Wednesday, June 12, 2019

Odavno nema rijeci za slova...



Prošlo je dosta vremena otkako nisam ni jedno slovo napisala. Ne zato jer nemam šta reći. Gomilaju se riječi u meni kao orkani ali naprosto nemam snage da ih napišem. Bojim se raspašću se u komade i neću se sastaviti do kraja života. Bojim se da će se razliti krv iz mene kao nabujala rijeka i ostaću uveli korov pored puta kojim sam gazila. Bojim se da me svijet promijenio. Ili je možda ova Ja čučala u meni čekajući priliku da se nastani. 

Odrasla sam. Ne znam kako se dovraga to desilo, ali odrasla sam. Bar neki dijelovi mene jesu. Pokidale su se niti sa ljudima koje sam poznavala, sa kojima sam rado pila kafu svaki put kad bi se sreli. Podigli su se zidovi između nekih ljudi i mog svijeta, ne zato jer sam drugačija već jednostavno smo potrošili sve riječi. Izgubio se osjećaj pripadanja u meni. Negdje su umrle i laste. I mačke su zaspale. Ostali su vukovi gladni divljine da zavijaju u meni u svakoj noći punog mjeseca kad ostanem sama sa čašom vina u ruci. Bez Njega. Bez sebe. 

Promijenio me okean. Propustila sam sve događaje, propustila sam sve praznike, vjenčanje bivše ljubavi, sve niti su se okrunile i u meni je ostala samo so. Pustinja od soli da me zapeče svaki put kad pomislim. Ostala je jedina oaza u njegovim očima u koju bih da se nastanim ako me život ne razočara. Ostali su snovi i uspomene na svijet koji mi je pružio. Ne može više život biti isti. Ostao je sat na ruci da odbrojava sekunde života koji sam voljela. I miris parfema. To je sve. 

Odavno nisam pisala jer nemam snage da uobličim ovu oluju od osjećaja u riječi jer ponestaje mi onih pravih, ai svakako ne bi bile dovoljne da me objasne ljudima koji su me prestali razumjeti. Koji me sigurno nikad nisu ni razumjeli. Koji su me primorali da se odreknem svega što sam željela. Polomilo se tako u meni svako sklonište u koje sam bježala kad naiđu tmurni dani. I zato sad više nemam riječi. Ponor je ostao da odjekuje i ja da pričam u snu. Da dozivam. 

Svijet je opasno mjesto za sanjare.

No comments:

Post a Comment

Put kojim se sve rijeđe ide

  Septembar je gotovo zagazio na polovinu svog postojanja. I dok mi se Miholjsko ljeto upliće u kosu, u meni je nemir, kao da sam progutala ...