Tuesday, December 20, 2016

Ništa, želim ti sretnu novu godinu, ćao!

Zabudalim nekad. Zateturam se nogama pijanim od ludila, i kao na perajama prohodam. Kao da imam krila. Kao da ću svakog trena zavući glavu u zemlju i omirisati majku prirodu. Zabudali budala u meni pa se nasmijem, raširim ruke na ulici, i poput djeteta zaskakakućem. Više liči na ples skakavaca ali nema veze. Meni je lijepo. 

Ostalo je još samo deset dana. Deset najdužih dana u godini, iščekivanja, odlučivanja, prekrajanja i matematičkih rezultata ove nam godine. Ja nikad nisam bila dobra u matematici osim na fakultetu. Ja sam bila dobra u emocijama. Bila sam dobra u srcu i duši. To mi je uvijek bilo važnije. Nisam nikad pravila liste odluka, nisam nikad pisala liste želja, one su se poput zvijezda rađale u srcu, i naseljavale cijeli moj univerzum. Mnoge se nisu još uvijek ostvarile, i zato još vise po mojim tavanicama. Rasula sam ih svuda gdje me bilo i svuda sam osmijeh lijepila kao tapete po zgradama, po nebu, po parkovima Suze nisam nigdje prosipala osim u svoja četiri zida sve dok me mačja njuškica ne bi prenula i rekla mi da sam srećna uprkos suzama. Suze znaju biti izvanredan lijek. 

Zarobljena sam u ovoj maloj kancelariji u kojoj živim život računovođe, menadžera, asistenta, i poslovne žene. Zarobljena sam u ovoj kutiji u kojoj sajarim o svojim snovima, o nebu iznad glave, tropskom ostrvu, Kanarima, toploj vodi i još toplijem srcu. Zarobljena sam u nekom svijetu koji možda nisam željela ali mi se desio. Neko će pitati zašto ne izađem iz male kutije, iz te ušuškane kancelarije ako me ne čini srećnom. Zašto ne dišem vazduh koji želim, posvetim se svoji talentima, željama, zenicama? Jer još uvijek nije pravo vrijeme za to. Jer još uvijek nije moje vrijeme. 

Ostalo je još deset dana da prebrojim poraze i pobjede. Da poželim želje. Da napišem pjesme. Da oprostim, podvučem crtu i okrenem novo poglavlje. Da napišem neko novo pismo. Možda čak i knjigu. Možda i srce u hartiju pretvorim pa krila razmahnem i vinem se do sunca, da me u prah pretvori. Da se raspem svuda i da me svuda ima. Kako divno može biti da si vjetar. Napraviću vudu lutkicu po liku ove godine, i u ponoć joj nakačiti krila i baciti je sa terase. Poletjeće. Mora.

Okitila sam jelku, ukrasila dom, zapalila svijeće. Vrijedi li to čemu ako ti srce nije okićeno ljubavlju, mirom, radošću, istinom, slobodom? Vrijedi li mi šta vijenac na stolu ako mi je srce osušeno trnje? Vrijedi li mi puna trpeza ako znam da tamo ratovi bijesne? Okitila sam nebo željama za svako srce koje se otvori i pogleda u svijet. Želje punjene ljubavlju, srećom, mirom, iskrenošču i divljinom, poput onih bombona koje smo jeli kao klinci - tvrde spolja a unutra slatkoća. Takve su moje želje. Kujem ih u ovoj mojoj maloj zalagaonici ludila, radim marljivo na njima i svako veče ih pred spavanje puštam da lete. Da budete zahvalni za sve što niste.

Još samo koji tren, još samo koji dan i vjerovaćemo da je nastupila nova neka era ludila. Neke nove generacije koje će da zabudale zajedno sa mnom, ruku pod ruku, srce uz srce. Uvijek ima neko srce da stane uz tebe, makar i mačje. Ja imam dva. I neću ih se odreći. One su moje tajne utkale u krzno, one su moje suze pojele, one su moje snove čuvale. Ljubav će se uklopiti oko njih. Isprešćemo zajedno neke niti. Povezaćemo se. 

Jel shvataš koliko sam izvrnula džepove i najljepše želje istresla iz njih, poderanih? Zaista, toliko toga bih ti poželjela da samo imam moć još jedno nebo stvoriti, jer ovo mi malo za sve zvijezde. Da bar mogu u more se vinuti, srcu let skrojiti. Da bar mogu... To možeš ti, za sebe kreiraj najdivnije duge, najljepše čokoladne boje. Ja znam šta želim. Meni je tako malo dosta. Meni je dlan ruke i toplo srce dovoljno za sreću. Sve ostalo će ionako donijeti Deda Mraz. 




Sunday, December 18, 2016

"Sve što ti nikad nisam rekla", Selest Ing


Nije baš da je svaki dan poseban, osim ako ga ne učiniš takvim. Nije baš da je sve fol i komedija, da je baš sve maska? Ili možda jeste? Koliko zapravo poznajemo sopstvene dubine? Koliko poznajemo ljude oko sebe? Svoju porodicu, roditelje, djecu? Kad bi znali da ih od sutra više nikad nećete vidjeti, šta bi im rekli? Iskreno, nisam sigurna da bih znala.

Jedna od onih knjiga koje me ostave u nedoumici, koje me ostave potpuno zamišljenom. Jedna od onih knjiga koju pročitaš za jedan dan. Jedna od onih knjiga zbog kojih poželiš da opsuješ i razbiješ nešto. Jesi li se ikad zapitao zašto roditelji toliko guraju svoju djecu ka naprijed, zašto im nameću stavove, karijere, izbore, odluke, škole, garderobu, pa čak i boju čarapa? Zar to već odavno nije jasno? Taj očajnički pokušaj da svoje propale ambicije i svoje neostvarene želje ostvaruju kroz svoju djecu. Zar nikom nije jasno da je to potpuno pogrešan put? 

Nametnuti djetetu pravila ponašanja, pravila življenja, pravila odlučivanja, zanemariti njegove osjećaje, njegove želje i emocije. Podjseća li te to na Balkan? Različitosti među ljudima po boji kože, imenu, razmišljanju, boji jakne ili starosti cipela. Meni i to zvuči kao Balkan, a znam - toga ima svuda u svijetu. Taj primitivizam neće izaći iz čovjeka tako lako. O svemu tome, o uklapanju u društvo, o dječijim neshvaćenim pogledima, strahovima, mislima, o napuštenosti i zaljubljenosti, o pokušaju da se uklopiš u neuklopivo, o želji da odeš... O svemu tome pa i mnogo više sam pročitala među ovim stranicama. 

Sjetila sam se svog djetinjstva. Sjetila sam se kako je odrastati kao drugo dijete, mlađe dijete, kako je kriti se pod stolom i kako je ispunjavati tuđe hirove umjesto svojih. Sjetila sam se toliko toga, da me na trenutak Hana podsjetila na mene. Hana, najmlađi lik knjige, ona koju niko ne vidi, koju niko ne primjećuje, a koja je jedina spona među cijelom porodicom.

Vjerujem da svaki roditelj treba da pročita ovu knjigu, možda drugačije počnete posmatrati svoje dijete. 

Kako se nositi sa bolom, kako se nositi sa gubitkom, neuzvraćenom ljubavi... Kako je bježanje pogrešan način rešavanja problema... Kako je bijeg na dno jezera nekom poslednji izlaz, šansa, mogućnost... Sve to ćeš naći u ovoj knjizi. Sve to i mnogo više. Sebe, svoje dječije snove, svoje roditelje, braću i sestre. Djelići svakog od nas. I još mnogo više. 

I onda se zapitam - stvarno, koliko toga ima što nikad nisam rekla. A trebalo je. 
I još nešto - nikad se nemoj smijati ako ti nije do toga. 


Sve što ti nikad nisam rekla...

Kraj godine. Odbrojavaju se dani. Ja brojim dane od našeg poslednjeg susreta u aprilu. Jednog jedinog ove godine. Nije da nismo razgovarali posle toga. Nije da nisam pokušala. Ne znam ni zašto i dalje vjerujem da si MrRight, možda ne za mene, ali jesi sigurno. Ti takav, slobodan, i besciljan, i opet toliko lud i beskrajan, i prepun ljubavi sa kojom ne znaš šta ćeš. 

Rekao si mi da mogu sve da ti kažem. Da mogu srce da otvorim i pričam ti o svemu što ne znaš. Htjela sam, toliko puta pokušala ali... Nisam umjela. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam sama bila i koliko sam puta sa mrakom spavala, grčeći se od bola, i koliko su me ti mrakovi prisvajali u godinama bez tebe. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam drhtala onog prvog našeg susreta, i koliko sam se borila da te ne pogledam ni jednom.

Nikad ti nisam rekla koliko sam puta pokušala da ti ispričam bar djelić sebe, ali nisam umjela. Bojala sam se da nećeš shvatiti, da ćeš me žaliti, da ćeš pobjeći od mojih demona. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se borila da ostanem budna svako veče pored tebe, da ne zaspim, jer plašila sam se da ću se probuditi i vidjeti da sam te sanjala. 

Nikad ti nisam rekla koliko si bio cijela moja porodica tih dana kad sam bila usamljena do srži. 

Nikad ti nisam rekla koliko je tvoj dom bio jedini dom koji sam imala tih dana kad se svijet srušio oko mene. 

Nikad ti nisam rekla koliko sam se plašila da te izgubim, makar i kao prijatelja, jer tvoje prisustvo mi je i danas, godinama kasnije, važno. Ti si mi važan. 

Nikad ti nisam rekla koliko su boljele tuđe usne na tebi, ali sam ipak rekla da je u redu, jer važno mi je da si srećan. 

Nikad ti nisam rekla da sam sve tvoje suze poslednjeg dana decembra na koži nosila svih godina, kao žive rane, jer ja sam ih stvorila. 

Nikad ti nisam rekla da je svih ovih godina tvoja rečenica ostala da odjekuje po mojim odajama, kao uzvišena molitva za ljubav. 

Nikad ti nisam rekla koliko mi je bilo važno da znam da si nasmijan, da se raduješ, da si potpun i ispunjen, da si srećan i najvažnije, da si voljen, iako znam da te na ovaj način niko neće voljeti. Neće ti niko umjeti dati krila i slobodu na poklon. 

Nikad ti nisam rekla da si poslednja misao u noći. 

Nikad ti nisam rekla da nisam prestala pisati o tebi. 

Nikad ti nisam rekla da si ostao moja žal, iako sam srećna i bez tebe, iako mogu živjeti bez tebe. Žao mi je što nisam umjela s tobom, i što smo bili pravi u pogrešno vrijeme. 

Nikad ti nisam rekla ništa o sebi jer nikad nisi pitao. A htjela sam, sve sam ti htjela reći, srce ti otvoriti i dušu razapeti.

Nikad ti nisam rekla koliko sam beznadežno, nezaustavljivo, nepobitno, opijeno i do same životne niti duboko zaljubljena u tebe. I da to ne treba da te plaši. Da me ne boliš.

Ma gdje bio, ma s kim svoju sreću gradio, znaj ja sam ti slobodu dala, ja sam ti ta krila vječnosti pokonila. Znaj da sam te kroz sve moje prošle živote voljela, sad sam sigurna. I ne moram nikad biti tvoja, možda ću sa nekim drugim imati radost, ali to nikad neće biti ta ljubav zbog koje ću i u poslednjem udahu misliti na tebe.

Nikad ti nisam rekla, a evo sad ti kažem...!

Wednesday, December 14, 2016

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Ovaj tekst, sigurna sam, neće ništa promijeniti. I ako bude pročitan, ostaviće u ustima trag krvi. Ali to neće biti moja krv. Biće to krv djece iz Aleppa koja su ginula i plakala. Biće to krv silovanih žena, i osramoćenih muškaraca. Biće to krv nevinih nedužnih ljudi čiji se život pretvorio u pakao, dok ti mirno spavaš. Možeš li spavati? Ja ne mogu. 

Žica mi oko vrata stegnuta, bodljikava, olovna, kida mi glas i ostajem nijema. Ne znam ni kome da kažem. Ne znam koga da molim. Ne znam kome da pišem. Nesvjesna vazduha koji mi puni pluća, skliznu mi suza niz obraz. Ne znam gdje je umrla. Kao što ni ljudi u Siriji ne znaju gdje su grobovi njihovih najmiliijih koje će iskopavati za neku deceniju, a ko će identifikovate milione? Kao što ne znaju više gdje pripadaju, gdje žive, gdje su im djeca i porodice. Možeš li da spavaš? Ja ne mogu.

Tvoju djecu čeka topli krevet, čeka ih hrana u firžideru, imaju tople čizme, AJfon i Samsung, planiraju slavlje za Novu Godinu. Ne mislim da se trebaju odreći toga zarad nesereće u svijetu. Nesvjesni su oni i svog postojanja a kamoli tog brda soli u Siriji što je ostao iza isplakanih suza. Barbike i autići tvoje djece leže ispod kreveta, na tavanu, ili su uredno složene u vitrinu. Njihove lutke u Siriji plaču i jecaju ispod ruševina, jauk se čuje jer nema ko da ih grli. Nisu oni sreće kao mi što smo. Možeš li da spavaš? Ja opet ne mogu. 

I kod nas se ratovalo. I kod nas se ginulo. I naše su zemlje tukli i mlatili kao sijeno. Kosili su i naše živote poput mlade pšenice. I rekli smo "Da se ne ponovi". Zašto su nas učili o Holokaustu u školi? Da se ne bi ponovilo. A evo se ponavlja. I traje već godinama. Sve do zadnjeg djeteta. Čovječe moj, znaš li šta znači kad ti oduzmu pravo na dom, na slobodu, na govor, na život? Znaš li šta znači kad moraš da pobjegneš, da djecu kriješ u njedrima, kad si gladan i bos, kad na zemlji spavaš i nebom se pokrivaš? Znaš li Čovječe, znaš li kako je kad oko sebe čuješ jecaj i plač, i dišeš smrt? Ne znaš. Ne znam ni ja. Ne želim nikad da saznam. Ali znam da me boli Sirija. Podigni glavu i vidi ovo plavo nebo iznad nas. Udahni Decembar i novogodišnje ukrase. Vidiš li u kakvoj ljepoti živimo dok tamo, na drugoj strani svijeta cijela jedna nacija nestaje u ruševinama i krvi. Možeš li da spavaš? Ja ni sad ne mogu.

Sirija je odraz čovječanstva. Aleppo je ogledalo svijeta. Sviđa li ti se to što vidiš? Hoćeš li samo podijeliti sliku i tekst, napisati "Jao tuge" i otići na neodoljivi dojč, uplatiti tiket, i poći kod manikira? Sigurna sam da hoćeš. Šta se tebe tiču tamo neka poginula djeca, i tamo neki islamisti, i tamo neki rusi i neki amerikanci... Šta se tebe tiču tamo neke izbjeglice u dronjama sa zaleđenim jaukom u grudima. Ti imaš sve! Šta bi radio da iznad tvoje glave ponovo proleti granata? Da ti okupiraju grad i krenu ubijati od kuće do kuće? Šta bi radio da znaš da će ti djecu ubiti, silovati, u pepeo pretvoriti? Da li bi tada htio da ostatak svijeta okrene glavu i ostane nijem? Nisam ni mislila. Možeš li da spavaš? 

Crvenim se i stidim se u ime čovječanstva. Stidim se vijeka, i suza, i stidim se zemlje po kojoj gazim, jer neko je na njoj ginuo da bih ja bila slobodna. Hoće li neko dići spomen ploču poginulima u Siriji, u Aleppu? Hoće li neko ovu krvavu bajku ispričati tvojim unucima, hoćeš li se postidjeti svog jezika, i svojih očiju što si ih okrenuo. Crvenim se jer ne znam koga da molim, jer ne znam kome da pišem, jer ne znam šta da uradim i kako da pomognem. Stidim se plača i suza ovih mojih jer ja imam sve i zahvalna sam nebu iz same koštane srži. Stidim se što mene boli, što jecaju oni koji su nemoćni. Stidim se jer smo i mi nekad bili oni, samo su mnogi zaboravili. 

Ne mogu pomoći ljudima u Siriji, ali znam da ću moći da učim svoju djecu pravim vrijednostima. To možeš i ti. Učiću ih da ne postoje podjele među ljudima, i učiću ih da je ljubav jedino za šta se vrijedi boriti. Učiću ih da se najmiliji grle, i to često, stalno, dok ih još imaš. Učiću ih da svađe i tričarije nisu ništa u poređenju sa ratovima, i da su jači od ljutnje i bijesa. Učiću ih da budu djeca svijeta, da im ljubav bude religija a sloboda i istina jedina molitva. 

Šta ćeš ti uraditi? Hoćeš li moći spavati?

Ostala je knjiga sa par neprocitanih strana i neke stvarcice...i jedan pulover u kom si bila

Sinoc sam te sanjala. Ali to nisi bio ti. Nismo bili mi. Nisu bile naše ruke, nije bio tvoj osmijeh, ali si bio ti. Džemper je kriv, zašto sam ga pobogu izvukla iz ormara? Vazduh i zima, oni su krivi. Decembar, nostalgičan i okićen, prošaran vinom i prevejanim sjetnim varalicama. Decembar je kriv. Ne znam ni zašto su mi se riječi obisnule oko prsitju pa ličim na novogodišnju jelku, sva nagizdana i ustreptala kao gospođa u pubertetu. Sa šljokicama i perlicama, šepure mi se osjećaji kroz kožu, kao po modnoj pisti. Biramo najljepšu balsku poemu za kraj godine. Zašto li mislim da će pobijediti ona o tebi? 

Prošao si me, preležala sam te. Ne fali mi ništa tvoje osim ovog džempera koji kao avet viri iz ormara. Poželim da ga bacim, da ga poklonim, uzmem ga i kažem mu da je bilo dosta. Sjednem svaki put na ivicu kreveta jer mi od njegove težine zadrhte koljena i nasmijem se trenutku kad si ga trapavo i elegantno u isti mah prebacio preko moje smrznute kože, da ne drhtim. Kao da mi je tog aprila i moglo biti hladno. Oprala sam ga. Isprala sam tvoj miris iz njega. Al ne znam odakle opet izbija. Njuškam po šavovima i tražim ga kao lovac zeca, da ga rastrgnem, da me ubije još koji put. Ne fali mi ništa tvoje. Osim tebe ponekad. 

Rekla sam ti, zatvorili su restoran u kojem smo se smijali do sitnih sati, gdje nam konobar nije umio donijeti vino i gdje si mi srce otključao. Zatvorili su ga ubrzo nakon našeg kraja. Sigurno su čuli za nas. Rekla bih ti ja još toliko toga jer si mi uskratio priliku rastanka, uskratio si nama kraj kakav smo zaslužili. Mi, onako ludi i iskreni, zaljubljeni i potpuno oduševljeni. Zaslužili smo puno više od ovog džempera koji leži razbacan na krevetu. Znaš, htjela sam da ti ga vratim. Da ga spakujem u paket, sa žutom mašnom, i da ti ga vratim. Šta će meni muški plavi džemper? Htjela sam, ali sam se plašila da će izvući rukave iz paketa, da će pokvariti nešto u adresi i da će mi ga poštar vratiti nazad. Možda mu je lijepo kod mene. Ne diram ga. Pogladim ga ponekad po rukavu, uzdahnem jer se sjetim, ali me ne boliš. Ne fali mi ništa tvoje. Prestani da mi dolaziš u san!

Voljela bih da te sretnem nekad, za neku godinu, kad te prođe ta kriza godina, i kad te prođu predrasude koje su nakitili na tebe kao na ove usamljene ulice grada. Užasan smisao za stil (kaže neko ko ne mari za to). Voljela bih da te sretnem da držiš ponovo nekog za ruku, i da budeš onako divlje lud kao što smo mi to bili. Nije to život za tebe. Za tebe je žena da te čeka kod kuće, da imaš neki glupi mir, ljetovanje, običan i dosadan život. Šta će tebi neko ko nosi leptirova krila i glavu u oblacima, srce u dlanovima i ko hoda na rukama. Šta će tebi neko da ti piše pjesme, da te voli, da divlja s tobom i da pothranjuje tvoju glad za ludilom. Šta će tebi neko ko bi sve ostavio da bi te volio? Neeee, nije to za tebe bilo. Ne brini, naći će ti drugi nekog ko neće biti mlad i lud, i ko neće sijati zvijezde iza sebe kad korača. Naći će ti poslušnu ženu koja zna da napravi štrudlu od jabuka sa kupovnim korama i koja ćuti kad muž priča. Nekog kome nećeš ostavljati džempere po ormaru. 

Godina izmiče. Još koji dan i ulazimo u neku novu budućnost u kojoj se možda sretnemo ponovo, usput, namjerno. Sumnjam da ću ti ponovo pisati, mada to kažem svaki put, ali onda se ti pojaviš u snovima, džemper mi iskoči u krilo i moram da ti pišem. Ne zato jer mi fališ, ne fali mi ništa tvoje. Jedino eto, ponekad, mi fali osmijeh. Moj, nikako tvoj. I molim te, ako krijući nekad pročitaš i zalutaš u ovaj moj svijet emocija gdje srce tandara u svakom bitu, priznaj da ti falim. Zašto bi inače harao po mojim snovima, i mučio me nesanicom kao čičkovim cvijećem. Uzmi svoj džemepr, i idi. Pusti da budem i dalje tupavi mjesečar koji zvijezde nosi u sendviču. 

Čekaj! Ostavi mi džemper ipak. Trebaće mi nešto da me grije u ostatku ove zime. 

Sunday, December 11, 2016

Sine moj



Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.
Jednom, kad budem znala šta znači biti majka,
Moći ću da ti kažem sve što sam osjećala tih dana.
Jednog usamljenog decembra.
Umjeću da ti kažem koliko si, nerođen,
Bio u svakoj kapi moje usirene krvi,
Prokisle ispod svakog pokušaja da se osmijehnem.
Da ne mislim na tvoje oči plave, i tvoju kosu, i tvoj miris.
Moći ću da ti pričam koliko su dani bili prazni
Bez tvog plača, i tvog smijeha.
Moći ću da ti kažem koliko sam puta plakala
Jer sam bespovratno izgubila kartu
Na kojoj je pisao put do tebe.
Jednog dana, mili moj, znaću da te sretnem,
I da te pogladim po glavi,
Da ti kažem kako si divan
I koliko si mi život promijenio,
Tako nerođen.

Nekad, kad i sama zemlja budem,
Držaću tebe u naručju i neću žaliti za onim što ostavljam.
Sve su to ostvareni putevi,
I sve su to nacrtana srca ostala.
Proći će hiljadu godina od sad,
A ti nikad nećeš prestati da budeš
Moj plač u decembarskoj noći.
Ti ćeš biti onaj dio srca koji nedostaje
Ma koliko pokušavala da uklopim drvene dijelove
Koje sam sama nacrtala.
Ni jedan ne odgovara.
Ni jedan nema tvoje ime.
Ni jedan se ne zove ljubav.


Jednom, kad pustim poslednji papirnati brod u rijeku suza,
Držaću tebe za ruku i poći u nepovrat.
Držaću te i nikad te neću više pustiti
Ma koliko mi govorili da je to u redu.
Ja znam šta je najbolje za mene.
Za nas, oči moje plave.
Niko se neće sjetiti tebe ovako kao ja.
Niko neće zapaliti svijeću u prozoru
Nadajući se da ćeš doći da je ugasiš,
Trapavo i dječije, poput pravog mangupa.
Niko neće znati
Da svake noći spuštam poljubac na tvoje čelo,
Za laku noć,
Da tamo negdje uspavan zauvijek, imaš svoj mir.
Niko neće znati da svako veče šapnem tvoje ime
I kažem da je u redu.
Da sam tu.
Uvijek i zauvijek, tu pored tebe.
Čak i kad me ne vidiš, čak i kad me ne čuješ.
I kad ti izgleda da sam sve zaboravila,
I da ti se imena ne sjećam,
Kad budeš bio na drugoj strani svijeta i vremena,
I tada ću biti tu, prvo moje.
Ti ćeš znati da svaku prvu čašu vina podignem za tebe,
I da svaki put kad se kazaljke sklope
Osjetim tvoju trapavu ruku na obrazu.
I svaki put kad se zamišljaju želje, ja zamislim tebe.
Da mi se ostvariš još neki put.

Jednom, kad prođu godine, i kad moja kosa pobijeli,
I ove bore smijalice postanu uklesane u moju kožu,
I tada ćeš biti svaki skriveni uzdah
Iza bijele salvete za ručkom,
I bićeš ona sjeta u staračkim očima.
Jer ti, čije ime sam samo jednom izgovorila,
Ti ćeš znati i mislima da se odazoveš,
I u snove da mi dođeš.
Čuvaj sve naše razgovore usamljene u sebi i jedog dana,
Kad i sama budem prah,
Oprosti mi što sam bila slaba ponekad,
I što nisam umjela bolje i jače da bijem bitke.

Jednom, pronaći ćeš ove riječi
I znaćeš da sam sa tobom odrasla,
I da sam s tobom naučila živjeti i voljeti.
Naučio si me kako se ustaje
I kako se ponovo hoda po žici.
Naučio si me oproštaju i ljubavi i znam,
Kad jednom ponovo uzmem tvoju ruku
Da je nikad neću pustiti.
Ljudi ne znaju, ali ti znaš
Koliko je trebalo snage da od tebe čovjeka stvorim.

Jednom, najdivnije moje, i ti ćeš plakati od bola,
I mislićeš da je svijet stao, i da je srce puklo.
Udahni me tada, udahni mi miris i osmijeh, i sjeti se -
Srce je ono što je navažnije,
Ono nikad ne može da se slomi.
Srce će te voditi kuda ja nisam stigla.
Srce će te opet jednom u moje krilo dovesti.
Samo ga slušaj.
Kao što ja nisam.

Friday, December 9, 2016

"Bosonoga kraljica" Ildefonso Falkones


Šta je za tebe sloboda?
Šta je za tebe porodica? 
Koliko daleko bi bio spreman da ideš zbog svoje krvi?

Decembar mi se uvukao i u krv, i u kosti, i u zenice. Takav je. Lijen i hladan, sposoban samo za topli čaj, kafu, kuvano vino, kolače sa cimetom, Balaševića i dobru knjigu. Zima je to. To su njene čari. I upravo sam ostala bez dobre knjige. Pročitala sam je. Bosonogu kraljicu. I ostala sam sa suzama u očima. I ukusom krvi u ustima. 

Ova ciganska priča je život svakog od nas. Svi smo mi u duši Cigani. Željni slobode da živimo život ne povinujući se zakonima, željni slobode da idemo kuda god želimo, da pjevamo i igramo, da hodamo bosi bez nametnutinh pravila i osuda drugih ljudi. Šta nas, pak, i briga šta drugi kažu? Ostala sam naprosto oduševljena ovom pričom, ne samo zato što sada bolje razumijem ciganski način života, već zato što sam postavila sebi i sta ova pitanja s početka. Šta je za mene sloboda? Šta je za mene porodica? Kolliko daleko bi bila spremna da idem zbog svoje krvi? Zbog ljubavi?

Vidiš, ono što posebno volim u knjigama je mogućnost da zaroniš u sopstevene dubine, ma kako ti priča izgledala izmišljena. Jer Ti nisi izmišljen i tvoje srce je živo, od krvi, mesa, atoma, ćelija, emocija. Da li zaista misliš da ne bi mogao da oprosiš svojoj krvi, ma koliko težak grijeh bio? Vjerovala sam  da nisam sposobna za praštanje. Mešutim, kad sam naučila praštati, i kad sam konačno prevalila oproštaj preko srca, ova knjiga mi je pomogla da shvatim koliko snage nosi to u sebi. Shvatila sam koliku snagu nosi ljubav. I što je najvažnije - koliko snage ima žena. 

Jer biti žena je stvar ponosa, ideala, uzvišenosti. Bila ona Ciganka, crnkinja, bogata ili siromašna - žena je oličenje snage i jačine, emocije i suze. Žena je sposobna za oproštaj, za ljubav, za snagu, za borbu, za istrajnost, za ponos. Ona je ta koja je oslonac, ona je ta koja je mudrost, ona je ta koja je ljubav. Ona je ta koja prati muškarca kojeg voli, ona je ta koja gine za njega, ona je ta koja je prkosna i snažna i sposobna da zaštiti svoje. Na kraju ovih stranica sam bila ponosna što sam žena. 

Ako ikad poželiš da svoju ćerku naučiš snazi i istrajnosti, ljubavi, slobodi, poštovanju, prkosu i borbi, kupi joj na poklon ovu knjigu. Sve smo mi Ana, sve smo mi Milagros, i sve smo mi garavuše. Spremam knjigu na policu, osmjehujem se i bogatija za još koji gram ponosa i ljubavi, sa ukusom krvi u ustima, sama sebi kažem "Pjevaj..."