. Život je ipak, lijep. 

2 comments:

  1. Prelijepa ispovijest duse,srca..kako god.Ja tako dozivljavam sve sto pises,kao duboke,iskrene ispovijesti duse.04:55 je,pijem kafu i citam ovaj tekst,za mene bogat pocetak dana,jer se pronadjoh u tvojim redovima,nahranih izmucenu dusu.Dadoh joj malo zdravog vazduha.Tvoj divni dar za pisanje te spasava,Selma,od sopstvenog bezdana i bezdusnosti ljudi.🥰

    ReplyDelete
    Replies
    1. Drago mi je kad se pronadjemo, ako du moje riječi putokazi... Hvala ❤️

      Delete