Jer već sam previše star da brojim zvezde...

Prosla je jos jedna godina u kojoj se nisi oženio tražeći savršenu ženu nalik svojoj majci, koja će te držati kao malo vode na dlanu i trpiti sva tvoja raspoloženja, bez umijeća da joj pokažeš koliko je voliš, jer si muškarac. 

Još jedna godina u kojoj si sam bez srca trošeći svoju zrelost na površne žene koje u tebi ne vide ništa više osim vlasnika i priliku. 

A šta ja mogu znati o tome? 

Ja sam prosto išetala iz neke bajke i potpuno se izgubila u ovom naprasnom ludilu koje je zahvatilo svijet. 

Nisi ti ni bio čovjek za snove. 

Bila je to prevelika doza ludila za tebe običnog. 

Pa šta, pišem opet o tebi i to nije zato što mi ti nedostaješ. 

Ne, ne fališ mi ti. 

Ja mi falim. 

Nisi ti umio da prepoznaš odbjeglu uspavanku u mojim stihovima i moje naivne teme kako je svijet otišao do đavola i kako je ljubav dovoljna za brak. 

Nisi znao ni da čuješ samoću koja je vrištala kad sam ti rekla da ne želim svadbu jer nemam koga da pozovem na nju. 

Ti imaš. 

Tvoj brat je spremio cijeli arsenal i bombe samo da se oženiš. 

Daleko bilo da je to neko ko tebi odgovara i koga ti izabereš da voliš. 

Neće se pucati ni ove godine jer niko neće biti dovoljno jeftin za tvoj novčanik i dovoljno dobar za njegovu pohlepu. 

Ne znaš ti šta je ljubav. 

Ostavio si je u nekom groblju, i od tada si se i sam u kost pretvorio. 

Ne žalim zbog nas. 

Mi nismo moglj ni biti više od želje, znali smo oboje, ali smo se pretvarali da je čudo moguće. 

Žalim zbog tebe jer si izgubio opet, jer si ostao sam - opet. 

Sad nema ni smisla tražiti ljuvav. 

Sad samo možeš pokušati da nađeš kopiju svojih godina, nekog da posuši pločice nakon tuširanja i ko neće da ti uprlja posteljinu svim svojim mirisima; neku koja se neće crveniti pred tobom jer su joj oni dani u mjesecu došli ranije. 

Dođavola, ona možda neće ni mati one dane. 

Kad bi samo znao šta je ljubav. 

Kad bi znao samo koliko mi tužno zvuči tvoja samoća. 

Ne fališ mi, čak ni džemperu ne fališ više. 

Navikao se na moje vlasništvo. 

Ti ionako ne umiješ da čuvaš svoje stvari, mada si srce naučio čuvati. 

Njega ne bi ni umio trošiti, ogrezao u svojoj usamljenosti toliko da i ne primjećuješ kako tužno zvuči ljubav sa tvojih usana. 

Ja sam i dalje u svojoj iščašenoj bajci. 

Ne čekam te. 

Al pomislim na tebe. 

Jer prošla je još jedna godina u kojoj si sam. 

I nisi shvatio šta je ljubav. 

Samo kost je ostala. 

A i nju će gladni psi razgrabiti.

Tako to biva, kad se previše sniva...

Svakog dana kad uključim računar pojavi se na ekranu fotografija na kojoj sam imala svega 2 godine i na kojoj smo ja i moja sestra i roditelji. 

Mladi, puni života, ljubavi, sa jelkom u pozadini. 

Porodična idila koja je postojala i koja se nikad više neće vratiti jer pojele su nas godine, razdvojili nas putevi, osamila nas tehnologija i napredni vijek. 

I sinoć, ostala mi je ta fotografija da igra u zenicama dugo nakon što sam sklopila oči. 

Sanjala sam selo svog djetinjstva, i nas djecu kako jurimo svice. 

Nismo ni slutili da ćemo godinama kasnije biti tako razdvojeni i tako daleko, nepoznati jedni drugima. tehnološki povezani, ali srcima udaljeni. 

Svak sa svojom porodicom, svojim borbama, svako u svom ćošku planete. 

Možda se sastanemo na nekoj sahrani kad među oblake pošaljemo najvoljenije, i možda budemo razgovarali učitivo, s poštovanjem, kao odrasli ljudi zaboravljajući da smo bili djeca. 

Poljubićemo se u obraz dva puta, neki se možda jače zagrliti.

"Kako ide posao?" "Dobro. Kod tebe?"

"Ide dobro. Familija dobro?" "Jesu jesu, hvala. Tvoji?"

"Isto."

I pogledaćemo oko sebe tražeći izlaz jer nemamo o čemu razgovarati. 

Jer smo zaboravili djetinjstvo.

Odrasli smo i zaboravili da smo se jurili bosi po travi, kupali u hladnoj rijeci kojoj sam zaboravila ime. 

Naša se djeca neće poznavati i znaće iz priča da su nekad postojali klinci u jednoj zabiti svijeta, otrgnuta od života, i neće nam vjerovati da nas je bila puna kuća koja je danas ostala potpuno sama, i umorna, prepuna naseg smijeha da odzvanja u njoj.

Čujemo se ponekad, grlimo se stikerima, čestitamo praznike i rođendane, lajkujemo fotografije i ponekad poželim da ih mogu izvući iz tih elektronskih fajlova i gomile podataka, i da ih zagrlim onako jako, ljudski, kako sestre već znaju grliti. 

Voljela bih da mogu nekad oživjeti sjenke na zidu i okružiti se ljudima koji su moji, ali život je postao tužno igralište u kojem sve manje imamo vremena za predah i jedni za druge. 

Ali razumijem, ili bar pokušavam razumjeti. 

Još uvijek imam ožiljak na koljenu od pada dok smo se ja i brat jurili po travi.

Voljela bih da se možemo sastaviti nekad, u nekoj drugačijoj prilici, zato jer tako hoćemo, jer želimo, jer nedostajemo jedni drugima. 

Da tu ljubav nakalemimo na djecu, da im je u krv urežemo. 

A nedostaju mi. 

Da se možda na nekoj Novoj godini izljubimo kao da nikad nismo prestali biti djeca. 

Otuđilo nas je vrijeme, trka sa životom, borba za opstankom, podijelile nas granice, rasuli se kroz zemlje i danas, kad smo svi sami svoji i živimo nekim potpuno drugačijim životima, danas smo stranci koje veže ista krv, i vjerujem, ista nostalgija za djetinjstvom. 

Voljela bih da je drugačije. 

Da tehnologija nije napredovala i da smo mogli ostati toliko blizu jedni drugih. 

Voljela bih da smo još dugo mogli biti djeca koja love svice i beru pečurke. 

Voljela bih toliko toga a evo nas danas, svako na svojoj strani svijeta, nadajući se da ćemo se nekad možda ponovo okupiti u staroj kući u kojoj su ostali mirisi gurabija upijeni u zidove. 

Ne znam, možda i njima nedostaje sve to. 

Možda sam ponekad i sama udaljena od sjećanja. 

Od nekih možda previše očekujem jer mene su knjige iskvarile.

Mnoge od njih nisam vidjela i po dvadeset godina. 

Svi imaju svoje porodice. 

Ja nemam, i možda baš zato ne znam zašto nas je vrijeme pojelo. 

Svejedno, oni su moji, ma koliko godina da prođe. 

I da se ne više nikad ne vidimo, opet će ostati moji, tu, blizu srca, zbog djetinjstva. 

Zbog svitaca. 

Dobro, možda malo i zbog ljubavi. 

A moj peščani sat troši mnogo više nego ranije...

Nekad, kad odlučim razmišljati, i kad potonem u svoje dubine bez vazduha, bude me sramota od sebe što sam toliko vremena posvetila drugima, a sebi najmanje. Bude me sramota jer sam sebe tako malo voljela dok sam druge u nebo dizala. Uvijek su me progonile one rečenice kojim su nas programirali: 

"Štedi. 

Čuvaj ovo za neku posebnu priliku. 

Čuvaj novac za stare dane. Za crne dane. Za bilo kakve dane koji tek dolaze." itd.

Zbog tih usađenih programa danas znam da uštedim novac, ali ne i ljude. Svakog mjeseca, čuvam ga na posebnom računu, i ko zna, možda će nekad koristiti za nešto. Imam neku haljinu kupljenu za jednu Novu godinu, i igrom slučaja nisam je obukla. Sačuvala sam je za neku novu posebnu priliku. Još uvijek na njoj stoji etiketa. Imam i jednu flašu vina dobijenu kad sam diplomirala drugi put. Čuvala sam je za neku specijalnu priliku, za slavlje neko možda. Sad nisam sigurna da ću imati s kim da je podijelim. 

Jer vidiš, u životu su nekad postojale specijalne prilike, kad se nije svako veče izlazilo, kad nisu postojale umjetničke fotografije, kad se vodilo računa o ponašanju, poštovanju, i kad je bilo važno da imaš nešto novca sa strane, neka, nek se nađe. Danas kad je sve kič i šund, kad je sve perje, i kad je važno samo to kako izgledaš, a ne ono što nosiš unutra, danas više te specijalne prilike ne postoje. Danas je svaki trenutak specijalna prilika, jer u ovo vrijeme napredovanja bolesti, zagađenja i masovnog ludila, nikad ne možeš znati koji dan ti je poslednji. Nema potrebe za štednjom, sve je na rate, i sve je na kredit. Gine se i ubija, ne mari se za život, i nije važno šta nosiš u duši - važno je šta nosiš na sebi. Ja još uvijek zaostajem. 

Sramota me od mene jer sam toliko sebe potrošila na druge a na sebe tako malo. I ostala sam uskraćena za sopstvenu pažnju, za luksuz sopstvene ljubavi. Postala sam nemarna, i nije mi više važno da se dokazujem ljudima. U međuvremenu sam prestala i sebi da se dokazujem. Život me pregazio nemilosrdno i ostavio me, kao da sam prošlogodišnji trend. I ja sam to prihvatila. Zanemarila sam propala prijateljstva, i prekinute rodbinske veze, zanemarila sam cijeli svijet i prigrlila sam sebe, golu, i oskudnu. Razgrabljenih emocija i rasturene pažnje, ne marim za specijalne prilike. Ni specijalne haljine. Danas moram da naučim da marim za sebe. 

Negdje tako usput sam zaboravila kako izgleda razmaziti sebe jer sam oduvijek druge mazila. Danas, potpuno potrošena, ne umijem voljeti, ne umijem se prepustiti, jer sam plaćala školu života svojim srcem i svojom iskrpljenom dušom. Danas, imam svoj mir, i dalje imam štedni račun u banci, mnogo manje prijatelja, onu flašu vina i novu haljinu. Sumnjam da ću imati priliku da je ikad obučem. Sumnjam da će postojati prilika da toj flaši ugledam dno. Sumnjam da je išta vrijedilo. Jer čuvajući se za te specijalne prilike zaboravila sam za šta se čuvam i negdje usput, ostala sam uskraćeni sebi za sebe. Ostala sam lijena da sebe volim, jer ta ljubav će mi trebati za neku specijalnu priliku. I tu smo gdje jesmo. Ja i moje ogoljeno srce. 

"Outlander" serijal, Diana Gabaldon

Provela sam dosta vremena čitajući u protekla 3 mjeseca. Ne zato jer nemam ništa pametnije da radim. Jednostavno mi je knjiga oduvijek bila najbolji drugar, i najlakše se opustim kad utonem u čitanje, pijuckam čaj, i preselim se u neku potpuno drugu dimenziju. 

Ista stvar je i sa filmovima. Volim odgledati dobar film, i volim dobru seriju. Iako nemam tv u kući. Kad sam prvi put naišla na Outlander serijal bila sam skeptična. Poster me nije privukao, a cijela ta priča o putovanju kroz vrijeme mi je bila - hmmm. Jedino što mi je privuklo pažnju jeste Škotska. Nisam ni slutila da ću se toliko oduševiti brutalnošću serije i likovima, radnjom i scenografijom, ali i muzikom. Potpuno "navučena" njuškala sam po internetu i ukapiram da je serija rađena po knjizi. Dugo mi je trebalo jel? Razlog tome je što nisam mnogo bila aktivna na Goodreads, i nisam pratila šta je sve objavljeno u svijetu knjiga preko drugih izdavača. Laguna mi je oduvijek bila omiljena i na druge nisam mnogo obraćala pažnju. Goodreads je sve promijenio za mene. 

Outlander, kod nas prevedena kao Tuđinka, i iskasapljena u komade. Svaka knjiga ima 800+ stranica i kod nas su to pametno iskidali i od jedne knjige napravili dvije. Pametno zar ne? Prevedena su tri dijela, i kako su naveli iz izdavačke "serijal se završava knjigom Putnik". Serijal ima 9 dijelova, informisanja radi. Ovih dana očekujem da mi stignu tri nastavka, na engleskom jeziku, i radujem se kao malo dijete. 

Zašto vjerujem da je ovo serijal koji svki ljubitelj knjige treba da pročita? Teško pitanje, ali je odgovor jednostavan. Serijal je predivan, bar ove prve tri knjige. Serija kao i svaka serija, ima svojih odstupanja, ali sve ono što vidiš u seriji, svaki pokret, svaki pogled, sve to je milion puta detaljnije opisano u knjizi. Svaka vlat trave, i miris vazduha, i uzdah, i pogled... Sa toliko detalja je knjiga pisana da me ni malo ne čudi zašto ima 800+ stranica.

Prepuna ljubavi, odanosti, teških izbora, borbe i želje, strasti i rata, prijateljstva, odnosa, istorije i samog života. Teško mi je da objasnim kakvi se osjećaji rađaju kad utoneš u stranice, znam samo da mi je bilo žao da idem na spavanje, jer željela sam da i dalje koračam kroz Škotsku, da osjećam strah i strepnju, da se predam potpuno i utonem u imaginarni svijet. 

"Tada sam osetila njegove zube na vratu i zarila mu nokte u ledja. Grebala sam ga od vrata do zadnjice, podbadajuci ga da ustukne i krikne i on. Okomili smo se surovo jedno na drugo u ocajnickoj potrebi,grizli se i grebali, pokusavali da pustimo krv, svako pokusavajuci da uvuce oko drugo u sebe, cepajuci drugim kozu u zelji da se sjedinimo koja nas je prozdirala. Moj se krik pomesao sa njegovim, i konacno smo se izgubili u onom drugom, u poslednjem trenutku rastapanja i kraja.

"Izgleda da ne mogu da posedujem tvoju dusu a da ne izgubim svoju.""

Ova je knjiga jedna od onih koja će te izgubiti u ljubavi između Kler i Džejmija, i poželjećeš da i sam imaš jednu takve bezvremensku ljubav, koja je srž tvog bića, nekog ko može da te voli i da se preda bez i jedne rezerve. Ta njihova ljubav koja je snažnija čak i od vremena je toliko detaljno opisana, da je osjetiš na svojoj koži. 

"I gledala sam, zarobljena, vezana za njega. Gledala sam, dok je rusio poslednju od svojih maski, pokazivao mi svoje dubine i rane svoje duse. Da sam mogla, plakala bih zbog njegove i zbog svoje povredjenosti. Ali su njegove oci gledale u moje, bez suza i otvorene, beskrajne kao slano more. Njegovi telo me drzalo u zarobljenistvu, terajuci me svojom silinom, kao zapadnjak u jedrima barke.

I ja sam putovala u njega, i on u mene, tako da je u vreme kadsu poslednje male oluje ljubavi prodrmale,on kriknuo i zajedni smo jahali na talasima,kao jedno telo, i gledali sebe u ocima onog drugog"

Ovo je jedna od onih knjiga koja će te rastrgnuti na komade kad se Kler i Džejmi rastaju, i koja će te uzdramti do temelja zbog brutalnog Džeka Randala, i knjiga koja će te možda i rasplakati na trenutke, i poželjećeš da je nisi nikad ni počeo čitati. Knjiga koja jednostavno oduzima vrijeme i emocije, ali nadoknadi ti to osjećajem koji se ne može kupiti. Znam, kad vidiš koliko ima stranica dođe ti da plačeš, i pitaš se hoćeš li je ikad završiti, i možda te to i odbije na početku, ali ovo je ona knjiga koje ćeš se dugo sjećati i ako si ljubitelj kućne biblioteke kao ja, onda je moraš imati. Ovo je jedna od onih knjiga koju će i tvoji klinci čitati ako ih naučiš.

“Šta je ljubavi? - prošaputala sam. -Džejmi, zaista te volim.
Znam to - tiho je rekao. 
Znam to dobro dušo. Pusti me da ti pričam koliko te volim dok spavaš. Jer ti ne mogu toliko toga reći dok si budna, sem da ponavljam iste jadne reči neprestano. Kad mi spavaš u naručju, mogu da ti kažem stvari koje bi bile šašave i blesave dok si budna, a tvoji snovi će znati da je to istina. Nastavi da spavaš, mo duinne.
Okrenula sam glavu, dovoljno da usnama očešem koren njegovog vrata gde je puls polako udarao ispod malog trougaonog ožiljka. Zatim sam glavu spustila na njegove grudi i predala mu svoje snove na čuvanje.”

UPDATE

Početak je 2019.godine i evo, dvije godine nakon pisanja o "Outlander" serijalu pročitala sam svih osam knjiga. Poslednja bi trebalo da izađe ove godine, i nadam se da ću i nju "oduvati". Trebalo mi je dugo da pročitam sve knjige, prvo zbog čitanja na engleskom jer na Balkanu nemaju namjeru da prevode sve knjige (ništa novo, ko bi to pročitao). Poručivala sam jednu po jednu preko Amazona (long live Amazon), i predavala se svijetu Škotske i Amerike u vrijeme borbe za nezavsnost. Već četvrta sezona serije se emituje, i otkriću vam da je dosta vjerna knjizi (osim što u knjizi Murtag je poginuo na Kolodenu). 

Kakav je utisak nakon serijala? Ah pa, zaista ne znam šta da napišem a da bude vjerno emociji. Kad sad razmislim i sklopim cijeli mozaik - naklon do poda piscu jer je stvorila takvo djelo sa toliko emocija da bukvalno cure iz stranica. Neću odavati šta se dešava sa Kler i Džejmijem, koliko je ta ljubav jaka da preživljava sve izazove i to je ono što ljubav i treba biti. 

Sinoć sam utonula u misli prije spavanja i jedno je sigurno - o ljubavi su me učile knjige. Ne bivši momci koji nisu razlikovali ljubav od čarapa, veze koje su propale i nestale poput Atlantide, ne mamini govori ili primjeri iz okruženja. Učile su me knjige, i sve te divne ljubavne priče i ljubav je ljubav jedino onda kad je divlja, obuzimajuća, bezvremenska "ne žeim da živim bez tebe" ljubav. Koliko god da sad ovo zvuči kao limunada i patetična ženska iluzija, vjeruj mi da nije. Danas, živim takvu ljubav. Gradim je dan po dan, i sad mi je konačno jasno gdje sam naučila da volim atomima a ne očima. Sad mi je potpuno jasno kako sam svoje želje oblikovala i ko je "kriv". I takva ljubav treba da bude. Na manje od takve ne želim ni da pristanem.

Peti i šesti dio serijala su brutalno dosadni, obim stranica se penje na 1000+ ali vrijedilo je. Čitajući poslednji objavljen dio smijala sam se, ostajala zamišljena do dugo u noć, oteše mi se i suze na kraju. Zaista - nešto predivno.

Nadam se da sam te malo zaintresovala. Jer ova se priča ne propušta. 

Nedostaješ

I dalje je isti osjećaj divljenja kad te pogledam.

I dalje je isti takt u grudima kad se nasmiješ.

I dalje si Onaj Pravi u svim mojim snovima.

Smiješno zvuči zar ne?

I dalje svakog dana pomislim na tebe.

Ne iz navike, ne kao na obavezu.

Pomislim na tebe imenom, udahnem,

nasmijem se i nastavim koračati.

Jer znam da si tu.

Da postojiš.

Da sam te srela.

Da sam te nekad poljubila.

Imala sam privilegiju da te volim.

Jer jesam te voljela.

Uvijek ću te voljeti,

Kako se samo oni posebni ljudi vole.

Oni koje je važno imati u životu.

Ostani prisutan tu kao prijatelj,

Kao neko koga želim prvog pozvati telefonom

Kad čujem radosne vijesti.

Neko s kim želim ćutati kad ima loših.

Ti si ta vrsta čovjeka koja se naseli u kožu

I od koje oboliš neizliječivo.

I ne boliš.

Možda najvažnije od svega je da ne boliš.

Nedostaješ, da.

Svakog dana.

Uvijek ćeš.

Ma gdje bila.

Ma s kim bila.

Nedostajaćeš.

Ali ako si srećan,

Ako si voljen bar dijelimično kao što te ja volim,

Onda je u redu.

Ja ću te nositi u sebi.

Nosiću te u srcu,

U kutku koji sam samo za tebe odvojila.

Tu ćeš imati dom i kad svijeta nestane.

Znam, nije bilo naše vrijeme. 

al' na srecu tu je mesec, svetionik vodi me kroz hladno more sna...

Jurim snove. Hvatam ih za repove i skupljam po džepovima, kao kad dječak skuplja klikere. Sav slinav i musav, razigran i nasmijan, sa bijelim zubima na umrljanom licu. Eto tako se osjećam. Dječije zaneseno i oslobođeno iradosno. Nema veze što je stan i dalje tiši od najtužnije samoće. Nema veze što je sunce pokrilo svoje rumene obraze oblacima. nema veze što su ljudi hladni, ne dotiče me. Samo znam da želim da uhvatim san i da otplovim. Što dalje. Što luđe. Da budem ono za šta sam rođena. Drugačija i svoja. 

Znam, do snova je teško doći. Do ostvarenih želja još teže, jer treba da grizeš i gaziš, i u blato da zaroniš, da se podigneš i da klecajući kreneš ka zvijezdama. Znam da treba. I kožu s leđa da skinem, i trnje da zagrlim, i žabu da poljubim, sve ću. Sve samo da dohvatim san. Da ga uzmem za ruku i odem. Srce da ispunim, dušu da prostrem na jarbole, i da budem vjetar. Toliko žudim za slobodom, da ovih dana dišem samo za nju. Kao da sam godinama bila rob, i moja sloboda je tako nadomak ruke, tako blizu. Kao gladijator kad se sprema za poslednju borbu, oslobađajuću. Toliko mi je dosta lanaca i okova društva i normi, okruženja i onoga "šta će ko reći".

Ljudi se ne usuđuju da se oslobode, ne usuđuju se biti svoji. Kloniraju se jedni u druge, i već je sve tako izlizana forma, da čak i ljubav zvuči kao daje od plastike. Plaši me to. Plaše me ti klonirani monstrumi koji su svoje srce pustili da istrune u materijalnom svijetu, i kojima je vrhunac intelektualnosti dobitak na kladionici. Plaše me tekavi ljudi jer osjećam da bi me prodali za novog Audija, i takve žene sigurno bi me zamijenile za prvi par cipela na sniženju. Ne mogu. To nije svijet za mene. Želim vjerovati da još ima onih koji me žele držati za ruku a ne za dupe, i koji me žele gledati u oči a ne u grudi. Zato želim da odem. Svim svojim srcem. Svakim atomom svog bića. Zato jurim san. Onaj jedan. 

Zvuči ludo, i zvuči naivno. Već osjećam krila kako se spremaju za let, i miris soli mi se već u kožu naselio. I ne mogu da odustanem. Ne smijem. Ne sada kad mi talasi pljuskaju stopala i mame me u dubine. Da potonem. 

Da i sama more postanem. 

Da se predam pjeni, i dubini, i slobodi. 

Mojoj slobodi. 

Da li je još neko ovako kao ja žudio da bude nebo? 

Da bude pjesma, sopstveni stih. 

So da budem. 

U školjku da se naselim, srce u biser da uvijem. 

A za svet ko te pita...

Steglo me nešto u grlu, neka sklopka ili ruka nevidljiva. Stegla mi grlo i oči mi vlažne. Tako bih rado sad bila u prostoriji sa tri stolice, i jednim čovjekom koji me lijepio i sastavljao, popravljao i pomogao mi kad sam bila skroz polupana. Moj Prijatelj iz romana. Rekla bih mu da sam umorna. Skoro kao nekad. Da mi nedostaje podrška. Prijateljska riječ. Dodir ruke. Zagrljaj. Ubila bih za zagrljaj, onaj iz duše, onaj kad te i ramenima grle, kad se oko tebe omotaju a ti utoneš u snagu i grudi. Ubila bih samo za jedan jecaj na tuđim grudima. Skupilo se previše samoće. 

Šetam, često. Posmatram ljude i dišem. Kao i uvijek, borim se disanjem. Borim se bez suza. Nemam ih. Gledam tu rasu ljudi koji bi i dušu prodali za novac i nov namještaj, i skupi auto, koji imaju sva ta poznanstva i veze koje ih guraju naprijed. Lako im je "boriti" se kad iza njih stoji cijela mašinerija menadžera, prijatelja, porodice, sponzora, i možda čak i ljudi. Znaš li koliko je to usluga? Hajde probaj sam! Samo ti i tvoje srce, niko iza tebe, a gomila ispred, čeka da posrneš, da pa se oklizneš, da potoneš. Samo ti i tvoje srce, tvoja vjera u sebe, u dobrotu, istinu i ljubav. Hajde onda budi hrabar! Hajde budi malo sasvim sam!

Zalutam u parkove i vidim te majke koje ne mirišu na djetinjstvo, i tu djecu koja imaju sve, dok im srce ostaje zakržljalo u grudima. Gledam ih i još se više povučem u moju školjku jer to nisam ja. Jer ne pripadam ovom vremenu. Ne mogu da se uklopim. Tad samoća napada. Tad zaćutim snagom oluje, i durim se u sebi jer sam drugačija, jer nisam "normalna". Zaćutim kad vidim se danas sve očekuje da bude lako, i dostupno, da je sve podatno, i jednostavno. Ja sam zakomplikovala svoje postojanje. Ljudi vole jednostavne stvari, lake žene, proste muškarce, dnevnu štampu i televiziju a ja komplikujem tu sa nekim knjigama, i prirodom, i nekom ljubavlju. I neka me!! Hoću!

Mnogi ne razumiju. Vjeruju da je samostalan život toliko jednostavan. Žurke i provodi, prijatelji i terase kafića, uvijek dostupno vrijeme na telefonu i društvenim mrežama, more, plaže i ludilo. Ljubav i radost i sreća. Takav je život "samostalnih" ljudi koji žive sa roditeljima i koji imaju krov nad glavom, i koji imaju još jednu ljušturu pored sebe koju zovu ljubavlju. Pogrešno ime dajete onome što ljubav nije. Umorila sam se od objašnjenja. I odgovora na pitanje zašto se nisam udala još uvijek. I od priče o mom biološkom satu sam umorna. I o svom izboru da budem vegan. I o svojoj tvrdoglavosti zbog koje nisam predator. I najviše o svojoj samostalnosti zbog koje sam jebeno ponosna i ne tražim usluge. Zato je samoća našla utočište u meni. 

Nikad nisam marila za pravila i protokole. Meni je moje srce zakon. Umorna sam od tuđih očekivanja, njihovih tabua i stida jer "šta će ljudi reći". Zar je važno šta će reći? Zar nije važnije šta će uraditi? Zar nije važnije biti srećan i nasmijan i zahvalan od onog biti "pun ko brod"? Sve svoje najteže trenutke sam prolazila sama. Uvijek. Bez zagrljaja, bez utjehe, bez jecaja. Ne, nisam ponosna na to, ali to me iskovalo u jaku ženu zbog koje se mnogi dječaci osjećaju nesigurno. To me naučilo da ne tražim usluge ni od porodice, jer mogu sama. Jer sam u životu izgubila dovoljno da bih nekom dugovala usluge i slušala rečenicu "Da ti nije bilo mene...". Ne! Nebu se molim i to je sve! Samostalna sam dugo, sama još duže, i zato jer vjerujem u ljubav i od nje nisam odustala ljudi misle da sam nedostupna, i previše zahtjevna! Kao da je ljubav danas glavna jeres!

I čujem Prijatelja iz romana:

"Budi svoja, budi unikat, budi original. Klo(v)nova ima i previše. Prigrli svoje emocije i budi zahvalna na njima jer ti srce nije led, jer još kuca, jer se nije prodalo. Diši. Plači. Raduj se. Budi sa ljudima koji te vole, znam da ih ima. Uradi sve ono što tebe čini srećnom, svijet će se snaći. Skupi novac i pođi u Škotksu, jer šta će ti nove stvari i garderoba koju nećeš nositi. Uspomene se ne mogu otrcati, i njima uvijek možeš prkositi. Jer kad neko kaže da je bio u klubu i napio se, on će imati mamurluk a ti ćeš imati Škotsku i radost i puno srce i bićeš bogatija od svih drugih jer slediš svoje snove, svoje želje, jer biraš svoj život - drugima je nametnut. Podigni glavu, i svaki slobodan trenutak posveti svom srcu. Ne brini, znaće neko da cijeni tu tvoju somotnu dušu, i tvoje klupko pamuka. Taj neko neće gledati u tvoje obline već u zvijezde u tvojim očima, i držaće te čvrsto i konačno nećeš morati više ništa sama. Ne brini, slagalica života se uvijek sklopi kako treba. Zato diši. Budi to što jesi, takva kakva jesi!"

I takva sam... A ti?