Monday, February 17, 2020

Treba samo naučiti disati



Prošli su dani. Od sumraka do svitanja, svaki sam osjetila kao ubod noža u tijelo. Svaki je bio rana. Evo, gotovo je mjesec dana prošlo a niam još otišla da zagrlim zemlju. Plaši me ta gomila zemlje, tek sam počela da spavam. Poći ću. Jedino tako sam sigurna da ću pronaći neki mir. Da ću povjerovati da sve ovo nije san. A u međuvremenu dišem.

Dišem jer ne znam šta drugo. Jer jednom sam davno odabrala biti prisilno racionalna, i ugazila sam u svoju krv prolivenu. Nije da sam željela. Nije da se nisam pokajala. Svakog dana uzdahnem, i sad umjesto jedne rupe u grudima u meni je bezdan. Ali dišem.
Koračam, putujem, smijem se, i dišem. Još uvijek sam živa.

Znaš, kad prerastemo one radoznale godine djeteta i postanemo neki drugačiji ljudi, kad nismo ni djeca ni odrasli, tek neka izmaglica ljudskosti, niko nas ne uči kako da preživimo slomove. Ne znam ni da li neko može da nas nauči. Da li se ikad možemo pripremiti na takve stvari. Ušuškaju nas u djetinjstvo, u površnosti, i zaborave da nam kažu da je život predivna bajka sa gomilom loše uvezanih čvorova ali da to u stvari nije ni važno. Važno je naučiti ustati kad padneš, disati kad boli, i preživjeti kad ti oba plućna krila odumiru. Eto samo to.

Postojale su godine mržnje, žala i prezira za koje mi niko nije umio pomoći da prebolim. Niko nije umio da mi kaže kako se to oprašta kad te uzmu na zub, kako se preboli nedostajanje. A trebalo je samo da naučim kako da oprostim. Da pustim. Znam, to je jedna od najtežih stvari koje sam naučila (osim vožnje bicikla – to još nisam). I trebalo je da me smrt zagrli da bih shvatila. Da su se samo malo više potrudili da me uče praštanju a manje religiji i nastanku krečnjaka, možda danas ne bih žalila za
propuštenim godinama, neobavljenim pozivima, i možda ne bih vukla ovu čežnju za vratom kao na giljotinu da nosim sve grijehe.

Reći ću za sebe da sam jaka žena. Da sam iz svog pepela ponijela uprašene uspomene na ljubavi, na radosti, na prijateljstva, na sve izgubljeno i sve nađeno. Možda sam uskraćena bila za neke zagrljaje, možda za porodicu, možda za čovjeka i dijete, možda sam ostala uskraćena i za svoje snove, ali jaka sam. Granitna. Jer uspjela sam. Naučila sam okrenuti desni obraz kad me po lijevom vukovi izgrebu, i naučila sam reći da je u redu to što sam ponekad liticama gazila i stranputice disala.

U redu je, jer, vidiš, uopšte nije važno koliko si novca zaradio, koje filmove si gledao i kome si se molio u usamljenim noćima. Važno je koga si volio, kome si ruku pružio i još važnije, kome si oprostio. 

Merkur je opet u retrogradi, i trbalo bi da se pazimo tih planetarnih pojava, a opet, čini mi se, sve je u redu u konstelaciji osjećanja.
Dišem, i stojim na nogama. Ranjena, mecima života pogođena, ali dišem.
Živa sam.
Nedostajanje me neće ubiti.


No comments:

Post a Comment