Thursday, June 13, 2019

Čekaj, vrisak bi da virsne



Čekaj da vrisak se odlomi sa usana. Da ga pustim kao ukletu zver sa lanca. Predugo je čuvana u dubinama snova. Predugo već odlažem oluje sa istoka srca. Predugo sam pustila da se katran prošlih dana skuplja u šupljinama osmijeha. Zaboravila sam da sanjam. Zaboravila sam da dišem. Vezala sam se u strune očekivanja da sam propustila neke obične zore, filigranske ruke, osmijehe od meda i želja satkane. Predugo sam sebe zarobil u memoarima i prašnjavim koricama sjećanja da sam zaboravila da prolijem riječi sa usana, da još jednu želju ispunim, još jednu zvijezdu da poljubim. Kako sam prestala da sanjam? 

Čovjek je previše posesivno biće. Želimo da zadržimo za sebe sve što pronađemo, svakog koga okrznemo pogledom. Ako nam se ruke dotaknu još je snažnije. Ako se srca usklade tad nastaje borba, lavlja rika i krvavo otimanje. A ne možemo posjedovati ništa osim sebe. Previše sam godina izgubila da bih naučila tu lekciju i nekako sam je usput zaboravila. Previše sam dugo moru na leđima, previše sam sebe zaboravila da nisam ni primjetila da su na usnama zamrle lađe. Da su me laste poljubile prošlog proljeća. 

Svijet te prmijeni nekako. Kad se udaljiš od svega i isključiš iz života koji si znao godinama, progledaju neke nepoznate dubine iz tebe. I ako ne naučiš da gledaš u zvijezde i ako samo brojiš korake nećeš primjetiti kad se ljubav ušunja u tebe i zamiriše kao savršena krempita u predvečerje. Nećeš primjetiti ukus vina ojesvake večeri proliješ po usnama. Dovraga, gdje sam seizgubila? 

Pogled mi luta preko okeana koji mi ljubi korake svakog dana. Ne znam kako da prihvatim zore bez mirisa kože, bez dodira ruke, ne znam kako da dan provedem bez smijeha koji mi je sačuvao razum u ovoj školjki bez srca. Ne znam, ali znam da sam propustila toliko radosti i vriskovi zbog straha da se sramim svog srca ponekad. Jer ljubav koja se nastanila u meni je sve što sam željela a zaboravila sam da je osjetim, da je doživim. I sad na pragu nedostajanja grčevito se držim za zagrljaj da zaboravljam da oslušnem smijeh. Zaboravljam biti svoja. 

Svijet te promijeni.

Odavno nema rijeci za slova...



Prošlo je dosta vremena otkako nisam ni jedno slovo napisala. Ne zato jer nemam šta reći. Gomilaju se riječi u meni kao orkani ali naprosto nemam snage da ih napišem. Bojim se raspašću se u komade i neću se sastaviti do kraja života. Bojim se da će se razliti krv iz mene kao nabujala rijeka i ostaću uveli korov pored puta kojim sam gazila. Bojim se da me svijet promijenio. Ili je možda ova Ja čučala u meni čekajući priliku da se nastani. 

Odrasla sam. Ne znam kako se dovraga to desilo, ali odrasla sam. Bar neki dijelovi mene jesu. Pokidale su se niti sa ljudima koje sam poznavala, sa kojima sam rado pila kafu svaki put kad bi se sreli. Podigli su se zidovi između nekih ljudi i mog svijeta, ne zato jer sam drugačija već jednostavno smo potrošili sve riječi. Izgubio se osjećaj pripadanja u meni. Negdje su umrle i laste. I mačke su zaspale. Ostali su vukovi gladni divljine da zavijaju u meni u svakoj noći punog mjeseca kad ostanem sama sa čašom vina u ruci. Bez Njega. Bez sebe. 

Promijenio me okean. Propustila sam sve događaje, propustila sam sve praznike, vjenčanje bivše ljubavi, sve niti su se okrunile i u meni je ostala samo so. Pustinja od soli da me zapeče svaki put kad pomislim. Ostala je jedina oaza u njegovim očima u koju bih da se nastanim ako me život ne razočara. Ostali su snovi i uspomene na svijet koji mi je pružio. Ne može više život biti isti. Ostao je sat na ruci da odbrojava sekunde života koji sam voljela. I miris parfema. To je sve. 

Odavno nisam pisala jer nemam snage da uobličim ovu oluju od osjećaja u riječi jer ponestaje mi onih pravih, ai svakako ne bi bile dovoljne da me objasne ljudima koji su me prestali razumjeti. Koji me sigurno nikad nisu ni razumjeli. Koji su me primorali da se odreknem svega što sam željela. Polomilo se tako u meni svako sklonište u koje sam bježala kad naiđu tmurni dani. I zato sad više nemam riječi. Ponor je ostao da odjekuje i ja da pričam u snu. Da dozivam. 

Svijet je opasno mjesto za sanjare.

To se prosto desi tako



To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvotokom i u tebi ne ostane ništa osim neispisanih snova, onih istih koje si tako strpljivo spuštao pod jastuk da ti oboje puteve i želje, da se jednom ostvare. Kad erozija nastupi i snovi nestanu poput pergamenta starog stotinama godin, ne ostaje ti ništa osim da se prepustiš vremen. Proći će. Sve je prošlo do sada. Odabrao si loše tlo za buđavu berbu. 

To se prosto desi tako. Očekuješ da ti se krv zarai snovima i maštaš, srećan si, oduševiš se svakim zalaskom na periferiji duše ne primjetiš kad počne da se sve oko tebe raspada. Sledeće što znaš – držiš se grčeito za preostale vlati sebe i spajaš se po šavovima. Jer juio si, trčao za pticama, jurio za zmajevima, udisao makove, a sad je oko tebe samo spečeno tloi pustinja razočeranja. Kako se dovraga preko noći razore snovi? Kako se to nebo rasklopi i više nemaš ni vazduha u plićima da se sobom zoveš? U kom to pravcu odlaze snovi kad jednom umru na usnama, neizgovoreni šapatima snotinu godina? 

To se prosto desi tako. Valjda se probudiš, kao posle tužne završnice filma. Ne može da bude isto. Daješ se, krv prolivaš, ne spavaš već budan krojiš zvijezde po mjeri i lijepiš želje po prozorma, po tijelu, tetoviraš se žudnjom. Ma napraviš budalu od sebe. I tek tako, ujutru, probudiš se, oko tebe sve miriše na patnju i tišinu. Probudiš se i u ogledalu vidiš da si svo vrijeme ti bio taj koji trči i i trči i ne vidiš da padaš, da su te okovali lancima, da su te vezali i rekli ti da se probudiš. Desi se. Slomiš se. Moraš. 

I eto tako, prosto se desilo i meni. Samo sam se umorila. Samo sam stala da predahnem. Da krila po mjesecu poravnam. I vidim, koliko da je ljubav, sve iše je strah. Sve jače je bol. I sigurna sam da je do mene, da je u mojoj krvi preiše mraka. Sigurna sam da sam se okovala usput jureći nepostojeće zvijezde, fatamorgane mojih nespretnih želja. Sigurna sam da je u meni ostalo nešto predratnih godina iz nekog prošlog života, neki zaostali krik koji me proganja. Možda su me i misli nagrizle, ali osjećaj koji me naselio je ono što me brine. Jer ako me strah okuje, ako me strah opet zarai, neće proći dugo dok se detonacija ne razbije na leđima. 

I eto, uzdah se desio. I sad stojim opet sama, izolovana sa svojim razglednicama, svuda rasutim po krevetu. Ne smijem plakati jer bi onda i krik krenuo, a to je onda neka druga zora. Plašim se jš jednom da će me strah pobijediti. I mada sam srećna u tim kratkim trenucima vječnosti, mada sam sigurna da sam voljena, ovo je mjesto stvoreno sam za strahove. Mislim da zapravo još uvjek nisam odrasla. Još uvijek nisam srce pobijedila. Koliko će se ratova voditi do tada?

Tuesday, April 9, 2019

Kad jedno se sretnemo opet



Srešću te opet jednom, kad se utišaju oluje i uragani na morima. Bićeš još jednom moja zvijezda vodilja, moje utočište i moja podsvjesna molitva. Bićeš još jednom srce koje kuca u grudima i niko mi neće moći osporiti pravo na tebe jer čekala sam te. Godinama. Životima. Čekala sam te i kad su se svijetovi rušili. Čekala sam te kao dijete novogodišinju želju, da mi se ostvariš, da me zagrliš. Da još jednom u životu potonem u tvoj miris i da budem ponovo opijena životom. 

Srešću te još jednom bar. Na vrijeme. U pravom trenutku, kad srce bude spremno da te voli. Jer sad nisam bila spremna. Nisam bila spremna na ljubav koju si mi poklonio. Ni na ljubav koja se probudila u meni. Tako se voljelo samo u bajkama. Tako se voljelo u legendama. Tako se zapravo možda nikad nije ni voljelo. Jer znaš, prije tebe je postojala ljubav, ali je uvijek nedostajalo nešto. Nekad ruka, nekad zagrljaj. Nekad ja. Nekad oboje. Srce je falilo najviše. A sad, sad mi samo fali vremena. Fali mi da ostanem pored tebe. Fali mi da te ne zaboravim. 

Ostavili smo tragove u pijesku, uspomenu da smo koračali tuda, da smo se ržali za ruke, smijali se i lovili školjkama boje. Ostavili smo uzdahe na zidu umjesto zamišljenih zvijezda i sakrila sam suze govoreći da me talas poljubio u zenice sa previše soli. Sakrila sam i želje u džepove znajući da će se rasuti iza mene dok budem koračala pored tebe. Znam, nikad se više tako neće voljei, čeznutljivo i sa primjesom snova koje smo razmazali ispod trepavica maštajići o nekoj usnuloj djeci. Za mene su bila živa, za tebe možda ipak samo mašta. Jer ti si samo za more rođen. 

Srešću te ipak, samo još jednom. Još samo jedan pogled na tvoje zalutale nemire koje sputavaš u krvi. Još samo jedn osmijeh da osjetim na koži, da me opet nespretno poljubiš i okrzneš jezikom po nosu. Da me stegneš i obaviješ rukama k'o lijana, da me ne pustiš, da me sa sobompod talase povedeš. Da pored tebe izdahnem. Sve one velike ljubavi prije tebe koje su me rastavljale, koje su me učile, koje jesu bile ljubavi samo sa moje strane, bile su samo sjene i nagovještaji oluje koju si donio sa sobom tog aprilskog jutra na putu preko okeana. Jer znaš, svako može umrijeti riječima za tebe, ali neće svako dijeliti sebe sa tobom. Neće ti se svako cijeli dati kao što smo se mi dali. A dali smo sve. 

U daljini čujem samotne vile i jecaje koji se otimaju, i plaši me zvuk gitare koji vuče samoću za sobom. Plaši me zora čiji jauk čujem u daljini kao najavu apoklaipse. Kao najavu dana bez tebe. Dana koje ne znam kako ću disati, ni kako ću postojati u njima. I znam, srešću te opet. Nije važno kad, pronaći ću te. I neću te pustiti. Nikada.

Ponekad se prosto desi previše



Desilo se previše. Prosto je tako. Nakupe se stvari kao trice u džepovima. Nekad se i prepune. Desi se. Džepovi se pocijepaju, krene se rasipati sve iz tebe. Ne možeš da ostaneš hladan. Ne možeš da samo zaćutiš i odmahneš ruukom kao da ti se krv nije istočila. Ja ne mogu. Sve me zaboli. Srce mi stane. Borim se da udahnem. Pluća rastežem, grudi rasparam, trepavice pokidam na so koja se nakupi tu, tik do one tačke gdje se ocrtava bol. Ne mogu. 

U meni prosto zabruji roj stršljenova, otrovnih na pogled. Kičma se pokida i polako odumirem. Treba mi vrijeme za mene. Za onaj iskreni razgovor sa sobom. Lutam ovim hodnicima u kojima sam kao zarobljena lavica, pokušavam pronaći snagu u metalu koji me okružuje, pokušavam se uhvatiti za nebo i oprati bosa stopala u okeanu samo da sperem lutanje. Da sperem gorčinu koja se nataložila. Često se uhvatim kako se smijem lažno nekim ljudima. Srce mi nije na mjestu. I shvatam... Moram da pustim. 

Moram da odmahnem rukom i da vjerujem da i raspadanje znači život. Da i kad se sve pokida, nešto se ipak sastavi. Srce mi dovikuje iz jazbine u koju se skrilo da treba da vjerujem. Da pustim. Da mu otvorim vrata i vratim ga na mjesto. Jer sve mora da bude onako kako sanjamo, onako kako je najbolje za nas. Moram da pustim niti za koje se držim. Moram da konačno izvršim egzorcizam nad strahom. Paralisao me. Jer desilo se previše. 

Ćutim. Ne umijem da sakrijem kad me bole leđa od nagomilanih košmara. Ne umijem da sakrijem kad mi usne ispucaju od leda koji se nagomila ispod kože. Ne umijem da sakrijem ni so koja ostaje iza mojih stopala. Lažem da je od mora, a znam – od suza je. I u redu je.pusti bol da odboluje. Bez brige. Pusti srce da oćuti. Bez straha. Jer našto strah? Život je satkan od predivnih snova, pa čak i najtežih mrakova koji znaju zasijati ljepše nego ijedna zora. 

Plašim se. Priznajem. Plašim se da ću strahom otključati tamnice gdje sam sakrila stare nemani čije me sjene pohode ponekad, u vremenima kad se desi previše. Zaboravim tada na sreću. Zaboravim na ljubav koju imam. Prestanem vjerovati. Kao sada. 

Zastajem ispred ogledala i vidim gomilu propuštenih osmijeha i radosti kako stoje iza mene. Propustila sam ih zbog straha. Zbog nemoći da se ponekad oduprem. A treba živjeti. Disati. Skupljati momente po džepovima a ne kučine koje mi strahovi pokušavaju podvaliti. Treba ljubiti, i vjerovati da je sreća uvijek tu, čak i kad je ne vidim. Tu je. Želim da vjerujem. Želim da se opet smijem, da budem ponovo probuđena. Jer imam ljubav, jer volim, jer živim. Jer nekako sve ipak bude kako treba. 

Spustim ruku na obraz i odahnem. Kažem sebi „Biće u redu“. 

Uvijek bude,

Saturday, February 23, 2019

Jednog od ovih života...



Prećuti mi zore kad pobjegnem od tvojih košmara. Moje zvijezde ponekad nisu dovoljne da sačuvaju mrak. Uplaše se trnovitih prevoja na kojim počivaju maštanja i iluzije u koje sam uvila suze kao najljepši poklon za godišnjicu neke nepostojeće krunidbe. Kruna od soli za moje vrane kose, prerano izblijedile od sunca na kojem sam te čekala životima. 

Prećuti mi i noći u kojim se sakrijem u zagrljaj, da udavim slutnje kad nasrnu na mene, kad odbrane popuste. Tužna sam ovih dana. Zbog nekih neizgovorenih stihova koji su se nataložili na dnu mojih stopala, i mirišu na more, na želje, na školjke. Možda tu pjesmu nikad neću napisati ponovo, od nje ću napraviti smotuljak za uzglavlje pod kojim sam ugušila vrisak. Hoće li se ikad oteti iz mog grla, zarobljen kao rijetka vrsta leptira, krila sputanih, paučinom vezenih? Hoću li ikad moći slobodno da vrisnem, da te spomenem bez krvi na usnama? Jer krvarim svakog dana slovima tvog imena, željna tvog daha kao da je to jedini vazduh koji umijem disati, od kojeg se neću otrovati. Jer bila sma toksično otrovana samoćom prije tebe, prije nas. Ako postojimo mi, onda smo sigurno najtužnija parada promašenih godina koje se drže za ruke uplakanih lica zbog propuštenog života najviše. Ne jednog, sigurna sam. Jer hiljadama godina unazad smo postojali i nekako se uvijek promašimo za život, nekad za srce. 

Jednog od ovih života srešću te slobodnog, srešću te kao svog tijela dio, onaj otrgnuti u detonaciji srca kad sam znala da ću ostati uskraćena još jednom za ljubav. 

Prećuti mi snove koje smo sanjali nasukani na život. Prećuti jer tužna sam ovih dana. Pretvaram se da ne znam zašto a svake noći utonem u tugu i pokrijem se trenucima jer to je sve što imam da spakujem u džepove kad još jednom te otrgnu daljinu od mene. Tužna sam jer se plašim da još jednom zagrlim život bez tvojih trepavica koje mi prave hlad dok te upijam u dušu, da te nastanim tamo, svaki tvoj dodir i pogled, miris i osmijeh. Crtam sazvežđa od tvojih prstiju skrojena, da jednom od njih napravim mapu do radosti. Tužna sam i zvog svih zvijezda koje uzalud padaju u zagrljaj mojih želja. Od njih u jednom napraviti kamene zidove i plakaće mojim neslanim suzama svake godine u ponoć punog mjeseca u Škorpiji. 

Tugujem i zato prećuti mi sve što bi me moglo rasplakati jer umorna sam od plašenja, toliko da bih mogla u trenu izdahnuti na tvojim grudima. A ne želim. Želim te još disati, bar još jedan tren, bar još jedan gram života. Jer ne plaši me život već vječnost bez tebe.

Sunday, January 6, 2019

Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama?



Oduvijek sam bila drugačija. Znala sam to. Ne znam u kom trenutku sam to shvatila još dok sam bila dijete, ali znala sam da sa mnom "nešto nije u redu". Možda zato jer sam previše čitala, premnogo maštala, premalo vjerovala u sebe (jer me nisu naučili kako), ali nešto nije štimalo. Način na koji sam odrasla, izbori koje sam pravila, ljudi koje sam "privlačila" sve je išlo protiv mog bića. Osjećala sam da je nešto pogrešno. Nisam znala da li sam ja, ili ljudi oko mene, ili život, sudbina, samo sam osjećala. A život, nije bio bajka koje sam čitala. 

Prošlo je trideset godina. Osjećaj nije prošao. Tražila sam odgovore. Možda nisam bila spremna ranije, ali danas ih znam.

Vrijeme je prošlo. Promijenilo se mnogo toga u načinu življenja, a opet, mnoge stvari su ostale iste. Programiraju nas od djetinjstva. Uče nas razlikama, uče nas da je važan fakultet, da je važno raditi, raditi, raditi, plaćati račune, štediti za crne dane, uče nas da trebamo ćutati, da je jedino važno osnovati porodicu i izroditi buljuk djece kojima u nasledstvo moramo ostaviti kuću ili stan, tu ličnu nekretninu zbog koje treba da rintamo decenijama da bi otplatili kredit. Uče nas da trebamo ostati tu gdje smo se rodili, paziti na roditelje koliko god da su oni dobri ili loši bili prema nama. Ne smiješ ni reći da su bili loši, to je sramota, to je udarac na njihov ponos, na ego. Umanjuju nam vrijednosti, i srozaju nam samopouzdanje ubijajući nam snove i želje sa riječima poput "Šta ti znaš", "Ne možeš uspjeti", "Od snova se ne živi" i sl. I mene su htjeli tako da ubiju. Nisu uspjeli.

Danas sam tu gdje jesam zbog svih izbora koje sam donosila, i na koje su uticali ljudi oko mene. Odricala sam se mnogih snova jer sam mislila da nisam vrijedna. Pristajala sam na manje od onog što sam znala da mogu, vjerovala sam da je ta kleta sudbina mene uzela na zub jer sam sigurno nagazila nekom đavolu na rep. Tražila sam ljubav iz posve pogrešnih razloga. Pokušavala sam da se prilagodim očekivanjima roditelja, profesora, rodbine, komšija... Svima osim sebi. Jedino što se u tom vremenu od tri decenije nije promijenilo je moje čitanje knjiga i osjećaj da nešto i dalje nije u redu. I nije bilo.

Ušli smo u eru digitalizacije, marketinga, društvenih mreža, instruktora i još kojekakvih zanimanja. Privatni životi više to nisu, sve je javno, sve je fotografija, sve je poziranje, sve je peglanje i šminka, korekcija nesavršenih života savršenim fotografijama. Ljubav je zamijenjena lajkovima. Lajkajte me jer ja sebe ne lajkam. Ego je našao novi način ishrane - društvene mreže. Ništa ispod savršenosti se ne očekuje, ne priznaje. Masovna olimpijada u kategoriji "ko ima bolje, više, ljepše, pa makar i lažno". Prosto ni na to nisam nasjela. Pa šta dovraga, nije u redu sa mnom?

Možda bih i nasjela da nisam u međuvremenu otkrila neke knjige i ljude koji se nikako nisu uklapali u današnji način života. Oni su posve obični ali koračaju u smjeru u kojem sam ja oduvijek tapkala. Mislila sam da sam ja šašava jer ne marim za mišljenje okoline, jer ne želim da radim nešto iz obaveze, jer ne želim običan posao, brak, muža, začine i djecu, ne na način na koji su svi oko mene to imali. Nikad nisam željela običnu ljubav na kojoj piše "Rok trajanja dvije godine. Posle toga prelazi u naviku". Ne, nemoguće da je život sve ono što su mi govorili ljudi oko mene, roditelji, učitelji. Zar niko nije vidio u meni nešto drugačije osim mene? Ne, jer oni nisu ni sebe vidjeli. Oni su prihvatili ono što im je nametnuto rođenjem, savršeno su se uklopli u uloge žrtvi na Balkanu, i ne znaju za bolje. Ja sam oduvijek željela da znam.

Nije bilo lako. Još uvijek učim. Prvo što sam naučila jeste da vjerujem. Gomilu motivacionih govora i videa kasnije, svi ti uspješni ljudi čije su riječi zabilježene rekli su istu stvar - vjeruj. U sebe. U svoje želje. Da li je moguće da je Džim Keri u pravu, a ne moja mama? Hmmmm. I zaista - obično prvi ljudi koji će te "zakucati na zemlju" su upravo rodtelji, rodbina, komšije, ne iz straha za tebe, već zbog sopstvenog nezadovoljstva. Jer kako se ti usuđuješ da ostvaruješ svoje snove kad su svi oni prihvatili taj crno bijeli život bez želja i te bajkovite ljubavi o kojoj toliko pričaš? Kako se usuđuješ biti hrabriji od njih? Poslednjih godinu dana, moj život se (p)okrenuo na potpuno blesav način jer sam odlučila reći Ne svima kojima je važnije bilo mišljenje okoline od mišljenja sopstvenog srca. Desile su se mnoge lijepe stvari, obišla sam predivne zemlje, zaljubila sam se kao da sam lik iz romana, dobila sam predivne ponude i upoznala sjajne ljude koji su potpuno drugačiji kao i ja. Spremam se na još jedno putovanje prje nego nastavim koračati snovima. I prvi put se ne plašim.

Prihvatila sam sebe, ovakvu kakva jesam i nema tog lajka koji će mi promijeniti mišljenje. Nemam savršen Instagram feed, al imam divan život koji je satkan od snova, putovanja, ljubavi, pravih prijatelja i neću odustati od svojih ciljeva, snova i knjiga. Neću odustati od sebe pa ma koliko da se to kosilo sa rodbinskim uvjerenjima. Nastaviću da slušam te iste ljude koji su od moje sorte, da čitam te iste knjige koje su me oblikovale i neću se odreći snova. Jer osjećam svim svojim bićem da mogu. Nastaviću da nadograđujem djelove sebe jer mi je znanje danas dostupno jednim klikom. Jer sam umjesto vijesti i rijaliti prgrama odabrala potpuno druge uzore. Okružila sam sebe svim onim što želim da čitam, da pratim, da budem i to i jesam. Svakog dana sam sve bolja u onom što radim, bolji čovjek, sve manje reagujem na nerazumjevanje, na pitanja "Kad ćeš se udati", "Šta će ti to" i sl. Izašla sam iz uloge žrtve u filmu koju su pokušali da mi dodjele i koju sam toliko dugo savršeno igrala tražeći krivce u svima osim u sebi. Danas znam, bili su to moji izbori. Bio je to moj način učenja. I zahvalna sam na tome.

Da, naučila sam ono o čemu svi danas pričaju, ali ne sprovode. Tajna više nije tajna. Zahvalna sam. Zaista jesam. Svako veče, prije nego se predam snovima, zahvalim se svemu što mi je važno, što me upotpunilo, što je bilo. Iskreno, često zaplačem od tog osjećaja jer pamtim vrijeme kad ništa od toga od toga nisam znala, ni cjenila, a ponajmanje razumjela. Srećan život je stvar izbora. A život se ne dešava na društvenim mrežama. Život se dešava baš sad. Ne juče. Ne sutra. Sad. Sad se više nikad neće ponoviti, živi ga. Ako su svi oni mogli da uspiju, ako su Džm Keri, Oprah, Gary V, Connor McGregor, i ostala družina  mogli da uspiju, da sa dna krenu, da prevaziđu predrasude, da vjeruju, da budu zahvalni, da budu ono za šta su rođeni - mogu i ja. Možeš i ti. Nemoguće je da su oni "u krivu", a mama u pravu. I da budem jasna - to nema veze sa finansijskim statusom. I ne, niko ih nije "pogurao", nisu imali kuma u vladi, ujku u odboru, strika u policiji i sl. Uspjeli su tako što su radili ono što vole, učili, nadograđivali sebe, vjerovali u sebe i kad niko nije, nisu odustali i kad su im svi govorili da treba, i da - bili su zahvalni na svemu. Padali su i oni, ai to nisu doživljavali kao greške. Učili su. A danas, ja učim od njih.

I neću odustati. Jer, izvini mama, Džim Keri jeste u pravu.