Ma nek se sruči.....

Kako sad opisati sve što je u jedan dah stalo? Kako opisati tu enormnu količinu emocija ako se one mogu ikako izmjeriti? Ako se mogu odrediti... Opisati... Znaš, ja nisam nikad voljela Beograd previše. Sva ta buka, i brzina, sivilo i zgrade, saobraćaj, gnjavaža... Ma moje more je najljepše. Nisam ni sad promijenila mišljenje o beogradu,s amo ga pamtim po malo ljepšim stvarima.. Po dražim ljudima... Najljepšim trenucima koje moram ponovo osjetiti.

Mislila sam da neću imati tremu, mislila sam da sam toliko hrabra da uzmem u ruke tu knjižicu svojih stihova u koju je stalo par godina mog života, srce, duša, osmijeh i sve ono neispričano. Mislila sam da će mi biti toplo oko srca i da ću biti nasmijana. Sve sam očekivala ali ne i klecanje koljena kad sam je ugledala na stolu. Sve sam očekivala ali ne suze u očima. Taj čarobni tren kad prvi put dotakneš živo srce koje kuca na dlanu... dotakneš jedno parče sebe izvađeno iz ogledala... Kao da samog sebe držiš dlanu, shvataš šta već hoću da kažem. I to je malo reći. Nego, nije ni to samo bio važan trenutak. Još važniji su bili ljudi koji su bili tu.. I oni koji sunedostajali cijeo vrjieme... A bilo je zagrljaja od kojih se tlo pomjera i od kojih se tijelo trese. Bilo je pogleda i morala sam srce da progutam, iz grla da ga vratim gdje mu je mjesto, jer svud je kucalo osim u grudima.

I sve ostalo je samo tren. Emocije koje su ispunile malu biblioteku su naprosto i kroz zidove izbijale. Moj mali balon od želja je bio tu... Moji osmijesi, i ti ljudi koji su pravi... Koji su moji.. Ljudi čija sam ja... Nemam pravih riječi da opišem sve što je usledilo. I taj prvi potpis, jednostavan... Mislila sam da ću umjeti, ali ruka je drhtala i ispalo je malo krivo, malo treperavo, ali hejjjjj... Bilo je moje... Oduvijek sam mislila da ne može da mi nedostaje riječi, da ću uvijek uspjeti da opišem emociju na neki svojstven način, onako kako mi srce diktira... Jer, shvataš, ne pišem ja nikad rukama, ni očima, ne razmišljam nikad šta ću napisati samo pustim srce da priča... Ono piše, ono kuca, ono pjeva, ono je moj glas. Ti ljudi, važni ljudi... Eh,kad bi samo znali koliko su važni... Mislim da Beograd nikad nije osjetio u svojim ulicama toliku dozu naivnosti i toliko pažnje i želje i ljubavi kao tog dana... Mislim da se i on smijao grohotom zbog mojih nestašnih očiju i sigurna sam... Ostalo je upamćeno obećanje da se neće na tome završiti... Ne može... Ne dam... Evo ga opet, srce potrčalo...

I znaš zašto sad još pamtim Beograd? Jer sam pronašla izgubljeno prijateljstvo posle dvadeset godina... Jer sam shvatila da si stvarno bogat samo kad imaš ljude u gradovima kojima se možeš javiti, koje možeš zagrliti... To je bogatstvo. Vjeruj mi, Beograd ne zna šta ima. Ali ja znam... Ja znam šta mi pripada...

I tako.... Deseto nebo je stiglo u Podgoricu... Očekuje se krunisanje, očekuje se opet ista euforija sa dragim prijateljima... Očekujem da mi srce negdje usput stane... I sve će to biti opet neak nova stranica neke nove knjige... Ali Beograd će uvijek ostati grad sa najljepšim zagrljajem...