Thursday, April 30, 2015

Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve... Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje...



Majevi su uvijek počinjali na najdraži način - neradno. A i kako drugačije treba da počne najljepši mjesec? I svaki put na ovaj dan nastane neki novi nalet inspiracije i uvijek mi se grumen nostalgije skotrlja niz dušu... Sjetim se tako svog djetinjstva, onih rijetkih svijetlih tačkica kad sam zapravo bila dijete. Sjetim se svojih Majeva u Pavinom polju, sjetim se onih "velikih" i starijih momaka, sjetim se i onih kojih sada nema... Primjetila sam da se svake godine pitam gdje su vatre mog djetinjstva, kad su se ugasile? I još nisam našla odgovor...

Kad prestaje djetinjstvo? Kad ti prestaneš biti dijete? Kad ugasiš požar u grudima i postaneš santa leda, zaboraviš sve što si bio, i uklopiš se u sistem. Ili te sistem na silu uklapa, kalupi, moraš da staneš... Ja još nisam. Odbijam to svim svojim bićem. Sjećam se tamburaša koji su svirali na prvomajskom uranku neke godine, kad je sve mirisalo na jorgovan i lipu... na dim i vatru od prethdne noći... I ja sam mirisala na dim, nisam mogla da ga izbacim iz kose danima... Danas, možda mi najviše od svega nedostaje jorgovan, ovde u gradu u kom ga nema... Čudno je to... Uvijek ti nedostaje samo ono što nemaš, ono što ne možeš svaki dan da vidiš, dodirneš, osjetiš... Da li nostalgija ikad ima drugo lice? Da li ima rok trajanja?

Ja sam otišla iz moje Provincije, otišla sam iz svoje ulice, vatra se odavno ugasila u Pavinom polju. U džepovima, u nekim tajnim šavovima, sakrila sam sjećanja, koja ovako povremeno izvučem kad srce rascijepam... Nedostaju mi Majevi, ili možda dijete koje sam bila dok sam trčala oko džinovkse gomile guma, i radovala se onom prvom plmenu. Neodstaje mi i ljutiti majčin glas dok nas zove preko rijeke da dođemo kući. A svuda okolo, u brdima, u ulicama, gorjele su vatre, kao male zvijezde sišle sa neba u naše dječije zenice... Sa njima, gorjela su i djetinjstva, malo po malo.

Nije to da mi nedostaje vatra, niti onaj crni gusti dim od kojeg su oči uvijek suzne... Nedostaje mi bezbrižnost, nedostaje mi dječija vika i galama, i možda malo djetinjtsvo, u onim rijetkim trenucima kad sam bila dijete... Još uvijek po nekad tako čujem majčin glas preko rijeke, osjetim zebnju kao lagan povjetarac kad ti pljusne svoj dah u lice, i neki mali sitan rez se napravi u duši. Ćačeta ne vidim od dima u očima, njega se ne sjećam u tim majevima, osim tamo negdje na Đurđevdan kad me budio rasutim kapima vode sa izvora Breznice koje su sa vrbinog granja padale po mom krevetu... Danas mi i to nedostaje...

Šteta je, znaš, današnji Majevi nisu kao nekad... Ni djeca nisu ista. U meni još uvijek nije sve izgorelo, a oni se rađaju sa dimom u očima, nesvjesni Maja, i proljeća... Meni još uvijek zvijezde crtaju sazvežđa po tijelu, još uvijek osjetim miris jorgovana nekad kad prođem nekom alejom sjećanja. Pomislim na one kojih nema već odavno, koji svoje Majeve čekaju gore negdje među nebeskom gardom, tradicionalno, uz roštilj...

Ja možda nemam više svoje Majeve... Ali vi djeco, vi imate još uvijek svijet pod nogama... Još ima mjesta za vaše vatre u grudima...

2 comments:

  1. svima nam se (pri);ini ponekad da ova neka nova deca nešto nemaju. tako ni mi nismo imali ono što jesu naši roditelji...možda je tužno što ne vidimo šta je to što imaju, da možemo da im damo više...možda bismo i mogli...onoga što im treba zaista...naši majevi, naše vatre polagano gasnu...naše je da se nodimo sa tim, hvala za post, prijao je u ovo prolećno jutro

    ReplyDelete
  2. Naravno, nasa djeca imaju mnogo vise mogucnosti koje mi nismo imali,ali su isto tako uskraceni za neke vrijednosti... Ali to je ta smjena generacija... Neminovna stvar...
    Drago mi je da vam se dopao post svakako :)

    ReplyDelete

Note: Only a member of this blog may post a comment.