Wednesday, September 6, 2017

...put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Ovih dana sam slomljena, kao porcelanska lutka u rukama trapave djevojčice koja je u pijesku izgubila cipelicu pa joj je lutka kriva. Iskopala joj je oko, i nažuljila trepavice, i otkinula jednu nogu. I mali prst na drugom, preostalom stopalu, pa sad tako ćopava grabi kroz gužvu i svijet. Eto, tako nekako. Slomljena sam. Kao pčela kojoj su počupali krila, najeli je kupina i pustili je da se napije i udavi u sopstvenom neznanju. I tako sakata, gmiže kroz ulice mračnog grada, pijana od sebe i svoje naivnosti. Zar je i važno gdje umiru snovi? 

Ovih sam dana nalik đavolu samom, bez repa, sa osmijehom razmazanim preko lica, i narušenim snovima. Ja sam ona što je uvijek žudila za slobodom. Ja sam ona koja je željela da leti, ali sam dozvolila da mi krila sputaju i od njih naprave ruke kojim ne umijem grliti ni sebe kad zatreba. Ušetala sam svjesno u zamku, i zatvorila vrata. I ostala tu. Previše dugo godina sam tu, kože blijede i prozirne kao paučina u koju će se svaki čas uhvatiti vuk. Zaboravila sam kako je rasplesti kosu, i zagrabiti zemlju, hodati po vodi i mirisati na jagode. Zaboravila sam kako sloboda zvuči poput hiljadu cvrčaka u njtužnijoj jesenjoj baladi. Zaboravila sam i svoje ime i svoj lik, jer to što viri s kraja ogledala nisam ja. To nikad nisam umjela biti ja. I zar je važno gdje život završava? 

Ja, koja sam slobodi pisala pjesme, i opjevala je ljepše nego Odisej svoju ljubav, ja sam dozvolila da mi isklizne iz znojavih ruku. Postala je suvišan teret, jedan san viška, i pustila sam je. Ne znam da li se razbila od stijene, ili je potonula na dno mojih ugašenih želja. Voljela bih da je preživjela. Da može sad da uzleti i da me naseli kao napušteno gnijezdo, da me oživi. Da me meni vrati. Zar je ikad bilo važno gdje izdah umire? 

Zatvorenoj u kuli u kojoj odrasli čuvaju duhove, ispred vrata sam postavila strah. Nacrtala sam mu rogove, i rekla mu da reži. Da me udari svaki put kad pokušam da izađem. Da mi zaprijeti sa novcem, da mi kaže kako ću umrijeti gladna i ostavljena, negdje u nekom jarku kao pijanac koji se razočarao u svijet. I uspjelo je. Bila sam zaplašena. I mala. Manja od gusjenice uvijene u sopstveni sram. Sad gumicom brišem rogove, i crtam leptire oko glave. Umjesto zuba crtam poljupce. Možda to i nije bio strah. Možda sam to bila ja. Osušili se snovi i uvele mi želje i tu sam, zatvorena u kuli u kojoj samo na vazduhu živim, listajući stranice knjiga koje nikad neću pročitati. Mašta me iskvarila, znam. Na kraju, zar je uopšte bitno gdje mrznu prsti u rano ljeto? 

Otvorila sam vrata i ubila strah. Sad samo čekam povoljan vjetar da mi pomiluje kosu i kaže da je u redu. Da napravim prvi korak, i upiškim se nesmotreno. Rizikovaću. Moram zbog sebe. Jer ako poludim ovde zatvorena, otpašće mi krila i ličiću na biljku u herbarijumu nekog trećerazrednog učenika, i neću nikad spoznati proljeće, ni sopstveni san. Ako dozvolim da ostanem ovde disaću ovaj užegli vazduh, i na kraju ću se i sama pretvoriti u buđ i možda će od mene napraviti lijek za umrle snove. Možda ću biti izložena u muzeju propalih nada, kao primjer djeci kako ne treba odrasti. Ne želim to. Vezujem patike. Skidam naočare. Ne plašim se sunca. Svijet mora biti tek nekakva iggračka. Pa stvarno, zar je i važno gdje nestaje more?




Sunday, September 3, 2017

moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pucini...

Zalutala sam još jednom u taj grad, u svoju postojbinu, u to mjesto u kojem samo tuga paradira. Grad mojih duhova. Grad nezagrnutih uspomena. Grad u kojem još samo može tuga da me dočeka, sa krezubim osmijesima, i da me zagrize svojim bezzubim ustima, kao trulu jabuku. Tamo, gdje me svi znaju, a niko me ne poznaje. 

Uvijek je isti osjećaj. Uvijek mi trebaju dani da se oporavim od izbjeglištva, jer tamo ja to i jesam. Izbjeglica. Neko bez krova, bez ognjišta, bez svojih ljudi, potpuni stranac u tuđem gradu koji je samo nekad, u snovima djetinjstva bio moj. I pamtiću ga kao takvog, prije nego su duhovi zagospodarili. 

Uvijek je isto. Uvijek je taj isti osjećaj kao da sam došla tu da narušim tuđi mir a ne svoj da nađem.  I ti trapavi zagrljaji, i nasilni osmijesi, i teret obaveze koju nosim sa sobom. I uvijek osjećaj krivice jer sam tu, jer remetim njihov teško stečeni mir sopstvenim nemirom. Pune ulice poznanika. Ljudi koje sam nekad poznavala, a kojima danas znam samo ime. Učitivo klimanje glavom. 
"Ćao, kako si?"
"Dobro sam. Ti?"
"Evo..."
Izvježbane fraze i klimanje glavom, nedovršeni dijalozi i ubrzan korak. 

Ništa nije isto. Mojih ljudi nema, ni ljubavi starih, ni mene nema odavno. Nemam ja šta tu među živima da tražim. 

Zađem na mjesta gdje mrtvi čekaju bezvremenski, a živi kao da tu traže izgovor da bi zaplakali, ovi prvi nepoljubljeni, ovi drugi nazubljeni. Parcela ta i ta, red taj i taj. Korak jedan i noge klecaju. Jecaj izbija i neisplakana tuga se otima poput aždaje. Sjedim tu i puštam da budem svoja, da budem ja koja sam nekad bila tu, pod tim nebom. Ništa moje tu više nema. Znam, nije to najveća tuga koju imam. Znam, nije to najteži gubitak koji sam osjetila. Gubila sam i teže, i važnije, ali njemu uvijek bar mogu da dođem. Ispričam mu sve, zaboli posred grudi, jer još nikako ne mogu da naviknem na taj hladni kamen. To je još jedino moje. Pomilujem hladni mermer, zagrnem bjelinu na sebe i odem, olakšana za brdo tuge, i osakaćena za komad srca. Na tren se sjetim djetinjstva i uprkos svemu, uzdahnem za srećom koja je prozujala pored nas. 

Odem, vratim se među mrtve koji nisu ni svjesni života, i opet taj osjećaj kao kad stranca upoznaš i sretneš, pa ne znaš ni šta da kažeš, dal da ga zagrliš, ili samo učlitivo pružiš ruku. Nije to više moje mjesto, moje utočište. Bojim se da ga nemam više. To je sad samo mjesto u koje svraćam da se rastužim, da pod jastuk stavim nostalgiju, a znam, taj grad još samo tuge za mene ima. Odavno je to prestala biti plodna zemlja za sreću. Bar ovu moju. 

Vratila sam se kući. Ovoj mojoj za koju znam. Toplom krznu, i oštrim  kandžama koje miluju. Prozoru ispred kog pišem. Onom nečem mom pa makar to bio i samo vazduh koji me noću pokriva. Ovde bar imam sebe. Ovde bar ne miriše na tugu. 

Tuesday, August 29, 2017

Oprezno s tom violinom ona cezne za tisinom

Ćutim. Zaliju me tišine kao prastaru grobnicu da zadržim muk u sebi. Da zadržim oluju i more. Da zadržim sebe,ovakvu, novorođenu. Ovakvu kakva sam se i sopstvene kaljuge izdigla. Da zadržim ovo malo srca što je ostalo da kuca u grudima nakon svega. Zaćute usne, i smrzne mi krv. Ćutim i zavijem se u sebe. Zadrhtim kad se pogledam u ogledalo jer sve što vidim je strah. 

Oduvijek sam bila takva, rođena uplašena od svijeta, sakrivena u imaginarije knjiga, odvučena u svijet snova, nemoćna da se prilagodim sadašnjosti. Nije da nisam pokušala. Sadašnjost me grizla, mučila, i bila gora nego tamničar. Pokušala sam, jašta. Godinama silovala sopstveno biće u gromoroznim pokušajima da se uklopim, da se prilagodim, da budem sivilo, da budem kao svi ostali obični ljudi, pokušala i da lažem, i da volim, i da varam, i da plačem, sve sam probala.  Nikad nije išlo. 

Ovaj svijet, zatrovan stvarima i osakaćen u emocijama, i ja zatrovana srcem, i uskraćena za ljubav, nismo nikad umjeli da funkcionišemo zajedno u isto vrijeme. Meni su uvijek ostajale knjige, i snovi, a njima... Oni su svi kidali dio mene, i nosili sa sobom poput zimnice da im se nađe u teškim vremenima. 

I danas, toliko godina kasnije, kad više ni sebi nisam imala šta da dam, danas se otklapam od svijeta, i okrećem mu leđa. Jer ovaj svijet nikad nije bio za mene. Za mene su snovi, i more, i šuma, koliba jedna, skrivena, izolovana. Mjesto gdje mogu da ćutim, da se raspadnem, da budem ovo što znam da jesam. I ne fale mi ljudi. Nipošto. Ne fali mi civilizacija. I srce mi je čak počelo da kuca. 

I nije da ne znam za smijeh. I zore. I znam i za ljubav, i za bol. Znam teorijski i snovi kako mi zvuče. Al uplaši me gomila svitaca, i nježnost, i planovi prostrti pred moje noge poput kakvog iskopanog blaga iz egipatske zaboravljene grobnice. Uplaši me sjaj i milion zvijezda koje se zapale u srcu jer ta buktinja može da sagori sve što sam ikad bila. Jer nisam sigurna da znam biti išta drugo do ovo biće koje sam stvorila. Nisam sigurna da znam postojati u svijetu koji je drugačiji od ovog mog koji sam naselila njuškicama i knjigama. Nisam sigurna da znam ko mogu biti. I plaši me saznanje da na drugoj strani kreveta zakuca neko novo srce, koje nije moje raštrkano po ćoškovima. Ne plaši me budućnost, nikako, ni planovi, ni vukovi. Plaši me osakaćenost sopstvenog univerzuma, sve ono što nisam nikad imala, jer sam uporno pokušavala da se uklopim u pogrešnu stranu svijeta.

I zato zaćutim. Upletem se u sopstveno granje i pokušavam da predahnem, da udahnem. Pokušavam da vjerujem. Zaćutim i sklonim se u sebe dok oluja ne prođe. Treba naučiti ne biti sam. 

Friday, August 25, 2017

Kada sklopim oči, nebom promiču lica

Znaš li da postoje ljudi koji su me okrnjili svojom sebičnošću, koji su me razgrabili za sebe u nekim noćima razgovora, i od mene izmamili životne tajne kao da su mi krv samu ispili. Postojali su ti ljudi žedni i gladni i pokušali prokopati tajne tunele do ispod kože. Možda se i naseliti, ko zna. Šatore neke podići, napraviti čergu od svojih propalih emocija. 

Nikad nisam saznala zašto su odustajali od prijateljstva koje su željeli, koje su tako upotno tražli kao da prose mrvice hljeba od mene izmrvljene. Nikad nisam saznala gdje su nestale one priče, i oni razgovori, i one polutajne kojima sam svijetlila u njihovim mrakovima, i kad nisu imali kuda, i kad nisu znali kako. Ne znam gdje su nestala rukovanja i svi ti prosuti znakovi pitanja koji su se rojili u njihovim glavama. Ali jesu nestali. 

Da li su nailazili na minirana polja pod mojom kožom, ili neke zidove koji su odzvanjali gore nego limeni tanjir bačen niz stepenice. Ne znam na kakve su demoni nailazili, ali gotovo svi koje sam srela su tako lako odustajali od mene, možda čak i previše lako, posle samo jedne propijene zore u kojoj smo bili prijatelji. Mnoga prijateljstva i ne treba da traju više od toga. Mnogi ljudi ne smiju ni pomisiti na samo jedan gutljaj noći sa mnom. 

Možda je do moje krvi. Možda su podočnjaci krivi, jer nosim ih svakog dana, ne trudim se da ih sakrijem. Možda su osmijesi nazubljeni, i možda se zaista samo prepadnu od alagajske moći koja naprosto zna isijati iz mene kao zrak sunca kad pobjegne. Ne znam šta je to pa uplaši ljude, ali od mene je tako lako odustati. To ti dođe kao kad znaš da je nešto loše po tvoje zdravlje i kažeš samo "neću više". Odšetaš sporim korakom, ne okreneš se. 

Znaš li koliko je to ljudi uradilo do sad? Koliko im je bilo lako da kažu da sam ja to što je škodljivo, po srce najviše. Možda su pokušavali sebe da zaštite ne misleći kakav nered ostavljaju meni da čistim posle njih. Možda su pokušavali da to učine bezbolno, ali nikad nije. Uvijek te okrzne parče ma koliko imun na bol bio. I navikla sam. Ne pitam za razloge i ne začudim se kad ih jednostavno više nema. Nisu to ni bila prijateljstva za trajati. 

Navikla sam jer i važniji ljudi su odustajali, zašto ne bi i ti prolaznici, prosjaci za parče neba. Treba nekom tako malo pažnje da mu pružiš, malo da mu vratiš života u vene, i nema veze ako to mene ostavi uskraćenom za neku ruševinu ili procjep u venama. Nema veze, jer ja ću sebe zaliječiti ljubavlju, a oni će uvijek ostati tako osakaćeni, zavisni od tuđeg neba. Neka ih. Kad svoje nemaju. 

Ima tako ljudi koji te sakupe, dio po dio, kao da si granatom raznešen, od lego kockica sastavljen. I ti im budeš najdraža slagalica pred spavanje. Ima ih, sklope te a i ne osjetiš. Sretneš ih nehajno, ne traže ništa od tebe, a vrate te. I možda nekad, jednom, opet budem ličila na sebe. 

Monday, August 21, 2017

Hej budi jaka ti najlakše je plakati...

Možda je pomračenje sunca krivo. Horoskop, ili neki drugi položaj planeta, ili možda položaj srca u odnosu na ove dronjave ostatke duše. Možda je zaista vrijeme za promjene. Možda je zaista vrijeme za ljeto i sunce. Možda se univerzum izvrnuo naopako, napravio neki salto pa premetio ravnotežu mojih nadanja. Možda je... Ma dođavola i sa tim "Možda". 

Grize me danima neki osjećaj u stomaku i ne umijem da objasnim odakle potiče jeza i odakle potičem ja. Ne umijem da objasnim zašto mi plešu misli kao pijani prosjaci uz drvene plotove. Ne umijem da objasnim, i voljela bih da je ovaj otisak zuba na mojoj kičmi nešto potpuno pogrešno. Možda samo san. Možda samo nešto što mi se prividilo u snovima. Možda samo neki glupi osjećaj. Možda je... Ma dođavola sa možda, zar nisam već rekla. 

Znaš, ja imam svoj svijet u koji sam se lijepo sakrila od ostatka civilizacije. I lijepo mi je u njemu. Lijepo mi je biti otkačena kad poželim, i lijepo mi je prepustiti se sebi i zagrliti se i utonuti u mrak. Lijepo mi je znati da imam onaj jedan broj koji mogu uvijek da pozovem i taj neki dom kom uvijek mogu da se vratim. Plaše me aveti koje su se izdigle i koje mi prijete, koje me na silu tjeraju da brinem - jer šta ako taj jedan dom, kakav god da je bio, šta ako se jednom rasturi, šta ako prestane da postoji. Kome ću se vratiti? Koga ću moći pozvati? Kome ću moći prosuti ove neparne klikere mojjih suza, i rastresti dušu poput vrane kose na vjetru sjevernom? Ko će popuniti tu prazninu ako se taj moj dom od marcipana bar i malo nakrnji? 

Želim vjerovati da neće biti tako, želim vjerovati da je ta moja tvrđavica prepuna dječijeg maštanja nesavladiva, želim vjerovati da su moje ruske bajke koje su me trovale kad sam bila mala, da se njihova čarolija rasula i zidovima i podovima i da joj ne može biti ništa. Jer nisam još spremna na to. Jer ne želim da me ovaj osjećaj proganja kao da sam obula pogrešne cipele za maturu. Ne želim da me grize ovo što osjećam i da sutra pogledam sebe u ogledalo i kažem sebi ono što sam drugima toliko puta "Ja sam uvijek u pravu". Ovo je jedini put kad ne želim biti u pravu. Plaši me ta moja sposobnost da prepoznam istinu, da osjetim nevolju, da osjetim ljude i što je još gore - plaši me ova jeza koja mi paradira kičmom kao da je ratno stanje. 

Možda je do pomračenja sunca. Tako jako želim vjerovati da je sunce krivo za ove horde slutnji koje su mi naselile dušu. Nisam ja spremna na to da budem u pravu. Nisam, nije još moje vrijeme, još je previše rano razmišljati o pakovanju kutija i zatvaranju vrata, i još je rano misliti o kandžama kako grabe iz dubine. 
Još sam ono isto dijete zarobljeno u šatoru ispod trpezarijskog stola sa knjigom u ruci. 
Da li ikad preživiš oluje koje mi slute na rušenje? 
Da li ikad preživiš snove koji se otrgnu poput papirnog zmaja na vjetru? 
Da li ikad posle toga možeš biti svoj? 
Kako preživiš kad sebe izgubiš? Nije da nisam, ali možda... 
Dođavola! 
Ovo jednostavno nije taj dan!

Thursday, August 17, 2017

Mrak me plaši



I ponovo neki rat.
I ponovo neke bitke, i zastave,
I proračuni, nacrti i geometrija srca.
Ponovo neke aždaje i ponovo pružene ruke.
Mjesec iznad glave, i trnje ispod stopala.
Ponovo smijeh, i strah koji zvuči kao radost.
Izgubljeni ljudi i pronađeni koraci.
Ponovo neki vrtlozi i nigdje riječi da pronađem,
Da predahnem, da samo oči na trenutak sklopim,
Da se sa sobom od prije pozdravim,
Da se u dušu precrklu poljubim, i na dno položim.
Stojim ispred svojih snova,
I preplašeno gledam u njih,
I preplašeno trepćem
I grabim vazduh bez mogućnosti da udahnem,
Pa se noću zagrcnem
Kad konačno sklopim oči, bez snova.
Ne drhte mi ruke, i nije me strah drugog dlana.
Zagrljena sam,
I možda se zrak sunca izgubio pod mojim nogama,
Ali ni njega me nije strah.
Navikla i previkla na svoje dane,
I mir koji sam s toliko muke izgradila,
Uplašeno trepćem i zaćutim.
Zaćutim u minuti u kojoj mi srce preskoči
Kad čuje da još neko srce kuca tu pored.
Zaćutim i progutam strah.
Ne plašim se pokušati živjeti.
Ne plašim se ni voljeti.
Oči me plaše.
Mrak me plaši.
Mrak koji nestaje i blijedi,
I plašim se hoću li poput drevne legende na suncu izgoreti,
Svikla na tamu i noć i zvijezde.
Hoću li znati zagrliti sunce,
Hoću li umjeti disati bez ovog grcaja,
Jer još u meni čuči ona bol.
Jer ja sam svoje srce za večeru servirala,
I svojom krvlju neko ime ispisala na mariginama kože,
I ušila sam je tako dobro
Da više nikad ne izgovorim molitvu u predvečerje.
Zaćutim ponekad.
Uhvati me nedostajanje i zarije zube u krvave prste,
I oduzme mi riječi.
I zaćutim.
Zaćutim jer mi zvijezde zapnu u grlu, zadave me.
Trnje me počne golicati, i sve moje mi bude tužno.
Zaćutim i zagrlim uzdah,
I prekrijem se kožom, zaronim u sebe,
I ne znam put za nazad.
I uplaše me oči.
Uplaši me sutra.
Jer još uvijek nisam za sutra stasala.
Još uvijek mi je danas dovoljno.
Još uvijek me juče prati.
Ustanem sa pločnika i okrenem se ka suncu.
Ćutim dugo i gledam u zrake.
Ćutim i pružim ruke.
Još jedna zora u kojoj se nisam slomila.




Friday, August 4, 2017

Nenikli cvijete


Rodio se cvijet. Niotkud. Primo se korijen.
Trnje neko niklo, niotkud posađeno.
Eto tako, vrijeme ga donijelo.
Nečije suze su sigurno kanule tu i kletva se primila.
I mislili ljudi od cvijeta korov,
Pa ga još onako neniklog i nedoraslog počeli gaziti.
Mislili trnje a ono ruke bile.
Probali iščupati ga iz suve zemlje.
Otkinu mu latice, al ono opet procvjeta.
Isjeku mu trnje, i isjeku mu žile,
Al kroz koju godinu cvijet opet nikne,
Svaki put za srce veći.
Umislio cvijet da je srce,
Povjerovao ljudima, povjerovao svojima.
To ti je kao priča o ružnom pačetu,
Samo bez pačeta, bez perja, bez ljepote.
To ti je kao kad gledaš zvijezde
I misliš kako su hladne i same, a ipak - zvijezde su.
Ljudi mislili kamenje a ono temelji za bajke bili.
Osušila se zemlja,
Zapeklo srce katranom zaliveno.
Mali neparni cvijet.
Brali su ga, mislili od jednog će dva nići,
Mislili možda buket napraviti,
Vijenac za neku tršavu glavu.
Ali nije to bio maslačak.
Nije to bio cvijet za lastavice,
One iste koje su iznad prozora svile gnijezdo.
Nije to bio ničiji par.
Nosili su ga i na groblje,
Mislili ljudi tamo će mu biti ljepše,
Usamljenom među samima, među neniklim dušama,
Među hladnim zvijezdama.
A trnje je uvijek ostajalo. Trnje se rasipalo.
I svake godine na proljeće, mali nepar je ustajao.
Ponovo je cvjetao. I ponovo, ispočetka.
Dok jednog dana nije umro.
Nije nikad vjerovao da može biti
Parna latica nekog buketa na vjenčanju.
Znaš, sa njim su umrli i snovi.
Sa njim i srce se u prah pretvorilo.
I ja sam s njim u beskraj otišla.

Vidiš, nama koji smo cijeli život proveli
Tumarajući od šatora do šatora,
Od pustinje do kamenoloma,
Koji smo se toliko puta iz svog korijena rodili,
Nama nikako nije teško da budemo sami.
Mi jedino takvi i umijemo biti.
Izgubljeni u besmislu,
Zatvoreni u svoju kristalnu kuglu,
Jedini svitac na noćnom nebu.
Takvi jedino sa sobom znaju biti svoji.
Ponekad se pitam
Hoću li ikad ponovo oživjeti do života,
Ne ovo kao sad.
Hoću li znati da pružim ruku
I da ne uzmaknem kad naiđem na školjke umjesto tame.
Ponekad pomislim hoću li ikad više biti obični cvijet,
Bez boje, bez imena, bez odredišta,
Hoću li znati da pripadam ikom osim sebi,
Hoću li znati koračati uporedo sa nekim
Kome neće smetati moje trnje,
I ko u mojim očima neće vidjeti ugasle zvijezde.
Ponekad, samo ponekad poželim da naslonim glavu,
Da predahnem, da se odmorim.
Plašim se, šta ako u tom predahu izdahnem,
Ako me snaga napusti.
Probala sam biti sve onima kojim ništa nije trebalo,
I biti ništa onim koji su od mene sve tražili,
I probala sam biti predstava, i cirkus,
Al jedino dramu sam umjela da odigram,
Jedino sam na suzama umjela plesati,
I danas,
Kad sam posle svoje smrti prodisala,
Moram da crtam suze,
Da osmijehe lijepim preko trepavica.
Ne znam hoću li znati biti množina,
Hoću li znati biti ludilo kojim sam zaražena
Još od prije rođenja.
Ne znam, i plašim se saznati.
Plašim se da moj mali korov na mjestu srca prodiše, jer...
Šta ako noć još nije prošla?