Monday, September 7, 2020

Žena od soli sastavljena

Boka kotorska

Bila sam u životu i vojnik i osuđenik, i poginuli i pobijeđeni. Rijetko pobjednik. Bila sam dramatčna, tužna, jagnje žrtveno ponuđeno nekim bogovima u koje su svi drugi vjerovali osim mene. Bila sam i more, i rijeka, i oluja, i smiraj, sve sam sebi bila i drugima, a ništa od mene nije ostalo ove godine. 

Raspala sam se kao nikad, progutala sam sve žilete koje su mi na dlan spustili, da grlo razrežem, da srce iskasapim, da ga nema, da ne osjećam, da ne boli. Popila sam litre bijelog vina da ga zamutim crnilom i da zabetoniram rane od mačeva probodenih kroz grudi, onih samurajskih, da otupim. Sve sam radila, samo da ne boli, da ne patim, da ne tugujem, da se ne zaletim u zid i rasprsnem se u podnožju. Bila sam i detonacija, i oružje, i sudija i porota, i advokat, svačiji osim svoj. Sebe nisam umjela odbraniti. 

Nikad se nisam raspala kao sad, ni onda kad sam se odricala ljubavi, ni  kad su me lagali, ni kad su me ostavljali, ni kad su na mene gromove bijesa istresali oni čija srca su samo za mene kucala jer to je bio način voljenja za te oštećene ljude. Nisam ovako u komadima bila ni posle onih muškaraca koje sam voljela svakim atomom sebe koji sam mogla pronaći, ni onda kad sam se odricala snova zarad drugih, ni kad sam bila duh, ni kad nisu marili, ni kad sam bila sama, gladna, smrznuta, ni kad sam na mostu suzama rijeku grlila jednog decembra, kad sam srce iskidala bez anestezije i kad je završilo pod nogama, kad sam u tu krv zgazila sa vriskom. A sve sam prošla.  

Skrpljena, polupana, popravljena, rasparana, nakalemljena. Sve sam bila. 

Sad se sklapam na obali mora. Dišem so. Slušam galebove. Ne mislim ni o čemu. Ne mislim o kući. Ne mislim o groblju. Ne mislim o svima koji su oko mene tamo negdje a niko me ne vidi. Vide meso. Osobu. Al ne vide čovjeka u meni. Ne vide raspadnutnost. Meso isparano na tanke niti i kosti u djeliće slagalice skupljene na jednoj gomili Na vrhu gomile srce uštavljeno. Ne vide. Vide lice, smijeh, oči, čuju mi glas, al ne slušaju. Jecaje, vrisak, nasilje u glasu. 

Borim se sa svojim rupama u glavi, sa prazninom koja je ostala nakon Tate, nakon one ljubavi za koju misle da nije ni biila ljubav već tinejdžersko ludilo. A bila je ljubav kao što ljubav zna biti. Boirm se sa rečenicom koju mi je Tata rekao par dana prje nego me ostavio zadnji put da plačem za njim. Čujem je u glavi svaki put kad se raspadam jer ona mi je spona sa čovjekom kojeg sam uvijek vidjela u njemu. Ona mi je spona sa ljubavlju koja mi je dječije trebala. Odlazim često da zagrlim bijeli mermer, ko srce da mu čujem. I možda me više ne drži za ruku, ali je u njemu ostalo toliko mog srca da će mi uvijek nedostajati. A kad mi nedostaje, udahnem more i čujem tu jednu jedinu rečenicu dovoljnu za još trideset života. 

Pogled kroz prozor

Ovde na kršu i kamenu, u plavetnilu mora pronašla sam neke niti pogubljene, ušivam ih bluzom, punim mjesecom i šetnjama pored mora . Pronalazim sve ono što sam bila, sve što sam nekad mislila da jesam i zagledam se u more predugo, i potonem na dno kao olupina piratskog borda. Na dno sebe se tražim, izvlačim komadiće i lijepim ovo raspadnuto sopstvo da sutra, kad isti mermer zagrlim, ne zaplačem. Jer nikad se nisam raspala do nesastavljanja. Listam želje iz krila galebova, i u meni se rađaju snovi, i krv zarasta, i znam da sve moje davne drame i sva stradanja moraju ostati na leđima ispisane priče. Moraju ostati ožiljci srasli u meso i kožu, u srce upleteni kao temelj onog što jesam. 

Želim da ovaj hram mira u meni koji sam podigla na pijesku od mora ostane baš to - predivna oaza u kojoj nisam kliknula ni jednu sliku sebe bez podočnjaka. Želim da ovu sebe od ovde ponesem u naručju gdje god da budem sutra krenula. Jer shvatam da je život tek jedan predivan trenutak ka kojem koračamo ili od kojeg bježimo. 

A ja sam tako dugo bježala. Od sebe od srca, od svega, od ljudi, od ljubavi moža najviše jer me jedna okrnjena ljubav koštala snova. Jer ni ja nisam umjela voljeti tako raskomadana. Jer nisam ni sebe poznavala. 

Hiljadu mačeva i egzekucija kasnije, želim vjerovati da žena koja je u meni iz soli ustala zna biti cijela pa makar i iz hiljadu komada sastavljena. 


No comments:

Post a Comment