Tuesday, March 3, 2020

Danas imam samo jedno pitanje za tebe. Kako si...


Ima tamo jedan kutak u koji sam sakrila određene dijelove sebe, i nikom ne pričam o tome. Zaleđeni u prostoru i vremenu, plutaju po hladnoj površini sjećanja i ponekad, na neke određene datume i sama odlutam tamo, pustim po neki papirni brod u rijeku sjećanja i zapalim neke svijeće u ime rastrgnute ličnosti. Zaćutim, ne plačem. To je samo moje Groblje Umrlih Snova.

Postoje i neki ljudi koji znaju sve nadgrobne ploče na tom mjestu, i oni koji nikad ni jednu nisu usnama hladnim dotakli. I niko me ne pita. Ne pitaju gdje uporno bježim, ni zašto ne volim ovo od trnja napravljeno mjesto. Ne pitaju ni zašto mi nekad zenice požute od tuge i zašto nekad reagujem kao nagazna bomba koju su aktivirali jednom riječju. Ljudi ne pitaju ništa, ne razmišljaju, ali tako su jebeno dobri u kritikovanju i davanju savjeta. E pa, zabijte sve te savjete sebi u ....

Ne volim kad mi se um pomrači i jezik zabrza u odbranu. Znaš, frende, lako je dati savjet iz svoje udobne perspektive ili ko zna kakvog iskustva. Lako se uplašiti i savjetovati nekom da odustane jer je to nešto što bi ti uradio. Nemamo svi istu količinu hrabrosti u venama i nemamo svi snove u boji.
Lako je reći meni da nisam normalna što hoću da idem preko okeana dok neki virus hara svijetom, i svi su preplašeni jer ne vode računa o svom imunitetu.
Lako je reći meni da bi trebalo da se udam jer mi jajnim ćelijama ističe rok trajanja u koji ja ne vjerujem, jer mi je neka vremenska linija udarila na godine, ili mi kosa polako sijedi.
Lako je reći da treba da rodim dijete, sa ili bez muža, ali da treba da se zovem majkom.
Lako je biti savjetnik, sudija, advokat, i sve ostalo nekome. Znaš li kako je biti taj neko?

Ne pomisli niko da sam u ovom gradu neko ko je odavno prerastao komšijske priče i ogovaranja, i da ovde jesam rođena ali nisam zaljubljena u ovaj grad. Ne kao nekad što sam bila. Ne pomisi niko da možda sve u ovom gradu me podjseća na izgubljene ljubavi, prijatelje koji su otišli i one kojih više nema, na oca kog sam tu ostavila u zemlji, na srce koje sam izvadila da ne zakuca, na mrak i suze. I želim da odem. Jer ništa osim tuge ovde nema za mene.

Ne pomisli niko da me sva ta priča o udaji i porodici vrijeđa, da možda i ne volim uvijek što sam jednina, što imam drugačije prioritete i što ne želim praznu ljušturu od muškarca pored sebe. Ne pomisli niko da je to isto kao da nekog bez noge pitaš zašto ne igra fudbal ili balet. Ti misliš da jednina ne boli? Da mi što smo samostalni i jaki, što smo izgubili više nego što smo dobili u životu, što smo put do pakla i nazad pršli više od jednom, da je nama svjedno što smo sami, da uživamo u tome što ne želimo površni brak i porodicu koja će biti sve osim porodice sa nekim ko nije nikad volio, nebo ljubio ili gorko plakao? Misliš da je tako jednostavno pitati „Pa kad ćeš se udati/oženiti“?

Ne pomisli niko da pričom o djeci možda otvara neka sjećanja i rane koje nikad ne zarastu, odluke donešene bez razmišljanja, misleći kako nema izlaza. Ne pomisli niko da možda pričom o tome kako mi je vrijeme da imam djecu otvara neke mračne strane djetinjstva, i ne pita niko da li uopšte želim biti roditelj. Naravno da želim, ali šta bi bilo ako ne bih? Osudili bi me. Spalili bi me na lomači kao najveću jeres, na karnevalu Ljudskih Gluposti i Izmišljenih Ideala. Nismo svi za sve rođeni, i to nije ničija stvar. 

Tako je lako u životu posmatrati tuđi život i biti savjetnik, bez razmišljanja o posledicama. Znaš, znala sam da je riječ najsnažnije oružje, ali vjeruj mi , riječi su mnogo više od oružja. Od oružja možeš i da preživiš, ali riječi te mogu i ubiti. Znam ja, prošla sam kroz to kamenovanje. I ponekad se uplašim, svi znaju šta je dobro za mene a da me niko od tih ljudi nije nikad pitao "Kako si". Niti se neko od njih potrudio da me upozna.

Nosim neke tajne u sebi jer ne smijem da ih ispričam nikome, jer će me osuditi i odreći me se, jer neće razumjeti. Jer nikad nisu razumjeli čak ni kad sam govorila. Možda takvi ljudi i ne treba da budu tu, u mojoj blizini, jer uperiti prst i osuditi nekog je tako lako. Ubiti nekog riječima je najjednostavnije, a od toga se najteže oporavlja.

I prije nego kreneš dijeliti savjete ljudima oko sebe, pogledaj sviju riječ u ogledalu. Osjeti je na jeziku, na usnama, osjeti je u srcu. Sačekaj. Znaš, u većini slučajeva, nikom nije potreban savjet od tebe. potrebno je samo jedno pitanje.

Kako si?


No comments:

Post a Comment