Wednesday, December 14, 2016

Ne znaš ti šta znači ubiti grad...

Ovaj tekst, sigurna sam, neće ništa promijeniti. I ako bude pročitan, ostaviće u ustima trag krvi. Ali to neće biti moja krv. Biće to krv djece iz Aleppa koja su ginula i plakala. Biće to krv silovanih žena, i osramoćenih muškaraca. Biće to krv nevinih nedužnih ljudi čiji se život pretvorio u pakao, dok ti mirno spavaš. Možeš li spavati? Ja ne mogu. 

Žica mi oko vrata stegnuta, bodljikava, olovna, kida mi glas i ostajem nijema. Ne znam ni kome da kažem. Ne znam koga da molim. Ne znam kome da pišem. Nesvjesna vazduha koji mi puni pluća, skliznu mi suza niz obraz. Ne znam gdje je umrla. Kao što ni ljudi u Siriji ne znaju gdje su grobovi njihovih najmiliijih koje će iskopavati za neku deceniju, a ko će identifikovate milione? Kao što ne znaju više gdje pripadaju, gdje žive, gdje su im djeca i porodice. Možeš li da spavaš? Ja ne mogu.

Tvoju djecu čeka topli krevet, čeka ih hrana u firžideru, imaju tople čizme, AJfon i Samsung, planiraju slavlje za Novu Godinu. Ne mislim da se trebaju odreći toga zarad nesereće u svijetu. Nesvjesni su oni i svog postojanja a kamoli tog brda soli u Siriji što je ostao iza isplakanih suza. Barbike i autići tvoje djece leže ispod kreveta, na tavanu, ili su uredno složene u vitrinu. Njihove lutke u Siriji plaču i jecaju ispod ruševina, jauk se čuje jer nema ko da ih grli. Nisu oni sreće kao mi što smo. Možeš li da spavaš? Ja opet ne mogu. 

I kod nas se ratovalo. I kod nas se ginulo. I naše su zemlje tukli i mlatili kao sijeno. Kosili su i naše živote poput mlade pšenice. I rekli smo "Da se ne ponovi". Zašto su nas učili o Holokaustu u školi? Da se ne bi ponovilo. A evo se ponavlja. I traje već godinama. Sve do zadnjeg djeteta. Čovječe moj, znaš li šta znači kad ti oduzmu pravo na dom, na slobodu, na govor, na život? Znaš li šta znači kad moraš da pobjegneš, da djecu kriješ u njedrima, kad si gladan i bos, kad na zemlji spavaš i nebom se pokrivaš? Znaš li Čovječe, znaš li kako je kad oko sebe čuješ jecaj i plač, i dišeš smrt? Ne znaš. Ne znam ni ja. Ne želim nikad da saznam. Ali znam da me boli Sirija. Podigni glavu i vidi ovo plavo nebo iznad nas. Udahni Decembar i novogodišnje ukrase. Vidiš li u kakvoj ljepoti živimo dok tamo, na drugoj strani svijeta cijela jedna nacija nestaje u ruševinama i krvi. Možeš li da spavaš? Ja ni sad ne mogu.

Sirija je odraz čovječanstva. Aleppo je ogledalo svijeta. Sviđa li ti se to što vidiš? Hoćeš li samo podijeliti sliku i tekst, napisati "Jao tuge" i otići na neodoljivi dojč, uplatiti tiket, i poći kod manikira? Sigurna sam da hoćeš. Šta se tebe tiču tamo neka poginula djeca, i tamo neki islamisti, i tamo neki rusi i neki amerikanci... Šta se tebe tiču tamo neke izbjeglice u dronjama sa zaleđenim jaukom u grudima. Ti imaš sve! Šta bi radio da iznad tvoje glave ponovo proleti granata? Da ti okupiraju grad i krenu ubijati od kuće do kuće? Šta bi radio da znaš da će ti djecu ubiti, silovati, u pepeo pretvoriti? Da li bi tada htio da ostatak svijeta okrene glavu i ostane nijem? Nisam ni mislila. Možeš li da spavaš? 

Crvenim se i stidim se u ime čovječanstva. Stidim se vijeka, i suza, i stidim se zemlje po kojoj gazim, jer neko je na njoj ginuo da bih ja bila slobodna. Hoće li neko dići spomen ploču poginulima u Siriji, u Aleppu? Hoće li neko ovu krvavu bajku ispričati tvojim unucima, hoćeš li se postidjeti svog jezika, i svojih očiju što si ih okrenuo. Crvenim se jer ne znam koga da molim, jer ne znam kome da pišem, jer ne znam šta da uradim i kako da pomognem. Stidim se plača i suza ovih mojih jer ja imam sve i zahvalna sam nebu iz same koštane srži. Stidim se što mene boli, što jecaju oni koji su nemoćni. Stidim se jer smo i mi nekad bili oni, samo su mnogi zaboravili. 

Ne mogu pomoći ljudima u Siriji, ali znam da ću moći da učim svoju djecu pravim vrijednostima. To možeš i ti. Učiću ih da ne postoje podjele među ljudima, i učiću ih da je ljubav jedino za šta se vrijedi boriti. Učiću ih da se najmiliji grle, i to često, stalno, dok ih još imaš. Učiću ih da svađe i tričarije nisu ništa u poređenju sa ratovima, i da su jači od ljutnje i bijesa. Učiću ih da budu djeca svijeta, da im ljubav bude religija a sloboda i istina jedina molitva. 

Šta ćeš ti uraditi? Hoćeš li moći spavati?

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.