Saturday, February 1, 2020

Snovi sa neparnim krilima – za ženu koja ne vidi sebe u ogledalu


Trideset mi je i nešto sitno godina. Stojim ispred ogledala i vidim tamnu kosu i neke bijele vlasi kako se ponosno šepure kao da su upale u čokoladu. Vidim zenice boje ispranog badema, i bijelu kožu. Neizloženu suncu poslednjih par godina. I bijele zube, zdrave. To je sve što vidim. Neke podočnjake, možda i neku boru više oko očiju ali ako uzmem u obzir poslednje dane, ne čudim se.

Ali neka ih. Moje su. Imam dva izbora – da ih posmatram kao nešto što me čini starom i ružnom ili da ih posmatram kao svoje pobjede. Kao bitke koje sam preživjela u ovom ratu zvanom život. I tako ih i gledam.

Ove ispod očiju, gdje mi je koža tanka – one su od smijanja i plakanja. Od svih smijehova koji su ispali direktno iz srca kad se nisam smijala samo usnama. Od svih suza kad sam dušu isplakala. 
Ove dvije bore oko usana, i one su od smijeha. 
Ožiljak iznad obrve od najgoreg mamurluka ikad. 
Lijeva obrva malo izvijena od ponosa. 
Mala nazubljenost na vrhu nosa – od jednog decembra kad me ujeo ulični pas. 
Podočnjaci su nekad tu, nekad nestanu ali uglavnom pričaju o besanim noćima. To su moje priče.

Sjedam, i pijem kafu, ni prevruću ni mlaku, baš po mjeri. Bez šećera. Stigla mi je poruka još odavno, ali ne mogu da je pročitam. Pisaće ono što sam toliko puta ranije pročitala i u šta ne vjerujem. „Volim te. Nedostaješ mi.“ U meni raste bijes. Nelagoda. Jer to nije ljubav. Odavno već, od prve prećutane istine, od prve sakrivene laži, od moje radoznalosti kad sam ipak sve saznala. Odavno nije ljubav. I već dugo me ne boli.

Jer sve što sam prošla u životu, sve bore i svi vidljivi i nevidljivi ožiljci na meni, naučili su me jednoj istini – da uvijek mogu da preživim. Da mogu da istrajem. Da sam jaka.

Umorna sam, istna je. Umorna sam od jadaca i koštaca i predaha i taktika. Ali izdržala sam sve. Prekinute veze, ukradene ljubavi, roditeljske svađe, samostalni život, plaćanje računa, iščupano srce, odustajanje, studiranje, laži i istine, operacije, ostavljala sam i bila ostavljena, voljela sam i bila sam voljena, izgubila sam prijatelje i mačke i kolege i oca i... Evo me, raskomadana i ušivana, sa neparnim krilima, i kažem sebi da mogu. Izdržala sam puno više nego što sam napisala, i mogu evo
još da stojim na nogama.

Još uvijek mogu da iscrtam ajlajner i stavim crveni karmin. Da obujem štikle kako je Tata volio. Da se nasmijem. Jer možda sam samo slomljena ali još u meni kuca srce divljačko. Potpuno polupano, ali kuca, dovraga. Srce gorštačke kćeri. Jer mogu. Jer smijem. Jer sam napustila sve poznato i sigurno i otisnula se okeanima, i evo danas nemam dom, ali imam ljude neke po svijetu, srca neka koja kucaju s mojim. Ne treba mi jedna poruka od nekog ko ne zna šta ljubav je. Ne treba mi isprazno napisano „Volim te“ između predaha.

Odaberi, ženo, sebe. Između svih drugih odaberi uvijek sebe. Jer živiš bez roditelja, bez djeteta, bez svih onih muškaraca za kojim si mislila da ćeš umrijeti, bez prve ljubavi, bez najdraže mačke. Živiš i posle zlostavjlanja, i posle batina, i posle finansijskih lomova. Živiš i nakon rata, i nakon ružnih snova, izdaja prijatelja, i onih koji su sebi oduzeli život. Živš, ženo, i živjećeš. I zato, uvijek odaberi
sebe. Parfem koji se tebi dopada, nijansu karmina koja se tebi sviđa, nemoj ustati iz kreveta cijeli dan nedeljom i odjebi mašinu za veš. Odaberi uvijek sebe, jer preživjela si toliko toga da bi te jedan muškarac mogao slomiti. Na kraju, i njega si ti birala, nije on tebe.

Sloboda nema cijenu. Sloboda izbora je najvrijednije što možeš imati, i vjeruj mi, ljubav nema ništa s tim. Ljubav je predivna samo onda kad je obostrana, i tu gdje jedno pokušava zadržati slomljeno rukama, tu ljubavi nema. I zato ne daj svoju moć. Moć da preživiš, moć da odabereš ono što je najbolje za tebe.

Bila je to divna ljubav. Bila su to predvna krila od kojih je samo perje ostalo da ispletem neparne snove na kraju. Ali kad ljubav prestane biti sreća i postane samo gomila otkucanih poruka, neodgovorenih poziva, i ispraznih planova onda to više nije ljubav. Onda je to kraj. 
I znam da me neće ubiti. Jer uvijek ću odabrati da preživim. 
Da ustanem. Da budem ono što je najboje za mene. 
Šta će ti odabrati, ženo?


No comments:

Post a Comment