Thursday, May 7, 2015

Jastuk od trnja



Napravim glupost, možda čak i dvije,
osjetim trzavicu u srcu, počne se budala otimati u meni,
trzati i čupati rešetke u koje je zatvorena,
grize ludak da izađe napolje, hoće da te traži,
a ja ne dam, gasim požare, gušim jecaje,
zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo da ga ugušim,
da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi
kao najveća oluja usled proljeća,
puštam omiljenu stvar na najjače, samo da ne čujem glasove,
da ne čujem kako te doziva.
Nemaš ti pojma, srce moje, kako je sa tim ludakom se boriti.
Svaki dan.
Nemaš pojma koliko je teško obuzdati ga da ti ne potrči,
da te ne traži.
Moram da ga čuvam od bola, od tvog prezirnog osmijeha,
od tvog upitnog pogleda.
Moram da ga čuvam od tvojih oštrih riječi
da ga ne sasječeš kao mladi korov.
Ne znaš ti, ništa ti ne znaš.
Probudim se u sred noći.
Tražim te, ali samo zima pored mene leži,
na tvom jastuku od trnja.
Drži me čvrsto svojim hladnim prstima, do srca hoće da dođe,
da mog ludaka u meni ubije, ali još se ne dam.
Otimam se, bježim na drugu stranu kreveta,
pokrivam se, samo da na tebe ne mirišem.
Ponekad bih da pokleknem,
da joj se pustim da me upije u svoje zimske skute,
ali se u tom trenu sjetim tebe,
tvog blentavog smijeha i kolutanja očima,
sjetim se tvojih vrelih dlanova, i ustuknem.
Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno je boriti se.
I tako svako veče,
dok ti svoje požare postavljaš negdjegdje ti ni ime ne pamte.
Nemaš ti pojma milo moje.
Jutra su teža,
noćima nekako i izdahnem, potonem, al jutra,
kad trebam udisati vazduh za novi dan,
kad trebam izaći među ljude, izgledati srećno i zadovoljno,
kad trebam da te iz sebe evakuišem
da bih mogla da funkcionišem,
protivotrove pijem, kiselinom ti korijenje zalivam,
pokušavam da ti ludačke košulje navučem
samo da te u sebi obuzdam.
Priznajem, ne trudim se dovoljno.
Naselio si sve moje atome, u sebe me kao gusjenicu uvio
da se možda jednom rodim kao tvoja,
kao leptir kad udahne život svojim krilima,
pa bar i jedan dan živio, ali dan vrijedan življenja,
vrijedan postojanja.
Pokušam i ja nekad napraviti glupost,
otići u tuđe oči, lutati i praviti nered po tuđem srcu,
ali nema smisla.
Bar meni,
jer svuda samo ti mirišeš umjesto proljeća,
pa tako poludimo ja i moj ludak zajedno,
ne zna se ko je veća budala, ko će prije da ti piše,
a ti ne znaš da su moji stihovi svuda po svijetu rasuti
u ime tvojih očiju.
Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš.

No comments:

Post a Comment