Sunday, August 16, 2020

Testament: ako me korona pokosi treba da znaš...


Ako čuješ da imam koronu, ili neku drugu zemaljsku opaku bolest, treba da znaš da sam živjela svakog dana, cijelim bićem svojim. Možda je ponekad trebalo više ubjeđivanja, možda sam nekad zaboravljala da dišem, ali živjela sam. Putovala sam stazama koje sam uglavnom sama birala a i one koje su drugi birali zamene prilagođavala sam svojim htjenjima. Birala sam da budem živa danas, uprkos svemu. Da budem srećna danas, uprkos onom juče. Da vjerujem u bolje, uprkos neizvjesnom sutra.

Treba da znaš da sam voljela. Svijet, ljude, mačke pse, knjige... O, kako sam samo knjige voljela. Napravi mi spomenik u obliku jedne, nećeš pogriješiti. Dođi mi na grob i pročitaj mi bajku za svaki dan koji nisam bila tu. Ako se desi da me pokosi neka zemaljska pošast, znaj da da sam voljela ljude, onako ljudski, iz srca, iz koštane srži. Voljela sam i neke muškarce sa polovnim srcima, i one koji su se plašili te moje ljubvi, i one koji su me voljeli. Voljela sam i bila sam voljena. I te kako jesam. Bar sam naučila šta je ljubav za života. I šta je orgazam. Nie me sramota, jer voljela sam. Jer sve je to ljubav.

Dalje treba znaš... Putovala sam svijetom. Možda kratko, možda nedovoljno ali sam se zaljubila u neke gradove i u neke luke, i ostale su još neke koje bih voljela da vidim. Da osjetim Pariz i udahnem Škotsku. Da prošetam Toskanom, i poljubim se u Rimu. Eto, tako neke sitnice. Možda i uspijem. Vjerujem da još uvijek imam vremena. Ali, za svaki slučaj da znaš, nisam se plašila putovanja. Pakovala sam se kratko i brzo, minimalno. Uvijek četkica za zube, i čist veš. Sve ostalo možeš da nađeš usput. I imala sam prijatelje. Svuda. Kako sam samo bogatstvo stekla.

Ako me pokosi neki zemaljski užas, znaj da sam bila slomljena i ranije. Da sam se izborila sa dijagnozama, da sam pobijedila depresiju, da sam iskoračila iz kartonske kutije i da sam bila buntovni vitez koji se borio za ljubav. Koji se borio za svoje snove, za svoje vrhunce. Pisala sam pjesme i željela sam da dotaknem makar jedan život svojim pričama. Imala sam u sebi uvijek višak ljubavi koji sam davala mačkama i ničijim psima, i željela sam djecu. Petoro bar. Ali godinama se taj broj smanjivao dok evo sad, imam samo želju. Ako ne stignem da budem majka, želim da znaš da... Ne, ne želim da znaš ništa o tome. Zapali svijeću za to neznanje u moje ime.

Neće mi biti žao. Volim život, zahvalna sam što imam još jedan dan u rukavu, i bio je divan prema meni. Trnovit, težak, ali predivan. I nije mi žao. To želim da znaš. Da sam bila svoja, i luda, i nasmijana, i da sam plakala i da sam bila slomljena i da sam bila i sama i usamljena, ali i da sam bila beskrajno zaljubljena u suncokrete, i ljubav. Da sam bila živa svakog dana. Da sam osjetila svaki dan života pa i onda kad sam bila samo na jednom mjestu. Nisam nikad vjerovala u korijenje i kamenje i sputavanje i krila sam od ničega krojila. I sve je bio let. Nisam odustajala, voljela sam svoje prijatelje ali sam oprostila i onima koji to nisu bili. Nema veze. Nije važno. Bilo bi lijepo ako bi rekli da sam bar bila čovjek.

Ako me pak, neka duševna bolest osvoji, i tuga me sravni, i ako mi srce prepukne, sakrij me od svijeta. Ako ja nisam ovo što jesam, ako me tuge zarobe i ako sjećanje izgubim, ako mi snove pokradu, sakrij me. Zaboravi me. Jer moja sjećanja su divna. I tužna. I nasmijana. I moja sjećanja su sve što sa sobom nosim u džepovima, osim gaćica i četkice za zube. Ona su ono što jesam, ono što znam, ono što sam skrojila. Ona su mi krila. Jer život, zaista je bio divan sa svim svojim nijansama.

Zato, ako me korona pokosi, i ne preživim je, i ako me neka druga pogan zemaljska osvoji, zapamti – život je predivno putovanje i nije važno koliko je trajao, već kakav je bio.
Ah da, i šifra telefona je 2352, za svaki slučaj.


No comments:

Post a Comment