Thursday, November 19, 2015

Samo mi knjige nemojte spaliti



Čitala sam dosta ovih dana. Neke knjige koje su mi oduzele vrijeme, simatične pričice koje ne bih preporučila, koje nisu ostavile bog zna kakav utisak na mene kao "Rastanak sa Zanzibarom". Volim da se uvučem u knjigu, u stranice, u likove, volim pronaći dio sebe u riječima, u situacijama, volim naučiti nešto novo. Knjiga je nešto sasvim drugačije zaista. Potpuno novo iskustvo. A ako već tražim nešto novo onda sam to i pronašla u Samarkand-u.

Sjajna knjiga. Prosto i jednostavno sjajna. Nije to neka posebna priča od koje ćeš izgubiti dah, ili plakati kao kiša što je bio slučaj sa "Katarinom" od A.Seton. Nije to melanholična priča i jedan prost ljudski život. Ja nisam čak ni znala da su ličnosti u stvari nekad postojale. Zaista, nisam znala ni da postoji Samarkand. Nisam ni čitala o Hajamu. Nisam poznavala njegove katrene. Lijepo je upoznati makar djeliće drugog svijeta, Strah i teror, i ljubav, i gubitak, borbu i snagu, istrajnost i nepokolebljivu hrabrost.

Sve to u jednoj knjizi. Nije to ona dosadna priča o jednom gradu i njegovoj istoriji. Poželiš da ga nekad posjetiš, da ga upoznaš malo bolje, Priča o Orijentu i nepoznanicama, o tome kako je lako izgubiti ljubav, kako se lako vezati... Priča o borbi za ideale, za slobodu, za demokratiju. Toliko vijekova u jednoj knjizi. Ljudi prolaze, vremena se mijenjaju, al gradovi nekako uvijek tu ostaju na jednom mjestu, odolijevaju vremenu, nadograđuju se, kao kad lego kockice slažeš. Ima tako gradova koji su prosto predodređeni da budu unikatni. Kao što ima ljudi koji obilježe jedan dio vremena. Poput Hajama. Poput Hasana. Poput Nizama. Tri različita čovjeka, a opet cijelo čovječanstvo u njima.

"Eto šta će biti moje jadne pesme za hiljadu godina, krhotine, fragmenti, razvaline jednog zauvek pokopanog sveta. Od jednoga grada ostaje ravnodušni pogled što će ga na nj spustiti neki polupijani pesnik."

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.