Napravim glupost, možda čak i dvije,
osjetim trzavicu u srcu, počne se
budala otimati u meni,
trzati i čupati rešetke u koje je
zatvorena,
grize ludak da izađe napolje, hoće
da te traži,
a ja ne dam, gasim požare, gušim
jecaje,
zatrpavam blatom i prašinu prosipam samo
da ga ugušim,
da ućuti, da mi ne odzvanjaš u glavi
kao najveća oluja usled proljeća,
puštam omiljenu stvar na najjače, samo
da ne čujem glasove,
da ne čujem kako te doziva.
Nemaš ti pojma, srce moje, kako je
sa tim ludakom se boriti.
Svaki dan.
Nemaš pojma koliko je teško obuzdati
ga da ti ne potrči,
da te ne traži.
Moram da ga čuvam od bola, od tvog
prezirnog osmijeha,
od tvog upitnog pogleda.
Moram da ga čuvam od tvojih oštrih
riječi
da ga ne sasječeš kao mladi korov.
Ne znaš ti, ništa ti ne znaš.
Probudim se u sred noći.
Tražim te, ali samo zima pored mene
leži,
na tvom jastuku od trnja.
Drži me čvrsto svojim hladnim
prstima, do srca hoće da dođe,
da mog ludaka u meni ubije, ali još
se ne dam.
Otimam se, bježim na drugu stranu
kreveta,
pokrivam se, samo da na tebe ne
mirišem.
Ponekad bih da pokleknem,
da joj se pustim da me upije u svoje
zimske skute,
ali se u tom trenu sjetim tebe,
tvog blentavog smijeha i kolutanja
očima,
sjetim se tvojih vrelih dlanova, i
ustuknem.
Pomislim vrijedno je čekati te, vrijedno
je boriti se.
I tako svako veče,
dok ti svoje požare postavljaš
negdjegdje ti ni ime ne pamte.
Nemaš ti pojma milo moje.
Jutra su teža,
noćima nekako i izdahnem, potonem,
al jutra,
kad trebam udisati vazduh za novi
dan,
kad trebam izaći među ljude, izgledati
srećno i zadovoljno,
kad trebam da te iz sebe evakuišem
da bih mogla da funkcionišem,
protivotrove pijem, kiselinom ti
korijenje zalivam,
pokušavam da ti ludačke košulje
navučem
samo da te u sebi obuzdam.
Priznajem, ne trudim se dovoljno.
Naselio si sve moje atome, u sebe me
kao gusjenicu uvio
da se možda jednom rodim kao tvoja,
kao leptir kad udahne život svojim
krilima,
pa bar i jedan dan živio, ali dan
vrijedan življenja,
vrijedan postojanja.
Pokušam i ja nekad napraviti
glupost,
otići u tuđe oči, lutati i praviti
nered po tuđem srcu,
ali nema smisla.
Bar meni,
jer svuda samo ti mirišeš umjesto
proljeća,
pa tako poludimo ja i moj ludak
zajedno,
ne zna se ko je veća budala, ko će
prije da ti piše,
a ti ne znaš da su moji stihovi
svuda po svijetu rasuti
u ime tvojih očiju.
Ne znaš dušo, ništa ti ne znaš.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.