Sunday, August 22, 2021

Taj tamni putokaz kroz mutne predjele, od srca do duše


Kad slomiš kristalnu čašu - šta radiš sa njom? Lijepiš komadiće, pokušavaš je sastaviti, uklopiti dijelove?
Mislim da to više nikad neće biti ista čaša. Nedostajaće po neki minijaturni komadić, manji od najstinijeg uzdaha kojim se slomila.
A život? Kad se sruši, može li se ponovo sastaviti iz komada?
Čime se ušivaju komadi života kad jednom naprsne sve? 

Pokušavam i sama da shvatim kako da prevežem niti, poput ribarske mreže krpljene hiljdau puta. Pokušavam da uhvatim djeliće sebe nakon što su mi raznijeli život u komade, da se sastavim, da se pogledam u ogledalo a da mi ne nedostaje pet trepavica, po neka pjegica, otkucaj srca...
Da mi ne nedostaje neki ključni dio mene kao što je djetinjstvo, ili neka noć u kojoj sam se smijala na sav glas. Takve noći ne smiju da mi nedostaju.
A evo me, iz pepela černobiljskih ruševina duše skupljam komadiće, i pokušavam shvatiti - da li je sve bila laž?
Da li sam zaista bila na pravoj strani svijeta ili sam samo vješto izmanispulisana da vjerujem?

Cijelo sam ljeto provela u ćutanju, u traženju, u lavirintima postojanja, i mislila sam da treba opraštati, i opraštati i biti veličina i srce i čovjek, ali na kraju mi ništa nije ostalo.
Samo dobro utabana staza direktno preko svega što jesam, ili sam bila, i sad, ovako raskomadana i detoniranih sjećanja, nisam sigurna da treba da se sastavljam.
Treba, možda, sve zatrpati, i izgraditi nekog novog sebe, jačeg, nekog ko nema djetinjstvo, ni sjećanja, ili ima samo odabrani mozaik za koji sam sigurna da je bio istina.
Treba, možda, ostaviti ruševine da stoje kao spomen jednog palog života, kao svetionik i putokaz, jer šta sam dozvolila - da me na atome rastave i dušu da mi iskidaju a nisam zaslužila.
Nisam, smijem da priznam. 

Bila sam sve što su tražili (ili možda već treba da ubacim jedninu?).
Bila sam sve što se očekivalo (ponekad i više od toga), uprkos mojoj buntovničkoj strasti i odbijanju da me smjeste u jednu kutiju, da mi nakače proizvodne etikete i odrede ko sam.
Davala sam, voljela sam, razumjela sam, pravdala sam, ginula sam - i šta je ostalo?
Razrušen dom, i detonirano srce.
Rasparčana duša i gomila pitanja na koja nikad neću dobiti odgovore. 

Kako se čovek od toga oporavi?
Kako nastaviš dalje da budeš Ti?

Sad nekako vidim - nikad nisam teško donosila odluke, nego su one najvažnije bile najbolnije.
Sad vidim - uvijek sam trebala birati sebe.
Nisam, ali hoću.
Jer na kraju dana, još jedino sebe imam.
Ko god da sam. 

No comments:

Post a Comment