Ima u meni jedan bezdan... Jedan vrtlog svemira koji se nastanio poslednjih dana... Našao sklonište, naselio mi dušu... Krade mi san, krade mi mir... krade mi zenice iz mašte...Krade i mene od svijeta...
Kako popuniti prazninu koja je svakim danom veća u grudima... napraviti dno na bunaru želja, koliko novčića treba da bacim u njega da se pokrije dno, da se ispuni samo jedna od svih tih bačenih Želja... Kako napraviti Cjelinu od nečeg što nije ni Pola...? Hoću li ako dignem brane uspjeti da nađem mir koji može ukrotiti uragan mojih misli?
Misle ljudi da me nervoza nagriza... da se zatvaram u svoje svijetove jer me dosada okupira... A meni samo hvali dio slagalice, da promaja prestane da viri po mojim sobama... Kako da znam da li je to baš taj dio koji mi hvali? Gdje naći snage da se prepustiš osjećaju, da vjeruješ da to nije još samo jedan mamac za bezdan u duši... Još jedan oronuli stepenik na putu ka sebi...
Predugo sam jaka da bih sebi dozvolila trenutak slabosti... Predugo sam gradila svoje temelje, jačala ih... Predugo sam svoja, nestabilna i svojeglava, predugo sputavam svoje vjetrove... Ne traži da ih pustim iz okova... Biće bijesni... Srušiće sve tvoje pred mojim nogama... Zarobiće te u meni, i nisam sigurna da ću umjeti da nađem put za nazad... Nisam sigurna da ću imati snage za to...
Praznina sve više obuzima... Znam joj granice al ih ne postavljam... Znam je ukrotiti ali ne smijem... Znam joj i ime al je ne smijem pozvati... Polako gricka, ponekad kida... rijetko zaboli... Još malo i potpuno ću se predati... jer izlaz je strašniji nego mrak... Iz mraka ne vreba toliko opasnosti kao na svjetlosti... još samo malo i moje vampirsko srce će se navići, okameniti i onda više neću morati da se bojim...
Raste jedan bezdan u meni...
(© text by Š.Selma)
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.