Thursday, November 19, 2015

Samo mi knjige nemojte spaliti



Čitala sam dosta ovih dana. Neke knjige koje su mi oduzele vrijeme, simatične pričice koje ne bih preporučila, koje nisu ostavile bog zna kakav utisak na mene kao "Rastanak sa Zanzibarom". Volim da se uvučem u knjigu, u stranice, u likove, volim pronaći dio sebe u riječima, u situacijama, volim naučiti nešto novo. Knjiga je nešto sasvim drugačije zaista. Potpuno novo iskustvo. A ako već tražim nešto novo onda sam to i pronašla u Samarkand-u.

Sjajna knjiga. Prosto i jednostavno sjajna. Nije to neka posebna priča od koje ćeš izgubiti dah, ili plakati kao kiša što je bio slučaj sa "Katarinom" od A.Seton. Nije to melanholična priča i jedan prost ljudski život. Ja nisam čak ni znala da su ličnosti u stvari nekad postojale. Zaista, nisam znala ni da postoji Samarkand. Nisam ni čitala o Hajamu. Nisam poznavala njegove katrene. Lijepo je upoznati makar djeliće drugog svijeta, Strah i teror, i ljubav, i gubitak, borbu i snagu, istrajnost i nepokolebljivu hrabrost.

Sve to u jednoj knjizi. Nije to ona dosadna priča o jednom gradu i njegovoj istoriji. Poželiš da ga nekad posjetiš, da ga upoznaš malo bolje, Priča o Orijentu i nepoznanicama, o tome kako je lako izgubiti ljubav, kako se lako vezati... Priča o borbi za ideale, za slobodu, za demokratiju. Toliko vijekova u jednoj knjizi. Ljudi prolaze, vremena se mijenjaju, al gradovi nekako uvijek tu ostaju na jednom mjestu, odolijevaju vremenu, nadograđuju se, kao kad lego kockice slažeš. Ima tako gradova koji su prosto predodređeni da budu unikatni. Kao što ima ljudi koji obilježe jedan dio vremena. Poput Hajama. Poput Hasana. Poput Nizama. Tri različita čovjeka, a opet cijelo čovječanstvo u njima.

"Eto šta će biti moje jadne pesme za hiljadu godina, krhotine, fragmenti, razvaline jednog zauvek pokopanog sveta. Od jednoga grada ostaje ravnodušni pogled što će ga na nj spustiti neki polupijani pesnik."

Thursday, November 12, 2015

Bezimena boja mog ludila



Na lijepo se lako naviknuti. Ali znaš li koliko treba vremena da se navikneš na loše, na izdaje, laži, prevare, na nepostojeće snove i izlizane izgovore pred spavanje poput bljutave večere. Ne možeš ti to znati. Nisi ti kalemljen sa svake strane, tvoji korijeni nisu nikad bili pokidani i spaljeni. Ne možeš znati šta jedan poljubac pred spavanje može izazvati. To horde nemira se probude, i krene marširanje, bitka je počela. Pohodi na srce i na zemlje već opustošene, na rastinje i trnje koje je opasalo dušu vjerujući da je samo tako može zaštititi od lijepog. Jer ljepota je varljiva stvar. Kao kad svjetlost privuče leptira i tako mu zauvijek prekine let.

Nisam ja naviknuta na takve stvari. Po uglovima sam mračna, ponekad bi neko rekao patetična, ali ne znaš ti koliko je teško ubijediti sebe da na ovom varljivom svijetu nema srca osim kamena. Da su se ljudi pokvarili kao mlijeko, i da nema izuzetaka. Nisam ja za ovakve svijetove sa crvavim srcima i nagriženim dušama. Nisam, ali sam naučila da živim tu, čekajući neko svoje malo sunce. Vjerujući da postoje poljupci na jastuku sa mirisom lavande, da postoje koraci utisnuti u lišću, da postoji neko dovoljno hrabar da drži moj trnoviti dlan u svom bez straha.

Preplaši me ljepota noći. Preplaši me osmijeh. Preplaši me kad osjetim čak i najmanju kapljicu iskrenosti u zenicama. Bojim se da vjerujem, a tako bih rado da srcu amneziju podvalim, da sve te slike naivnog maštaroša bacim i da napravim sopstvenu režiju naivnog cirkusa. Preplaši me tišina i ćutanje, i teške noći pune vlage jer moja prostranstva isparavaju, jer ni suza više nema. Preplaši me milion leptira koji se odnekud rode iz mraka, obasjani osmijehom, nahranjeni poljupcem i onda boje purpura krenu u osvajanje mraka. Ne znaš da tada trebam da me zagrliš, da ne drhtim, da mi kažeš da se ne bojim. Ako ti takav postojiš. Ako te nisam izmislila u svojoj prezrenoj samotnoj noći. U mraku često pišu najveće tajne.

Odglumiću da sam jaka. Sakriću nasukane brodove svih mojihneuspjelih bitki. Sve razderotine ću pokriti mahovinom, i krvave tragove sakriti u zemlji, nećeš ni znati. Možda ćeš naslutiti iza mog pogleda da se ponovo bitke vode, možda ćeš osjetiti miris ranjenih zveri, i nagorelih misli. Možda ćeš pitati. Možda ćeš ljubiti da me prođu sve besane noći. Možda ćeš znati da zagrliš cijelu mene, i prihvatiš moje ludake vezane, plašljive poput poljskih miševa. Ne znaš koliko mi je potrebno da vjerujem da ćeš ovu bitku dobiti ti. Da ću konačno moći da se predam i bijelom zastavom se pokrijem. Ratovi su me pola odnijeli.


Saturday, November 7, 2015

Samo me zagrli...



Igram se s riječima. Često mi fali ona prava da objasnim osjećaj, da opišem suzu, da nacrtam osmjeh. Ne umijem da rimujem. Možda i ne želim. Pustim srcu da preskače i tandrče u grudima, da se istopi u riječima koje tako volim. I piše, o onom što osjećam, o onom što proživljavam, o paklu i raju kroz koje sam prošetala umornim stopalima, na crnim potpeticama, ponekad slomljena, ponekad razigrana poput djeteta.

Plešem. U svom stilu. Izmislim po neki korak, po neki okret, pustim da srce odigra svoj balet kroz moja stopala. Odsviramo neku našu muziku, ja i moje srce, i uvijek na kraju dana vratimo se ljudima koji su nam inspiracija, uzor, motivacija za dalje, sjajnija zvijezda u ljudskoj masi. O Đoletu je suvišno bilo šta reći, sumnjam da ću ga ikad nadmašiti riječima i navalom emocija. Sumnjam da postoji nešto o njemu a da to drugi i pametnijij i riječitiji od mene nisu rekli i napisali. Ali o Sergeju...

Već danima se na mom telefonu, i radnom računaru, i u dnevnoj sobi na repeat pušta samo jedna pjesma. Kao začarana, sama se ponavlja. Gdje god kročim čujem je. Budim se sa melodijom u glavi kao da sam je cijelu noć pjevala. Udišem snagu iz svakog takta i guram kroz dane. Zagrlim se tako kad nema ko, otpjevušim pjesmu u sebi i stisnem moje srce malo, jare klempavo, i nastavim. Jer ta pjesma ima ono nešto što sam dugo tražila. To je ono kad ti kroz srce prođu sve bivše ljubavi, svi padovi, svi lijepi trenuci, sve velike zaljubljenosti i klecanja koljena... To je kad osjetiš ponovo svaki poljubac, i svaki zagrljaj. I poželiš pozvati onog nekog posebnog koji je ostavio trag više nego iko. Poželiš ponovo utonuti u takve zenice, i osjetiti kožu, osjetiti miris, ponovo proći istim stazama, gledati u nebo i biti srećan jer si nekad bio dio velike ljubavne priče. Možda je i sada tvoja priča velika. Možda negdje neko u ovom trenutku sluša istu stvar, i ne mora da traži zagrljaj. Mi koji živimo sami, otcijepljeni od svih svojih voljenih, sa grumenom nostalgije u džepu košulje, odmah s lijeve strane, ja i oni slični meni, ovu pjesmu nikad nećemo moći da čujemo a da srce ne poželi zagrljaj.

Jednom sam već pisala koliko sam bila ponosna na Sergeja kad je predstavljao moju zemlju, ali sad moram reći – nisam ponosna. Nemam riječi koja je idealna da stoji uz njega a da opiše ono što je učinio za mene ovom pjesmom. Malo je reći da sam ponosna, malo je reći da sam dušu pronašla u taktovima, da sam srce našla u riječima. Malo je reći da je Sergej onaj jedan od rijetkih koji dotaknu rijetke sa svojim djelima. Nadam se da će nekad moje riječi moći da dotaknu druge onako kao što mene grli ova pjesma.
Više ne moram reći nikom. Pustim pjesmu, i ona me zagrli.

Hvala Sergej! Hvala do neba, mog desetog. 


Sve redje srecem ljude iz svog plemena...




Dotakneš dno u zivotu. Nekad. Osjetiš blato pod prstima, mulj sopstvenih patnji pod noktima. I budeš svjestan toga. Prihvatiš to kao prelomnu tačku sebe i ustaneš. Zalijepiš šavove, prespiojiš žice, zamotaš se u trake i ušiješ svuda gdje je puklo. Ustaneš i dišeš. Nisi umro, kuca ti negdje srce u tijelu, nešto ti teče venama, al nisi umro. Shvatiš šta želiš a šta nećeš. Pratiš osjećaj i znaš kad želiš sex, kad poljubac, kad ne želiš ništa. Jer iskrenost je tvoje bogatstvo.

Sinoć sam bila svedok slobode. Rođena u ljeto, sa morem u krvi i previše soli u očima. Oduvijek zaljubljena u okean, bila sam svedok jedne sjajne izložbe. Ali i nečeg što je bilo skriveno iza nje. Negdje u tim paletama  boja nije bilo depresije ni tuge. Nije bilo tajnih pretinaca punih suza. Bilo je emocija, bilo je topline i što je važnije bilo je slobode. Jer šta je more nego vjetar. I šta je srce nego ljubav.

Nikad mi nije u potpunosti bilo jasno izražavanje bojama, ali umjeće da svoje imaginarije i maštu oslikaš i udahneš im izgled je čarobno. Voljela bih kad bi moje riječi mogle da se naslikaju i kad bi postojala boja za svaku napisanu nijansu mog srca. Možda je nemoguće odrediti da li je moja iskrenost plava, ili je moja emotivnost purpurna do zvijezda. Možda bi prah iz mojih vena bio siv sa primjesom crvene, za sve izgorele ljubavi. Možda bi sloboda koju nosim u sebi bila u bojama vjetra s jeseni. Vidiš, nisam ja toliko dobra s bojama koliko mogu riječima da zapletem paukove mreže na tvom uzglavlju.

I nije samo izložba slika razlog za riječi pune nemira. Nije samo noć i vino razlog za osmijeh. Vidiš, ja moje srce nisam uspjela proanći. Ne znam jel sišlo u pete il u mali prst lijeve noge. Nije ga bilo. Bile su oči i smijeh, bila je zima i šapat. Dodir prstiju na obrazu, po neka zvijezda u oku al srca nigdje. Nije zatreperilo u bojama mora, i nije disalo u vodi. Sakrio se lopov mali, vrebalo je srce iz nekog svog mraka, sa svojim bojama po licu. I malo pepela na nosu.

Kad jednom dotakneš dno i naučiš prave vrijednosti u životu prestaneš traćiti vrijeme na usputne analize i slučajne susrete. Poželiš dlan na dlanu, poželiš gram više pažnje, poželis iskre i varnice umjesto hladnih zvijezda i emocija u boji.


Thursday, October 29, 2015

I naprosto se tuga desi i naprosto si tu gdje jesi...



Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.

A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.

O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.

Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam  i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.

Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.


Monday, October 26, 2015

Dodir svile...



Ne, neću preporučiti Balaševića za ovaj zimski početak. Njega je suvušno predlagati kao obavezno štivo bar dvaput godišnje. Ali danas pričam o nekoj potpuno drugačijoj svili. Svili riječi koja se obavija oko misli dok se čita knjiga "Ćilibar i svila". Zašto ta knjiga? Zato što Grey nije sinonim za erotiku, ali knjige ove autorke jesu. Ne, nije to priča o sexu i bahanalijama, niti o sado-mazo igrarijama. Ne očekujte toliku sirovost i toliko jednostavan stil pisanja.

Knjigu potpisuje Nedžma, pseudonim pisca kom se ne zna identitet, ali se zna da dolazi iz zemlje u kojoj je sex tabu tema, i gdje se o tome javno ne priča. Možda se čak uopšte i ne priča. Ona ruši tabue u svojoj prvoj knjizi Badem koja me oduševila. Ovo je njena treća knjiga, i pročitala sam je u rekordno kratkom roku. Ne zbog erotike.

Ne znam da li si nekad bio u situaciji da se boriš sa sobom, onako istinski da biješ bitku protiv sebe. Zbog ljubavi. Da li si ikad bio toliko razočaran u ljubav da jednostavno prestaneš da je tražiš i sve što ti je potrebno je fizički dodir? Da li si ikad volio nekog toliko da te ta ljubav uništi, da ne možeš da je se odrekneš iako će te to dovesti do omče oko vrata? Znam kako je raspasti se u toliko sitne dijelove, i znam kako je protiv sebe ići i boriti se za ljubav u koju vjeruješ. Znam kako je nekog voljeti do samouništenja.

Čitajući ovu knjigu, vratila su se sjećanja na sve bitke. Na prethodne godine. I ne može je razumjeti onaj ko nikad nije protiv sebe išao. Sa druge strane, tu je i priča o strahu od ljubavi, o strahu od pripadanja, o bjekstvu u neplodno tle. Priča o ženi koju nije briga šta svijet kaže, koja svoj život živi onako kako ona želi i kako joj tijelo nalaže. Kad se sretnu takve ličnosti, jedna preplašena od ljubavi a druga uništena od iste, jedini spas jeste spajanje duša. I borba sa samim sobom jenjava. Ostaje mir, i zora.

Nova zora u sigurnom zagrljaju.

Saturday, October 17, 2015

Nešto sam razočaran ovih dana. Proci ce, ili nece. Jedno od ta dva



Kiša. Danima. Oktobarska. Nerazumna. Smeta mi. Davi me, guši me, tijesno mi u grudima, tijesno mi u mislima, izu kože mi se izlazi. Nije depresija. Nije potištenost, nije melanholija. Nije tuga. Sklopili se dani oko mene, sklopili se zidovi. Trebam nešto, nekog, zagrljaj jedan. Osmijeh. Iskren. Topao. Moj.

Znam, žvot nije takav da bi bio lagan. Nije ni blizu toga. Život je posledica mojih izbora. Ja sam birala da odem. Ja sam birala samoću. Ja sam zaključala srce, niko to nije uradi umjesto mene. Ja sam ga sakrila, dušu sam u džak zavezala, divlje zveri pustila da trče okolo. Maske zapalila. Ja sam sve to birala. I zato mi sad fali to nešto. Taj neko. Zato jer ne želim da slušam izlizane priče izvučene iz neke jastučnice boje lavande. Ne želim da slušam istrošene komplimente i da ispunjavam tuđe hirove. Ne mogu. Neću. Neću da nekom budem četvrtina svijeta, da me neko voli sa drugog kraja države.

Istresam prašinu ispod kože, sve ono što se pretvorilo u prah. Istresem sjećanja, i obećanja, i skidam buđ sa kostiju. Lažne priče, i lažne ljude. Odavno ih ne slušam. Kad sebe odvojiš od ostatka svijeta, od isfoliranih prijatelja, od svih onih koji čine da se loše osjećaš, ostane ti jako malo ljudi sa kojima možeš da pričaš. Ostaneš najviše sam sebi. radiš sve sitnice koje te čine srećnim, sve ono što drugi gledaju sa predrasudama. Ostaneš sam sa sobom, i opet budeš čudak, mali gradski pustinjak.

Pa neka. Ako je to cijena platiću je. Ne znam kako ostali svijet može da se zadovolji lažnim ljudima oko sebe, ili je to samo ovde na Balkanu, ali ja ne mogu. Neću. Možda sam uskraćena za zagrljaj, i možda mi je krevet ponekad preveliki ali to sam ja. Sirovo iskrena, i brutalna. Emotivna. Razmažena. Jaka kao kamen, ali uz malo pažnje i ljubavi u pamuk se pretvaram. Ljudi to ne znaju. Misle da sam komplikovana, da sam zatvorena a moje ruke širom raširene, spremne za zagrljaj. Pa neka. Ja sam birala.