...na plaži joj na poklon izronih morskog puža

Provela sam dva sata sinoć u nagovaranju oko dobijanja poklona. Ja kažem neću, druga strana kaže hoćeš. I tako dva sata. Na kraju sam izgubila snagu i popustila. Evo me s novim skečersicama danas gdje zatičem sebe sa milion pitanja. Odakle toliki otpor prema poklonima...? Da li sam zaista toliko osakaćena?

Predugo se brinem sama o sebi. Radim za sebe, i sve što imam, sva moja imovina koju uglavnom čine knjige, ali da ne zalazimo u detalje, sve sam sa svojim radom kupila i ništa tu nema poklonjeno. Po neko parče garderobe možda, i to je to. Po neka plišana igračka koja je ostala u roditeljskoj kući da se sestrić igra s njima. To je sve. Za cijelih trideset godina to je sve. Naučila sam tako. Naučila sam da sama bijem svoje bitke, da iz njih sama izlazim sa plenom il bez njega, sa srcem il bez... Ne umijem da popustim. 

Kažu da je divno biti SAMostalan i nezavistan. Da je divno biti jak i snažan, i sposoban da se odupreš svim nedaćama koje ti život baci pod noge. Kažu da je stijena u koju sam stasala prava ponosna žena. I uvijek je tako. Vidi se samo ono spolja. Samo su korice važne. Samo je oblik bitan. A šta je sa ovim djetetom zarobljenim unutar mene, koje više nema snage da bude krokodil? 

Pojela me snaga. Pojela me snaga ovog gladijatora u meni. Naučena da se borim, naučena da nikad ne odustajem, da sam uvijek na litici iza koje ne postoji sigurna ruka. Naučena da uvijek mogu da ustanem. I ne umijem drugačije. Ne znam kako da pustim nekom da me pridrži ako se okliznem. Da li je to cijena samostalnosti? Da li je stvarno tako dobro biti SAMostalan? 

Nikad mi ništa nije servirano na tanjiru i za sve sam morala da zubima gulim kožu s tijela. Za sve sam morala da zagrizem u srce i u blato zagazim, i ponosna sam na to. I zbog tog ponosa sam toliki zid podigla da se svaka mogućnost poklona mora razbiti od opsade. Poklone ne primam. Ne znam kako. Zapletem se, zatupavim, i uporno govorim neću! To samo izlazi iz mene, kao da sam programirana. I ako bih i možda klimnula glavom, kažem neću. Kažem mogu sama. Kažem da mi ne treba. Nikad mi pokloni nisu bili važni. Važni su mi bili zagrljaji, i ljubav, i osmijesi i ono u grudima što se rodi, onaj roj zu-zu u stomaku. Sve je to važnije od parfema i knjiga i bilo kakvih drangulija koje novac može da kupi. 

I opet kažem da mogu sama. Ne znam kako da srušim zid ispred tih praznih polica rezervisanihza poklone i drangulije. Ne znam kako da kažem Hoću. Pokloni mi Pariz i Škotsku, i toplo ćebe za umorna stopala, i mir i ljubav upakovanu u bijelu posteljinu, i osmijeh raskrvavljen na njoj. Pokloni mi zvijezde na plafonu, iscrtaj mi srce na dlanu, pokloni mi svijet u ljusci od jajeta, al samo me voli. Voljela bih da nekad mogu to da kažem. Da pristanem na ljubav. Na još jedan dlan, ako ga nađem. 

Vječnost se ne postiže ogradama, ona se zaslužuje djelima!

Tmurna nedelja, kišna. Uz prvu kafu koju cijedim već sat vremena, sređujem mozaik utisaka od prethodne noći. Danas je taj dan, neko slavlje bi trebalo biti, trebalo bi da budem ponosna zbog ove države u kojoj živim, a mene naprosto sramota izjeda. Rekla sam da neću da se bavim politikom, ne leži mi, previše je tu istine da bih mogla. Ne mogu da se otmem mišljenju da smo negdje grdno pobrkali i pogrešno skrenuli. 

Bila sam patriota, voljela ovaj kamen, i ovaj krš, i ovu domovinu u kojoj sam nikla. Bila sam ponosna na nju, na njene pobjede, na pobjede osvojene u njeno ime, na sve njeno. Zadojena sam ovim kamenom, napojena ovim mojim morem, čuvana u njenoj šumi i ljubav sam prosipala svim stazama kojim sam kročila. Prošlo vrijeme. 

Sinoć me bilo sramota. 

Znaš ono - koncert povodom proslave državnog praznika, dana nezavisnosti. Nije to mala stvar za nas koji smo svjesni, i koji smo se prije jedanaest godina odlučili za njenu nezavisnost. Nije to ono što smo zamišljali. Ni blizu. Bar nije ono što sam ja očekivala. Sreća i blagostanje u mojoj glavi izgledaju potpuno drugačije od ovog gdje danas živimo. Ja i moj narod, oni koje mogu zvati mojima. A moji su svi oni koji su se sinoć našli sa one strane ograde. 

Koncert Bijelog dugmeta. Koncert za nas koji smo bili (neki možda još jesu) puni ljubavi prema ovoj zemlji u kojoj smo rođeni. Koncert u zemlji (ne)jednakih. Koncert za sve nas (ne)jednake ljude. U zemlji u kojoj se slavi multi-kulti štatijaznam koja čuda i (ne)jednakost. Besplatan koncert legendarne grupe za narodnu masu koja je odrastala uz rock'n'roll i daleko od turbo folka. Koncert za nas koji smo voljeli Tifu, i Alena i Bebeka i Bregu. Bebek nije došao, Tifa je opravdano kasnio. Predgrupe Valentino i Regina. Euforija i ludilo. jedan od onih koncerata koje pamtiš. 

Jedan takav koncert bi trebao biti besprekoran, ali ona ograda... Dođavola sa ogradom. 

Ispred bine postavljeni stolovi, bijelo prekriveni, satenski ili šta već. Na njima flaše vina, Jack-a, Pfaner sokova, Knjaza Miloša. I ta j*****a ograda posle njih. Za nas, narodnu masu. Za nas NEjednake ljude naše države. Okupljamo se, skupljamo se da smo što bliže bini, da upamtimo taj trenutak, da upamtimo Bregu kako šizi zbog ozvučenja, i osmijeh Aca Regine. Da smo bliže dok nas ograda ne zaustavi. Da se, ne daj Bože, pomiješamo sa tim odabranim maminim i tatinim sinovima, princezama, i novinarima. Jer smo NEjednaki. Jer mi, narod obični, mi živimo u državi u kojoj se slavi (ne)jednakost na svim poljima a evo opet su nekako uspjeli da nas podijele na obične i povlašćene. Na obične i bogate. Na nas koji smo srcem pjevali s Tifom i na njih koji su pijani skakali i slavili svoju posebnost i veze u sistemu. Na nas koji smo pokisli poput miševa dok smo se grčevito držali za tu ogradu i dok je obezbeđenje pazilo da, ne daj Bože, neko od nas običnih preskoči i "zarazi" njih tamo svojom običnošću. Ostavila sam glas tamo i pesnice zabijene u ogradi, u toj pregradi koja nam je govorila gdje nam je mjesto, kao da se nećemo kopati u istoj zemlji kad nam dođe kraj.

Meni je bilo lijepo. Nisam išla ništa da slavim, išla sam na koncert mojih dragih bendova. Išla sam pjevati iz duše dok kiša pada po meni. Išla sam voljeti život i slaviti svoju ličnu nezavisnot. 

Jer šta imam drugo da slavim? 

Koju to zemlju treba da poštujem? Geografije ima svuda. Svuda ima kamen, i nebo, i voda. Svijet je moja zemlja. Ljudi, oni koji su kao i ja sinoć ostali prikačeni na ogradi i vrištali hitove jedne mladosti, to su moji ljudi. Njih mogu da poštujem. Ovaj sistem koji postavlja ograde na koncertima i koji nas je tako podijelio na kumovu djecu i nas zaražene običnošću? Jedina razlika između nas je bila ta ograda sinoć. Možda ipak, možda se trebam zahvaliti na njoj. Čuvala nas je od tih princeza na zrnu graška i konja sa prinčevima. Čuvala nas je, nas obične, da se ne zarazimo njihovim egom, i njihovim materijalizmom. 

Ne znam, ne volEm ograde. granice su za mene samo linije nacrtane na mapi u atlasu. Ne volEm ih. Nemam ih kad su ljudi u pitanju. Obični ljudi.

I nemam ja stvarno šta tu da slavim. Nema tu ništa vrijedno mog poštovanja, i ljubavi. Razumijem, ljudi, razumijem. Svuda ima običnih i bogatih. Razumijem. Ali dođavola, ograda ispred ljudi znači ograda u sebi, u svom srcu. I šta tu treba da slavim? 

Ne. Ne slavim ja više ništa u ovoj izokrenutoj zemlji koju ovi sa ogradama vode u propast radi sopstvenog sebičnog srca i ega. Ja slavim ljubav, i slavim svijet, i one ljude koji su sinoć pokisli sa mnom s one strane. S prave strane. A ti se državo, ponosi svojim sistemom poremećenih vrijednosti, svojom NEjednakošću. I nek ti je na čast. 

A vječnost, ona se zaslužuje. Ali ne ovako! 

Oproštaj od srca koje nikad nije umjelo kucati

Ovo ti pišem jer osjećam da nećeš dočekati moju radost. Ni moje rođenje ponovno kroz druge oči. Ovo ti pišem jer je to jedini način na koji znam srcu udahnuti život. Udahnuti mu krv kroz svaku krivinu slova i pokušati reći ono što u glasno nikad nisam. I nikad neću.

Nisi me nikad držao za ruku. Nisi me nikad podigao kad sam pala. Nisi mi mazao krvava koljena pavlovićevovom kremom niti si me mazao bebi puderom kad sam imala bogunje. Nisi me vodio kod doktora, nisi dolazio u školu. Mnogo toga nisi, a ipak me jesi volio. Nikad opipljivo. Nikad za osjetiti ali znam da jesi. Na svoj način koji nisam razumjela. Ne znam da li i sada razumijem.

Boljela sam te. Nisam bila malo uzorno dresirano štene u leglu. Nisam bila poslušna, nisam ćutala, nisam bila nikad ničija osim svoja. Uvjek sam trčala za tobom a ti si me tako lako svaki put odgurnuo. I kad sam pravila greške bila sam ti najgora. I kad sam pobjeđivala bila sam ti najgora. Nisi umio da nađeš riječi u svom srcu izbušenom poput kafane u western filmu. Nisi umio da pružiš ruku. 

Plašila sam te. Plašila te moja ludost jer si u meni vidio sebe i sve svoje izgubljeno. Sve što nikad nisi mogao da budeš. Hranio si me čežnjom i učio da preživim. Plašilo te da me voliš jer si i sam vidio da me užasno teško voljeti, svu od ludila satkanu. Bio si ponosan na mene a stidio si se da to pokažeš jer bi to značilo da voliš, da ti je stalo. Bila sam sin tamo gdje je trebalo da budem ćerka i bila sam brat gdje je trebalo da okrenem leđa. 

Bolio si me. Cijeli moj život bili smo jedno drugom kamen za koji smo zapinjali. Grizao si me u svojoj nemoći da budeš bolji i ja sam grizla za uzvrat jer sam mislila da se tako voli a jedino tako si me naučio da budem jaka. Nesvjesno i nenamjerno ali me jesi naučio. Puno više. Nisi me naučio ljubavi. Ni prijateljstvu. Ni životu. Ali jesi borbi. I opstanku. I snazi.

Mrzila sam te ponekad. I ti si mene. Znam, ne smijem ni pomisliti na to ali jesi. I ne zamjeram ti više. Nekad sam. Nisi od mene nikad mogao da napraviš poslušnu lutkicu, i to te izluđivalo. Cijeli moj život sam ti pokušala dokazati da nisi pogriješio sa mnom, ali sam ipak tebi bila greška. Sad znam da si me na taj način volio jer drugačije nisi ni znao ni smio. Tako si me naučio da uvijek vjerujem da mogu bolje i više. Volio si me svim svojim strahom. 

Plašila sam se za tebe. Ti za mene nisi jer si znao kakav si kamen stvorio. Trčala sam za tobom cijelog života, skupljala tvoje padove i slabosti i lijepila ih na tebe kao blato samo da budeš u mojim očima veći i jači. Trčala sam i tražila od tebe samo jedan znak ljubavi. Nikad ga nisam dobila a bilo ih je svuda. Lijepio si ih u svakoj skuvanoj kafi i svakoj svađi oko daljinskog i usvakom popijenom pivu. Gledala sam te krišom dok odsutno toneš kroz prozor plašeći se da izađeš. Plašeći se sebe. Odustajao si mi pred očima i nisam umjela ništa da uradim da te zaustavim od predaje. 

Predao si se. Samo dišeš i čekaš poslednji poziv. Predao si se i znam da nećeš dočekati moju radost ali si dočekao sve moje boli. Ćutao si i u sebe sahranjivao svaku moju suzu. Poplavila sam te njima i nije bilo mjesta tvojim. U tebe sam svoje suze sahranila i zato ih danas nemam. Ne brini. Neću te kriviti. Oprostila sam ti slabosti i odustajanje. Opraštam ti i predaju. Bolio si me. Možda sam tek sad naučila kako da te volim. A ti se predaješ. Ti više nemaš snage da me voliš polovičnu i neostvarenu. A zbog tebe sam takva. Rođena polovična. Fali mi tvoja polovina srca. 

Bolio si me ali sam oprostila. I ti si meni. Voljeću te ovako kako sad znam, i kad te ne bude. Hoću sigurno. Iskoristiću sve čemu si me naučio i biću jaka. Teško mi je što znam da si se predao. Ali sigurno ti je lakše tako. Razumijem te. 

Voljeću te. Uvijek sam. 

I ti si mene. 

Znam tata. 

Znam da jesi. 

"Groblje zaboravljenih knjiga", Karlos Ruis (Z)Safon

Pola kutije Medelinih štrudli kasnije, uz jednu od dragih pjesama i dok sam još pod utiscima. Prethodnih desetak dana sam provela družeći se sa Hulijanom Karašom, Davidom Martinom, Alisom Gris i nevjerovatnim Ferminom. Desetak predivnih dana ispunjennih pustolovinama i misterijom, potpuno prilijepljena za korice. 

Biblioteke su oduvijek bile moja slabost. Našu gradsku biblioteku sam pročitala par puta dok je nisu preselili na 2km od grada i dok se nisam iselila iz istog. Nikad mi se bviše nije dalo da se učlanim u neku od biblioteka u gradovima u kojima sam živjela. Željela sam imati svoju sopstvenu. Dok sam čitala serijal, poželjela sam baš jednu takvu izgubljenu biblioteku. Poželjela sam imati malo više vremena da stignem da pročitam cijelu onu listu "to read" na Goodreads-u koju sam napravila i koju iz dana u dan dopunjavam naslovima znajući da se većina od toga neće nikad prevesti na ovaj naš jezik i da ću morati da čitam na engleskom. Samo malo više vremena mi treba. 

Dosta dugo sam samostalna i prosto mi je draže da kupim par knjiga mjesečno nego patike ili parče garderobe. Možda to nije dobro, ali s patikama ne mogu nikad doživjeti ono što mogu dok čitam. A ovaj serijal je vrijedniji i od omiljenih Skečersica. 

Neću da prepričavam o čemu se radi u knigama, svi su to prije mene uradili toliko puta. Ja se uvijek baziram na osjećajima pa tako ni ovaj misteriozni triler neće biti drugačiji. Jer izazvao je u meni jezu i smijeh, i zavisnost. Jer vidiš, svaka porodica (posebno na Balkanu) ima svoje tajne koje ne želi nikom reći, koje se čuvaju ispod tepiha i ma koliko da je danas sve normalno, ipak se ćuti o tome, a kamo sreće da se još i piše. Da ima više hrabrih i sposobnih ljudi, iz svake porodične priče mogli bi naučiti nešto, nešto što bi nam pomoglo da se lakše izborimo sa životom. Valjda bi pomoglo. 

Kao i uvijek, ja koja nepopravljivo vjerujem i maštam o ljubavi ne mogu da ne primjetim koliko je i ovde protkano ljubavnih niti kroz cijelu priču. Ljubav kao ultimativini vodič za greške, ali i za hrabre stvari. Svaki oblik ljubavi. Možda ljubav zaista postoji samo u knjigama i ako je tako onda ću ostati vječni zaljubljenik u papirne sonete i satkane tajne između korica. 

Nije ovaj serijal ni malo drugačiji po tom pitanju. I ovde sam pročitala da je ljubav opasna stvar, da se zbog nje čine nemoguće stvari, ali da pogrešne ambicije mogu da nas odvedu u ambis, da pohlepa i podvala imaju svoju cijenu, i da niko, ali baš niko, nije imun na dobrotu i istinu. Kao i svuda, još jedna tajna između redova, a to je da je politika kučka koja te svakog trena može ujesti i da "nož nikad ne dolazi sprijeda, već uvijek u leđa i to uz zagrljaj". 

Biti pisac je umjetnost. Zanat koji se stalno uči i ne znam kako drugi mogu zamisliti svoj život bez knjiga, ali moj bi bio apsolutno besmislen. Možda je to moja sudbina, možda je to moja svrha na ovom svijetu. Da volim i čitam. Da vjerujem u ono što su svi zaboravili. 

Kad bi kod nas postojalo Groblje zaboravljenih knjiga tražila bih da me trajno presele u njega. Da me tu nastane, da tu boravim, da budem i sama papir i mastilo, i ko zna, možda se usudim objaviti svoju priču, možda osim stihova ispletem i ja neku paučinu unutar romana. Možda. Do tada, ipak, držim se serijala na koje sam totalno navučena. 

Još uvijek nisam nastavila Outlander-a a već sam počela Gospodstvenog nitkova. Hmmm biće ovo serijsko ljeto. 

Umorni anđeli su samo malo rašminkani

"Zašto ćutiš?"

"Umorna sam."

"Od obaveza?"

"Od usamljenosti."

"Nisi umorna. Samo si sama."

Odjeknuše riječi i sudarih se sa sopstvenim zidom. Sama sam. Kako se to dođavola desilo? I zašto se desilo? Jesam li zaista umorna od spavanja na pola kreveta, od ručka za jedno, jedne šolje kafe ujutro? Da li sam zaista toliko sama da sam umorna od disanja?

Ja sam to izabrala. Između dva zla odabrala sam ovo manje,i gledajući u taj zid sa kojeg se mrtve suze slivaju poput crnog meda, nisam sigurna da li sam izabrala dobro. Jesam li mogla da se rasparam i da budem ono što su očekivali od mene? Ili sam se u šatoru ispod stola oblikovala po knjigama koje sam tako gladno čitala. Za koji korijen otrovnog bršljana sam zapela pa danas izgubljeno lutam bez ikakve šanse da se vratim nazad, da pokupam ponovo. Da li bih i htjela?

Šator sam zamijenila iznajmljenim stanom, koji miriše na mene, na kuhinju i začine, na dvije potpuno iščašene i razmažene mačke. Godine su prozujale i umjesto trogodišnjeg djeteta, sad imam trideset i nešto, ali i dalje u meni tinja vatra djeteta. Grad sam promijenila. Jedino što je ostalo isto su knjige. Srce poraslo za koji broj, žulja me često u grudima, sputano i umotano u trn. Sa jedne strane kaktus, sa druge čičak, dva telohranitelja koja me podsjećaju svojim bockanjem da sam živa. Pored srca kovčeg koji preliva od emocija i ljubavi. Sehara mojih snova. 

Hoću li je ikad više otvoriti? Hoću li umjeti nekom pokloniti sve to što tu čuvam kao djevojačku spremu, lični ručni rad i sitan vez na okovratniku. Bez rukava košulje, i bijeli čaršavi uvezani crvenim nitima moje krvi. Jer bez krvi ništa ne vrijedi. Jer bez nje sam samo porcelansak marioneta u pozorištu uplašenih. 

Sama sam. Odzvanja eho u stanu. Jer tako sam odabrala. jer ne mogu da se trošim uzalud na sve one koji za ljubav nisu čuli, na sve one koji je nisu osjetili, na sve one koji nikad nisu voljeli. Odabrala sam kvalitetnu samoću, prije nego ubuđale cipele koje stoje ipred vrata čekajući dame odvedu dalje od površnih ljudi, od onih kojima je važno ispeglano lice. Meni su važniji oni izgužvani čaršavi. 

Umorna sam, jesam. Iscrpljena od činjenice da sam zastrašujuća i da se od mene pobjegne na sam pomen knjiga i mački. To je postao sinonim za ovakve kao ja, za nas koji ne pristajemo na manje od ljubavi, ludila, strasti i vriska. I tako zaćutim. Jer sam umorna od objašnjavanja zašto nemam tv, zašto kupujem knjige, zašto sam vegan, zašto imam mačke, zašto nosim baletanke, zašto se kupam vrućom vodom, zašto i zašto i zašto i zašto... Dosta mi je onih koji su puni predrasuda kao da postoji generisan kod za normalno. I zato sam zaćutala.

Izgleda da sam pronašla i otrovno trnje. Pa i mogla bih prespavati ove ljude, ako je od njih išta i ostalo. 

Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti..

Znam jednog čovjeka. U mnogim mojim pričama zvala sam ga MrRight. U svim mojim pjesmama je on moje nedostajanje. Onaj koji me obilježio svojim postojanjem. Kao čovjek. Kao prijatelj. Kao muškarac. On, u kog ću vječno ostati zaljubljena, ili bar u sjećanje na njega. Na nas. Moja čežnja koju čuvam ispod kože, u jednom tajnom pretincu, i ne otvaram. Ćutim ga i nedostajem ga stihovima. 

Pustio me da budem svoja, da budem nečija, da budem bilo čija samo ne njegova. Jer lakše je voljeti me tuđu nego obožavati kao svoju. Vezao me svojim prijateljstvom, da od njega nikad ne mogu ozdraviti. Bio je moja snaga kad je nisam imala. Bio je moj dom kad ga nisam imala nigdje. Bio je čovjek uprkos mojim suzama zbog njega. Bila sam i ostala ime njegovog straha. Bila sam želja i ostala sam uzdah. Neko ko se svakog dana moli za njegovu sreću. Važna mi je. 

Važno mi je da je njegova silueta prisutna u životu makar i kao jedan jedini otkucaj srca, makar i kao pogled, makar i tuđi. Mi najbolje znamo šta smo u neizgovorenim osmijesima. Danas nije srećan. I znam da to boli iako mi kažu da ja ne mogu znati jer šta ja znam o gubitku, šta ja znam koja sam svoje srce i svoj život iz sebe krvavim rukama iščupala i zgazila u istu tu lokvu krvi. Šta mogu ja znati o praznini koja ostane nakon toga, koja te zagrli ko vrata i ne da ti da pričaš. Samo poželiš da ćutiš, da dišeš, da ne odumreš jer drugima trebaš. A tako bi lako legao na površinu mora i pustio se da utoneš u mir. Šta znam ja o tome? 

Možda ništa, ali znam da bih taj njegov bezdan u sebe preselila. Kod mene bi se lako nastanio, kod mene bi iščezao u crnilu, samo da On bude dobro. Samo da njemu ne trnu prsti od stegnute pesnice kojom bi razbio zid. Jer boli me njegova bol. Jer se nakačila na ovu moju. Jer ga poznajem. Jer ga znam. Jer ga osjećam. Danima već pokušavam da ga pozovem, da me nemir u stopalima pusti, jer osjećam. I bilo je dovoljno da čujem glas koji se davi u vrtlogu mraka. Znam ja i te kako. 

Kažu mi da moje srce nije ni bilo živo kad sam ga pregrizla ali zar to čini bol manjom? Zar to čini presudu lakšom? Zar to nije srce satkano od mojih suza i želja, od snoviđenja, i na kraju nožem iskidano? Zar ima razlike? Ta će bol uvijek da boli. Ta će bol i njemu da postavi živu ogradu oko srca. Ta potisnuta jeka će i njemu da podvali amneziju. Ako mu dozvolim. 

Toliko bih mu toga rekla, ali ne smijem da oskrnavim tišinu u koju se zatvorio. Izrecitovala bih mu hiljadu stihova o patnji i suzama natopila svaku njegovu poru na vratu. Samo da njega ne boli. Samo da zna da ima svoju stijenu. Jer tolika je ljubav kojom ga volim i toliko je nedostajanje kojim ga čeznem. Ta ljubav koja me označila. Taj čovjek koji me žigosao. 

Isprale me suze i ostala je trava, neke ptice i glatki kamen namjesto zenica

Provela sam tri dana uživajući u knjigama (S)Zafona, gutajući jednu priču od 450 stranica u 24h, i prelazeći odmah na sledeći dio. Tri dana u donjem vešu, pospana i opčinjena slobodnim vremenom koje sam posvetila sebi. I ljudima s kojim mi je prijatno pričati iako ne znaju razumjeti moje postupke i stavove koji proizilaze isključivo iz mog samostalnog života. Tri dana slušajući samo muziku od koje mi krv ključa i evo me sada, sa čašom vina i poluotvorenom knjigom "Igra anđela", sa jednom mačkom na terasi, a drugom na krilu, sa blaženim osmijehom na usnama i shvatam...

Slobodna sam. Slobodna od one očajničke potrebe i želje koja me tako dugo progonila. Slobodna od pitanja šta je ispravno a šta pogrešno. Postoji li uopšte nešto takvo? Ko može da mi kaže da je pogrešno to što sam srećna i kad sam sama? Svi biramo svoje. Ko sam ja da sudim drugima na njihovim izborima? Možda je bolesno, možda je očajno, možda je poziv u pomoć... Moji su krici bili takvi. Moje su stranputice bile samo pokušaji pronalaženja sebe ili bar ostataka koji su se krunili od mene dok sam koračala putevima. Možda su bile greške, možda su bile prave stvari. Sad je to samo dobra priča za logorsku vatru srca. 

Danas, posle ovog mini odmora, mogu da kažem da nisam mislila na Procjenitelja. Ni na potrebu da me neko razumije, ovakvu zapetljanu da me odmrsi, ni da saosjeća sa mojom patetikom dok se i sam u nju ne pretvori. Možda je zbog sunca koje je cijela tri dana vodilo ljubav sa mojom kožom. Ko zna, ali možda sam konačno sazrela i procvjetala u ovom maju koji je mnogima samo usamljeni potez četkice na platnu vremena. Možda je neki cvijet mog kaktusa procvjetao. Maslačak odnio neke želje. Zar je i važno? Šta tebe pokreće? Šta tebe ispunjava? Da li smiješ biti sam? Tri dana, sam sa sobom, sa svojim zidovima u svojoj samici, u svojoj tvrđavi. Smiješ li se pogledati u ogledalo i konačno vidjeti avet koja te posmatra sa druge strane. Smiješ li joj reći da ide?

Usudila sam se. Ne pitaj me kako, ne znam. Vidjela sam sebe, sa srcem krvavim pod nogama dok mi drugo niče u grudima. I znala sam - koliko god puta ga istrgla iz grudi, koliko god puta ljudske zvijeri nahranila sa njim, meni će uvijek novo srce nići. Jer sam čovjek. Jer vjerujem. Jer volim. I ne plašim se više. 

Shvatila sam da se ne plašim ćutanja telefona, ni praznog dlana ruke, ni praznog mjesta pored mene u bioskopu. Ne plaše me predrasude onih kojima se tijelo pretvorilo u namještaj, i kojima je život samo obaveza, robovanje kreditima i bankama. Ja sam svoj život pretvorila u let. Ne plaši me samoća, ona nije simbol za tugu. Treba biti hrabar pa biti srećan sa sobom. 

Nisam nigdje putovala u ova tri dana osim u maštu. A i to je neki put. Bila sam u zagrljajima sa svojim emocijama. tražila sam ih po hridima koje su se obrušile na mene. Mislila sam da sam i ja izgorela i nestala poput prvomajskih vatri. Ali ako i jesam bila pepeo, iz njega sam se opet rodila i nisam se ni jednog trenutka uplašila zidova oko sebe. Nisam ih ni srušila, jer to je moje utočište. Mjesto na kom mogu ostati danima u donjem vešu i rasute kose poput behara na travi. Tu mogu da se okupam u svojoj soli, da istrljam sve te rane koje su boljele, da zagladim ožiljke i onda opet da poletim. Smiješ li ti skinuti maske? Smiješ li reći da se ne plašiš? Priznajem, ostali su tragovi straha po ćoškovima i još uvijek mašem metlom ka njima i plašim ih, polivam ih nekom vodom nad kojom sam izgovorila bajalicu i nasmijala se iznad nje. Možda se uplaše ti miševi moje slabosti i pobjegnu. Nisam nikad odustala od borbe sa sobom. Jesi li se ti predao? Posustaješ li? Gdje si se tješio ovih dana?