Isprale me suze i ostala je trava, neke ptice i glatki kamen namjesto zenica

Provela sam tri dana uživajući u knjigama (S)Zafona, gutajući jednu priču od 450 stranica u 24h, i prelazeći odmah na sledeći dio. Tri dana u donjem vešu, pospana i opčinjena slobodnim vremenom koje sam posvetila sebi. I ljudima s kojim mi je prijatno pričati iako ne znaju razumjeti moje postupke i stavove koji proizilaze isključivo iz mog samostalnog života. Tri dana slušajući samo muziku od koje mi krv ključa i evo me sada, sa čašom vina i poluotvorenom knjigom "Igra anđela", sa jednom mačkom na terasi, a drugom na krilu, sa blaženim osmijehom na usnama i shvatam...

Slobodna sam. Slobodna od one očajničke potrebe i želje koja me tako dugo progonila. Slobodna od pitanja šta je ispravno a šta pogrešno. Postoji li uopšte nešto takvo? Ko može da mi kaže da je pogrešno to što sam srećna i kad sam sama? Svi biramo svoje. Ko sam ja da sudim drugima na njihovim izborima? Možda je bolesno, možda je očajno, možda je poziv u pomoć... Moji su krici bili takvi. Moje su stranputice bile samo pokušaji pronalaženja sebe ili bar ostataka koji su se krunili od mene dok sam koračala putevima. Možda su bile greške, možda su bile prave stvari. Sad je to samo dobra priča za logorsku vatru srca. 

Danas, posle ovog mini odmora, mogu da kažem da nisam mislila na Procjenitelja. Ni na potrebu da me neko razumije, ovakvu zapetljanu da me odmrsi, ni da saosjeća sa mojom patetikom dok se i sam u nju ne pretvori. Možda je zbog sunca koje je cijela tri dana vodilo ljubav sa mojom kožom. Ko zna, ali možda sam konačno sazrela i procvjetala u ovom maju koji je mnogima samo usamljeni potez četkice na platnu vremena. Možda je neki cvijet mog kaktusa procvjetao. Maslačak odnio neke želje. Zar je i važno? Šta tebe pokreće? Šta tebe ispunjava? Da li smiješ biti sam? Tri dana, sam sa sobom, sa svojim zidovima u svojoj samici, u svojoj tvrđavi. Smiješ li se pogledati u ogledalo i konačno vidjeti avet koja te posmatra sa druge strane. Smiješ li joj reći da ide?

Usudila sam se. Ne pitaj me kako, ne znam. Vidjela sam sebe, sa srcem krvavim pod nogama dok mi drugo niče u grudima. I znala sam - koliko god puta ga istrgla iz grudi, koliko god puta ljudske zvijeri nahranila sa njim, meni će uvijek novo srce nići. Jer sam čovjek. Jer vjerujem. Jer volim. I ne plašim se više. 

Shvatila sam da se ne plašim ćutanja telefona, ni praznog dlana ruke, ni praznog mjesta pored mene u bioskopu. Ne plaše me predrasude onih kojima se tijelo pretvorilo u namještaj, i kojima je život samo obaveza, robovanje kreditima i bankama. Ja sam svoj život pretvorila u let. Ne plaši me samoća, ona nije simbol za tugu. Treba biti hrabar pa biti srećan sa sobom. 

Nisam nigdje putovala u ova tri dana osim u maštu. A i to je neki put. Bila sam u zagrljajima sa svojim emocijama. tražila sam ih po hridima koje su se obrušile na mene. Mislila sam da sam i ja izgorela i nestala poput prvomajskih vatri. Ali ako i jesam bila pepeo, iz njega sam se opet rodila i nisam se ni jednog trenutka uplašila zidova oko sebe. Nisam ih ni srušila, jer to je moje utočište. Mjesto na kom mogu ostati danima u donjem vešu i rasute kose poput behara na travi. Tu mogu da se okupam u svojoj soli, da istrljam sve te rane koje su boljele, da zagladim ožiljke i onda opet da poletim. Smiješ li ti skinuti maske? Smiješ li reći da se ne plašiš? Priznajem, ostali su tragovi straha po ćoškovima i još uvijek mašem metlom ka njima i plašim ih, polivam ih nekom vodom nad kojom sam izgovorila bajalicu i nasmijala se iznad nje. Možda se uplaše ti miševi moje slabosti i pobjegnu. Nisam nikad odustala od borbe sa sobom. Jesi li se ti predao? Posustaješ li? Gdje si se tješio ovih dana?