Friday, March 3, 2017

Nedostaješ


I dalje je isti osjećaj divljenja kad te pogledam.
I dalje je isti takt u grudima kad se nasmiješ.
I dalje si Onaj Pravi u svim mojim snovima.
Smiješno zvuči zar ne?
I dalje svakog dana pomislim na tebe.
Ne iz navike, ne kao na obavezu.
Pomislim na tebe imenom, udahnem,
nasmijem se i nastavim koračati.
Jer znam da si tu.
Da postojiš.
Da sam te srela.
Da sam te nekad poljubila.
Imala sam privilegiju da te volim.
Jer jesam te voljela.
Uvijek ću te voljeti,
Kako se samo oni posebni ljudi vole.
Oni koje je važno imati u životu.
Ostani prisutan tu kao prijatelj,
Kao neko koga želim prvog pozvati telefonom
Kad čujem radosne vijesti.
Neko s kim želim ćutati kad ima loših.
Ti si ta vrsta čovjeka koja se naseli u kožu
I od koje oboliš neizliječivo.
I ne boliš.
Možda najvažnije od svega je da ne boliš.
Nedostaješ, da.
Svakog dana.
Uvijek ćeš.
Ma gdje bila.
Ma s kim bila.
Nedostajaćeš.
Ali ako si srećan,
Ako si voljen bar dijelimično kao što te ja volim,
Onda je u redu.
Ja ću te nositi u sebi.
Nosiću te u srcu,
U kutku koji sam samo za tebe odvojila.
Tu ćeš imati dom i kad svijeta nestane.
Znam, nije bilo naše vrijeme. 

No comments:

Post a Comment