Wednesday, September 6, 2017

...put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Ovih dana sam slomljena, kao porcelanska lutka u rukama trapave djevojčice koja je u pijesku izgubila cipelicu pa joj je lutka kriva. Iskopala joj je oko, i nažuljila trepavice, i otkinula jednu nogu. I mali prst na drugom, preostalom stopalu, pa sad tako ćopava grabi kroz gužvu i svijet. Eto, tako nekako. Slomljena sam. Kao pčela kojoj su počupali krila, najeli je kupina i pustili je da se napije i udavi u sopstvenom neznanju. I tako sakata, gmiže kroz ulice mračnog grada, pijana od sebe i svoje naivnosti. Zar je i važno gdje umiru snovi? 

Ovih sam dana nalik đavolu samom, bez repa, sa osmijehom razmazanim preko lica, i narušenim snovima. Ja sam ona što je uvijek žudila za slobodom. Ja sam ona koja je željela da leti, ali sam dozvolila da mi krila sputaju i od njih naprave ruke kojim ne umijem grliti ni sebe kad zatreba. Ušetala sam svjesno u zamku, i zatvorila vrata. I ostala tu. Previše dugo godina sam tu, kože blijede i prozirne kao paučina u koju će se svaki čas uhvatiti vuk. Zaboravila sam kako je rasplesti kosu, i zagrabiti zemlju, hodati po vodi i mirisati na jagode. Zaboravila sam kako sloboda zvuči poput hiljadu cvrčaka u njtužnijoj jesenjoj baladi. Zaboravila sam i svoje ime i svoj lik, jer to što viri s kraja ogledala nisam ja. To nikad nisam umjela biti ja. I zar je važno gdje život završava? 

Ja, koja sam slobodi pisala pjesme, i opjevala je ljepše nego Odisej svoju ljubav, ja sam dozvolila da mi isklizne iz znojavih ruku. Postala je suvišan teret, jedan san viška, i pustila sam je. Ne znam da li se razbila od stijene, ili je potonula na dno mojih ugašenih želja. Voljela bih da je preživjela. Da može sad da uzleti i da me naseli kao napušteno gnijezdo, da me oživi. Da me meni vrati. Zar je ikad bilo važno gdje izdah umire? 

Zatvorenoj u kuli u kojoj odrasli čuvaju duhove, ispred vrata sam postavila strah. Nacrtala sam mu rogove, i rekla mu da reži. Da me udari svaki put kad pokušam da izađem. Da mi zaprijeti sa novcem, da mi kaže kako ću umrijeti gladna i ostavljena, negdje u nekom jarku kao pijanac koji se razočarao u svijet. I uspjelo je. Bila sam zaplašena. I mala. Manja od gusjenice uvijene u sopstveni sram. Sad gumicom brišem rogove, i crtam leptire oko glave. Umjesto zuba crtam poljupce. Možda to i nije bio strah. Možda sam to bila ja. Osušili se snovi i uvele mi želje i tu sam, zatvorena u kuli u kojoj samo na vazduhu živim, listajući stranice knjiga koje nikad neću pročitati. Mašta me iskvarila, znam. Na kraju, zar je uopšte bitno gdje mrznu prsti u rano ljeto? 

Otvorila sam vrata i ubila strah. Sad samo čekam povoljan vjetar da mi pomiluje kosu i kaže da je u redu. Da napravim prvi korak, i upiškim se nesmotreno. Rizikovaću. Moram zbog sebe. Jer ako poludim ovde zatvorena, otpašće mi krila i ličiću na biljku u herbarijumu nekog trećerazrednog učenika, i neću nikad spoznati proljeće, ni sopstveni san. Ako dozvolim da ostanem ovde disaću ovaj užegli vazduh, i na kraju ću se i sama pretvoriti u buđ i možda će od mene napraviti lijek za umrle snove. Možda ću biti izložena u muzeju propalih nada, kao primjer djeci kako ne treba odrasti. Ne želim to. Vezujem patike. Skidam naočare. Ne plašim se sunca. Svijet mora biti tek nekakva iggračka. Pa stvarno, zar je i važno gdje nestaje more?




No comments:

Post a Comment