Istorijo moja... Moje DANAS nema cijenu...

Krenulo je jutros rano... Kao pazarni dan na pijaci... Došli oni koji nikad ne dolaze, oni koji nikad lijepo o njoj ne govore... Oni koji mrze svoje temelje, i koji kad odu odavde pričaju sve najgore za svoj grad, za svoju ulicu... Ali danas su ipak došli...

Danas ni voda nije najčistiija, sinoć je palo neko masovno kupanje, sređivanje... Izvukle se neke nove farke, neki parfemi, košuljice i kompleti... Treba biti uzoran i lijep... Danas neki stiču svoje pravo na prvi glas, danas su ozbiljni i punoljetni građani... al sutra će opet biti klinci koji zavise od svojih roditelja, razmaženi i razuzdani...

Jedni će da slave, jedni će da kunu i proklinju, neki će biti ipak zadovoljni jer nisu ni bili tu da pobijede... "Važno je učestvovati"... A JA??? Ja sam svoju građansku dužnost ispunila... I niko mi nije platio za to... Jer ne može da se plati moje Ja, moja savijest i moj ponos... Ne prodajem svoju istoriju koja se danas piše... Ne mogu... Možda ću nekad promijeniti svoj stav, kad budem starija i iskusnija, možda ću odustati od građanske dužnosti, AL DANAS NE!

U susret izborima.... Još jedna o politici...al iz drugog ćoška...

Ne postoji predizborna šutnja... Bar ne u današnje vrijeme tehnologije... Možda samo mediji umiju ćutati ali internet i mobilna tehnologija nikako...

Volim ovaj svoj dio svijeta... Ovaj kamen kojim gazim, i ovu šumu kojom dišem, more kojim plačem, nebo kojim gledam... Ponosna na to ko sam i odakle sam... Ponosna na ime i ponosna na korijen... (iako ne znamm dokle dopire)... I to ni jedna politika ne može da promijeni... Ni jedna partija... Ničije kritike i pohvale, lažna i prava obećanja, maldost ili starost... Ovo parče svijeta nosim u srcu bez interesa...

Situacija je realno loša.... Neko može da kaže i dobra... To je stvar tuđeg mišljenja... U moje ne zalazim... Jer ovaj ćošak svijeta iz kojeg dolazim je osnova mene, prečnik mog srca i obim moje duše... Ja neću da se opredjelim ni za čiju bajku, ni za čije viđenje politike u mojoj zemlji... Gore pamtim, a bolje nam nikad nije bilo... tako da mi je nekako postalo svejedno... Do ovog ugla ne dopire svjetlost, ovde smo svi sami na svome, pa kako se ko snađe...

I zato me ne dotiču ničije priče pred spavanje, sem možda one ispričane na mom desetom nebu u ojem ne postoji niko osim nas... Volim moj mali ćošak planete, volim ovaj krš i volim ovu planinu... I more koje je plavlje nego igdje na svijetu... To je jedina partija koju podržavam i jedina politika koju volim... Moja Crna Gora!!!! Samo nek živi...

Oprosti ili nemoj... Pitanje je veličine...

Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu  kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa?

Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje...

Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude?

Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude... 

Srce moje vampirsko

Ima u meni jedan bezdan... Jedan vrtlog svemira koji se nastanio poslednjih dana... Našao sklonište, naselio mi dušu... Krade mi san, krade mi mir... krade mi zenice iz mašte...Krade i mene od svijeta...

Kako popuniti prazninu koja je svakim danom veća u grudima... napraviti dno na bunaru želja, koliko novčića treba da bacim u njega da se pokrije dno, da se ispuni samo jedna od svih tih bačenih Želja... Kako napraviti Cjelinu od nečeg što nije ni Pola...? Hoću li ako dignem brane uspjeti da nađem mir koji može ukrotiti uragan mojih misli? 

Misle ljudi da me nervoza nagriza... da se zatvaram u svoje svijetove jer me dosada okupira... A meni samo hvali dio slagalice, da promaja prestane da viri po mojim sobama... Kako da znam da li je to baš taj dio koji mi hvali? Gdje naći snage da se prepustiš osjećaju, da vjeruješ da to nije još samo jedan mamac za bezdan u duši... Još jedan oronuli stepenik na putu ka sebi...

Predugo sam jaka da bih sebi dozvolila trenutak slabosti... Predugo sam gradila svoje temelje, jačala ih... Predugo sam svoja, nestabilna i svojeglava, predugo sputavam svoje vjetrove... Ne traži da ih pustim iz okova... Biće bijesni... Srušiće sve tvoje pred mojim nogama... Zarobiće te u meni, i nisam sigurna da ću umjeti da nađem put za nazad... Nisam sigurna da ću imati snage za to... 

Praznina sve više obuzima... Znam joj granice al ih ne postavljam... Znam je ukrotiti ali ne smijem... Znam joj i ime al je ne smijem pozvati... Polako gricka, ponekad kida... rijetko zaboli... Još malo i potpuno ću se predati... jer izlaz je strašniji nego mrak... Iz mraka ne vreba toliko opasnosti kao na svjetlosti... još samo malo i moje vampirsko srce će se navići, okameniti i onda više neću morati da se bojim... 

Raste jedan bezdan u meni... 

(© text by Š.Selma)

Ovo nije ispovijest, ovo je gore nego molitva...

Pokušavam te shvatiti godinama... Iz dubine duše shvatiti zašto toliko leda ima na tvojim usnama, toliko hladoće u grudima... Toliko teških riječi na usnama, i toliko mržnje u očima... Pokušavam te opravdati, pronaći nekog drugog krivca umjesto tebe, okriviti nekog tvog zlog bliznaca, neki alter ego...bilo šta samo ne tebe... 

Al onda na kraju dana shvatim da ne postoji niko drugi ko može da nosi krivicu osim tebe... Osim tvojih poroka... Sebičnosti... I zaboli... Zaboli do smrti toliko da se grudi stežu u očaju dok srce pokušava da nastavi otkucaj... Stegnem zube samo da suza ne krene jer davno sam se zaklela da nikad više neću pustiti suzu zbog tebe i tvojih postupaka... Ma koliko da boli... 

Ponekad mislim da ti nikad neću oprostiti, da će među nama uvijek biti jaz mog izgubljenog djetinjstva, mog preranog odrastanja...provalija koju riječi umiju da stvore bolje nego ijedna prirodna sila... Koliko je samo čaša bilo razbijeno na taktove one jedne pjesme, a koliko ih samo ima zabranjenih... Onda kad sam ostala sama jer me ti nisi želio nazad... Pitam se dal' ću to ikad moći da prebolim...

I onaj bijes u tvojim očima, kad su se ruke stezale u oružje dok su te moje oči pune straha i ponosa gledale... Nikad neću zaboraviti koliko sam samo odrasla zbog tebe... Koliko sam propustila i izgubila zbog tebe... Zbog riječi koje su ubijale gore nego bilo kakvo oružje... Jer RIJEČ... ona je ta koja zauvijek ostavlja ožiljke na stranicama duše...ona je ta koja se teško oprašta... ona ne ubija ali je smrtonosna... 

Nije ovo priča o ljubavi, ovo je mnogo dublja emocija koju samo rijetki u sebi mogu da nose.. Oni koji su obilježeni za čitav život... Oni koji nisu imali ljubav gdje je  trebalo i kojima se želje nisu ispunjavale preko Deda Mraza... Samo se nadam da jednog dana... na kraju svega... da ću imati snage da ti tražim oproštaj za to što sam bila trn bola u tvojim očima i srcu... i da ću moći  ja tebi da oprostim... za sve ono iskonsko što mi nisi pružio... 

(Text by Š.Selma) 

Ma sretno...

Sretoh te... U istoj onoj ulici kojom rijetko prolazim... Osjetih drhtaj pod nogama, i zaglusujuci udar groma negdje u grudima... Puklo je... Svaki put tako... Milion slika pred očima... Milion sjećanja... I sva bole... Zabole tako jako u tom jednom trenutku, da mi se čini kao vječnost...da nikad neće proći...

A onda oćutim u sebi sve ono što bih ti rekla, osmijehnem se na taj dio sreće koji sam imala... Poželim ti sreću i ubrzam korak... Smijem se malo glasnije da zavaram sebe da sam dobro, i... Onda kad se osamim priznam da nikad neću biti... Da mi fale ti trenuci ponekad do iznemoglosti... Da samo naslonim glavu na dlan, da ti ćutanjem sve kažem... 

Svi imamo te trenutke slabosti... Nek kaže neko da nije osjetio isto...ili teže... Samo je pitanje koliko se ko može izboriti sa tim... Zato pustim neku moju pjesmu, nasmijem se kao nekad... i pomislim... Ma sretno... 

Okreni obrni... BUDALA si...

Da li je moguće da su se ljudski osjećaji i emocije potpuno izmijenili u današnjem "modernom" dobu? Da li je to samo neka predrasuda o kojoj se ne može razgovarati... Ljubav je postala tabu tema... Ako voliš BUDALA si... Ako ne voliš IN si... Ako vrijeđaš slabije od sebe JAK si... Ako pomogneš nekom BUDALA si... Ako ne radiš LIJEN si... Ako imaš posao BUDALA si... Ako se drogiraš u TRENDU si... Ako ne piješ alkohol BUDALA si... 

Kako god da okreneš... Moral, poštenje, iskrenost, ljubav, ambicije... Sve je to izgubilo oblik u našem svijetu... Kad kažem "naš svijet" mislim na ove naše granice teritorije na koju su nas osudili da životinjarimo... Stariji su nas učili da je sve to stvar morala, stvar principa i "obraza"... Jesu li bili u pravu? Jesu li znali za drugačije? Ili je to samo sada sukob generacija kad više ne znaš šta je ispravno i kad mlađi očajnički pokušavaju da se uklope u sredinu u kojoj su primorani da postoje... Bez šanse za ispunjavanjem svojih iluzija, ambicija... Bez mogućnosti da budu bolji od onoga što kažu da jesu...

Nasilje, apatija, dosada, bezvoljnost, droga, alkohol, prostitucija... Protivnik sam svega toga... Protivnik sam cijele današnjice... Protivnik sam ovakve sadašnjosti... I nedostaju mi vremena romantike, ljubavi, poštovanja... Nedostaju mi pisma, rukom pisana, iskrena... Ono iščekivanje kad će poštar da pozvoni na vratima... I razglednice sa ljetovanja... I ruže na prozoru... POnekad mi nedostaje i fiksni telefon.... Onako starinski da zazvoni.... Zvrrrrrrr... Halo... Tišina... samo čuješ disanje s druge strane žice... 

Možda se svijet okrenuo naopako... Možda se generacije genetički rađaju pametnije od nas... Možda na svijetu zavladaju samo loše stvari... Ako... JA ću ostati prtivnik svega toga... I dalje ću vjerovati u ljubav i nek se smije svak ko bude čitao moj stav, ja ću i dalje biti onaj PROKLETI EMOTIVAC i onaj ZADNJI ROMANTIK... I dalje ću vjerovati u ljubav, u poštovanje i prijateljstvo... U porodicu kao iskonsku vrijednost i odraz mene same... Pa šta i ako sam BUDALA zbog toga... Bolje je biti Budala u tuđim očima nego u svojim... Jer kad prestaneš da vjeruješ i poštuješ sebe i drugi će prestati... 

(Text by S.Selma)