Friday, May 12, 2017

"Groblje zaboravljenih knjiga", Karlos Ruis (Z)Safon


Pola kutije Medelinih štrudli kasnije, uz jednu od dragih pjesama i dok sam još pod utiscima. Prethodnih desetak dana sam provela družeći se sa Hulijanom Karašom, Davidom Martinom, Alisom Gris i nevjerovatnim Ferminom. Desetak predivnih dana ispunjennih pustolovinama i misterijom, potpuno prilijepljena za korice. 

Biblioteke su oduvijek bile moja slabost. Našu gradsku biblioteku sam pročitala par puta dok je nisu preselili na 2km od grada i dok se nisam iselila iz istog. Nikad mi se bviše nije dalo da se učlanim u neku od biblioteka u gradovima u kojima sam živjela. Željela sam imati svoju sopstvenu. Dok sam čitala serijal, poželjela sam baš jednu takvu izgubljenu biblioteku. Poželjela sam imati malo više vremena da stignem da pročitam cijelu onu listu "to read" na Goodreads-u koju sam napravila i koju iz dana u dan dopunjavam naslovima znajući da se većina od toga neće nikad prevesti na ovaj naš jezik i da ću morati da čitam na engleskom. Samo malo više vremena mi treba. 

Dosta dugo sam samostalna i prosto mi je draže da kupim par knjiga mjesečno nego patike ili parče garderobe. Možda to nije dobro, ali s patikama ne mogu nikad doživjeti ono što mogu dok čitam. A ovaj serijal je vrijedniji i od omiljenih Skečersica. 

Neću da prepričavam o čemu se radi u knigama, svi su to prije mene uradili toliko puta. Ja se uvijek baziram na osjećajima pa tako ni ovaj misteriozni triler neće biti drugačiji. Jer izazvao je u meni jezu i smijeh, i zavisnost. Jer vidiš, svaka porodica (posebno na Balkanu) ima svoje tajne koje ne želi nikom reći, koje se čuvaju ispod tepiha i ma koliko da je danas sve normalno, ipak se ćuti o tome, a kamo sreće da se još i piše. Da ima više hrabrih i sposobnih ljudi, iz svake porodične priče mogli bi naučiti nešto, nešto što bi nam pomoglo da se lakše izborimo sa životom. Valjda bi pomoglo. 

Kao i uvijek, ja koja nepopravljivo vjerujem i maštam o ljubavi ne mogu da ne primjetim koliko je i ovde protkano ljubavnih niti kroz cijelu priču. Ljubav kao ultimativini vodič za greške, ali i za hrabre stvari. Svaki oblik ljubavi. Možda ljubav zaista postoji samo u knjigama i ako je tako onda ću ostati vječni zaljubljenik u papirne sonete i satkane tajne između korica. 

Nije ovaj serijal ni malo drugačiji po tom pitanju. I ovde sam pročitala da je ljubav opasna stvar, da se zbog nje čine nemoguće stvari, ali da pogrešne ambicije mogu da nas odvedu u ambis, da pohlepa i podvala imaju svoju cijenu, i da niko, ali baš niko, nije imun na dobrotu i istinu. Kao i svuda, još jedna tajna između redova, a to je da je politika kučka koja te svakog trena može ujesti i da "nož nikad ne dolazi sprijeda, već uvijek u leđa i to uz zagrljaj". 

Biti pisac je umjetnost. Zanat koji se stalno uči i ne znam kako drugi mogu zamisliti svoj život bez knjiga, ali moj bi bio apsolutno besmislen. Možda je to moja sudbina, možda je to moja svrha na ovom svijetu. Da volim i čitam. Da vjerujem u ono što su svi zaboravili. 

Kad bi kod nas postojalo Groblje zaboravljenih knjiga tražila bih da me trajno presele u njega. Da me tu nastane, da tu boravim, da budem i sama papir i mastilo, i ko zna, možda se usudim objaviti svoju priču, možda osim stihova ispletem i ja neku paučinu unutar romana. Možda. Do tada, ipak, držim se serijala na koje sam totalno navučena. 

Još uvijek nisam nastavila Outlander-a a već sam počela Gospodstvenog nitkova. Hmmm biće ovo serijsko ljeto. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.