Wednesday, February 19, 2020

Nemoj ići na groblja. Ništa nećeš razumeti.

Empty blackboard on halloween graveyard Free Photo

Otišla sam danas putem kroz šumu, tamo gdje pola mog djetinjstva spava. Otišla sam i poljubila zemlju u koju sam spakovala strahove, komlekse, neljubav, nedostajanje, opraštanje, i sve što je umrlo tog dana sa Njim. Morala sam da odem. Možda je rano, možda nije trebalo, ali evo mjesec dana je prošao. Ništa nije drgačije, a opet, nikad više neće biti isto.

I tamo, gdje spava cijeli jedan grad, udarila me prolaznost života pravo među grudi. Udarila me praznina koja ostaje nakon što neko nestane iz tvog života. Udarilo me ništavilo koje ostane iza i sa kojim moraš da se uhvatiš u koštac. Moraš, jer život nema stanicu za čekanje. Život ne čeka da se oporaviš. Život prolazi, bio ti spreman ili ne da ga osjetiš.

I pored Njega je prošao. Ostale su neke stvari koje više niko neće obući, i serijali o ribolovu koje više niko neće pogledati. Sjećanje i zemlja. Zemlja da je pomilujem umjesto lica, i sjećanja da ih zagrlim umjesto tijela. I to je sve. To je sve što život jeste. Gomila postignuća, sjećanja, ličnih vrhunaca i zadovoljstava. Zemlja me danas naučila.

Jednom, i mene će nestati. Jednom i moje će tijelo naći dom. I sama ću zemlja biti. I ti i ja. I sve što ostane iza mene, biće nijemi spomenik mog života, onoga što sam bila, i ono kako sam živjela. A to treba da bude nešto posebno. Veličanstveno. Da kad budem jednom crtala bore da znam odakle su nastale. Da kad jednom budem rušila osmijehe da znam gdje su se rodili. Ne mogu da pustim da prođe tek tako. Ne može da prođe samo u bunilu i iščekivanju, i strahovima i pitanjima „šta ako?“.

Utonula sam u sopstvenu letargiju i svako ima svoje načine da odboluje nedostajanje. Ne znam da li ću ikad moći ponovo da kažem da sam kompletna, da sam u redu, da je rupa u grudima nestala. Ne znam hoću li ikad moći da kažem ko sam a da ne pomislim čija sam. I kad jednom osvane poslednje svitanje, želim se sjetiti života kao avanture u kojoj sam uživala. Jer znam da mogu. Jer svi možemo, ako se odvažimo da pratimo svoje snove, svoja htjenja. Na kraju, zemlja će biti jedini dom koji tijelo ima, ali
duša će zauvijek da živi. U mojim pjesmama, u mojim knjigama, možda negdje u nekim spisima izgraviram svoje postojanje, možda u tvom srcu ostavim trag.

Možda ću opet jednom voljeti sa ovim šupljim organom koji kuca u grudima. Možda ću imati kome da pričam o trapavoj ljubavi koju nikad nisam imala, a koja je uvijek tinjala u krvotoku. Možda će se svijet promijeniti, ali ne smijem dozvoliti da život prođe tek tako, i da iza mene ostanu samo stvari koje će se baciti. Previše je ovo iskustvo dragocjeno da bi mi duša počivala u miru.

Zemlja me danas naučila istini.


No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.