Steglo me nešto u grlu, neka sklopka ili ruka nevidljiva. Stegla mi grlo i oči mi vlažne. Tako bih rado sad bila u prostoriji sa tri stolice, i jednim čovjekom koji me lijepio i sastavljao, popravljao i pomogao mi kad sam bila skroz polupana. Moj Prijatelj iz romana. Rekla bih mu da sam umorna. Skoro kao nekad. Da mi nedostaje podrška. Prijateljska riječ. Dodir ruke. Zagrljaj. Ubila bih za zagrljaj, onaj iz duše, onaj kad te i ramenima grle, kad se oko tebe omotaju a ti utoneš u snagu i grudi. Ubila bih samo za jedan jecaj na tuđim grudima. Skupilo se previše samoće.
Šetam, često. Posmatram ljude i dišem. Kao i uvijek, borim se disanjem. Borim se bez suza. Nemam ih. Gledam tu rasu ljudi koji bi i dušu prodali za novac i nov namještaj, i skupi auto, koji imaju sva ta poznanstva i veze koje ih guraju naprijed. Lako im je "boriti" se kad iza njih stoji cijela mašinerija menadžera, prijatelja, porodice, sponzora, i možda čak i ljudi. Znaš li koliko je to usluga? Hajde probaj sam! Samo ti i tvoje srce, niko iza tebe, a gomila ispred, čeka da posrneš, da pa se oklizneš, da potoneš. Samo ti i tvoje srce, tvoja vjera u sebe, u dobrotu, istinu i ljubav. Hajde onda budi hrabar! Hajde budi malo sasvim sam!
Zalutam u parkove i vidim te majke koje ne mirišu na djetinjstvo, i tu djecu koja imaju sve, dok im srce ostaje zakržljalo u grudima. Gledam ih i još se više povučem u moju školjku jer to nisam ja. Jer ne pripadam ovom vremenu. Ne mogu da se uklopim. Tad samoća napada. Tad zaćutim snagom oluje, i durim se u sebi jer sam drugačija, jer nisam "normalna". Zaćutim kad vidim se danas sve očekuje da bude lako, i dostupno, da je sve podatno, i jednostavno. Ja sam zakomplikovala svoje postojanje. Ljudi vole jednostavne stvari, lake žene, proste muškarce, dnevnu štampu i televiziju a ja komplikujem tu sa nekim knjigama, i prirodom, i nekom ljubavlju. I neka me!! Hoću!
Mnogi ne razumiju. Vjeruju da je samostalan život toliko jednostavan. Žurke i provodi, prijatelji i terase kafića, uvijek dostupno vrijeme na telefonu i društvenim mrežama, more, plaže i ludilo. Ljubav i radost i sreća. Takav je život "samostalnih" ljudi koji žive sa roditeljima i koji imaju krov nad glavom, i koji imaju još jednu ljušturu pored sebe koju zovu ljubavlju. Pogrešno ime dajete onome što ljubav nije. Umorila sam se od objašnjenja. I odgovora na pitanje zašto se nisam udala još uvijek. I od priče o mom biološkom satu sam umorna. I o svom izboru da budem vegan. I o svojoj tvrdoglavosti zbog koje nisam predator. I najviše o svojoj samostalnosti zbog koje sam jebeno ponosna i ne tražim usluge. Zato je samoća našla utočište u meni.
Nikad nisam marila za pravila i protokole. Meni je moje srce zakon. Umorna sam od tuđih očekivanja, njihovih tabua i stida jer "šta će ljudi reći". Zar je važno šta će reći? Zar nije važnije šta će uraditi? Zar nije važnije biti srećan i nasmijan i zahvalan od onog biti "pun ko brod"? Sve svoje najteže trenutke sam prolazila sama. Uvijek. Bez zagrljaja, bez utjehe, bez jecaja. Ne, nisam ponosna na to, ali to me iskovalo u jaku ženu zbog koje se mnogi dječaci osjećaju nesigurno. To me naučilo da ne tražim usluge ni od porodice, jer mogu sama. Jer sam u životu izgubila dovoljno da bih nekom dugovala usluge i slušala rečenicu "Da ti nije bilo mene...". Ne! Nebu se molim i to je sve! Samostalna sam dugo, sama još duže, i zato jer vjerujem u ljubav i od nje nisam odustala ljudi misle da sam nedostupna, i previše zahtjevna! Kao da je ljubav danas glavna jeres!
I čujem Prijatelja iz romana:
"Budi svoja, budi unikat, budi original. Klo(v)nova ima i previše. Prigrli svoje emocije i budi zahvalna na njima jer ti srce nije led, jer još kuca, jer se nije prodalo. Diši. Plači. Raduj se. Budi sa ljudima koji te vole, znam da ih ima. Uradi sve ono što tebe čini srećnom, svijet će se snaći. Skupi novac i pođi u Škotksu, jer šta će ti nove stvari i garderoba koju nećeš nositi. Uspomene se ne mogu otrcati, i njima uvijek možeš prkositi. Jer kad neko kaže da je bio u klubu i napio se, on će imati mamurluk a ti ćeš imati Škotsku i radost i puno srce i bićeš bogatija od svih drugih jer slediš svoje snove, svoje želje, jer biraš svoj život - drugima je nametnut. Podigni glavu, i svaki slobodan trenutak posveti svom srcu. Ne brini, znaće neko da cijeni tu tvoju somotnu dušu, i tvoje klupko pamuka. Taj neko neće gledati u tvoje obline već u zvijezde u tvojim očima, i držaće te čvrsto i konačno nećeš morati više ništa sama. Ne brini, slagalica života se uvijek sklopi kako treba. Zato diši. Budi to što jesi, takva kakva jesi!"
I takva sam... A ti?
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.