Moja bijela grlice

Nije kiša nikad bila moj problem.

Nije da sam je mrzila,

Nije da me podsjećala,

Nije mi kiša nikad bila kriva

Što sam ležala na sredini kreveta

I gledala u plafon dok je srce udaralo u pećini od grudi.

Nije, ali lakše je bilo okriviti kišu nego sebe.

Lakše je bilo reći da su gromovi razorili srce

Nego da sam ja bila giljotina, i dželat, i sudija.

Lakše je bilo reći da je kiša nego suze.

A nije, nije nikad kiša bila moj problem.

Ja sam moje strahove njegovala,

I ja sam im imena davala.

Sa njima sam pričala, sa njima se igrala,

Sa njima sam sanjala.

Ja ih nisam nikom pričala, i niko nije znao.

Ja sam odabrala da ćutim i da bježim

I niko me nije smio uhvatiti.

Niko nije ni znao kako.

Lakše je bilo pustiti me,

Lakše je bilo odvezati me i vratiti mi krila.

Nije ljubav nikad bila moj problem.

Voljela sam ja.

I krv bih lila da je trebalo.

Bila sam voljena, nekad više, nekad manje ali jesam.

Nije ljubav bila problem.

Ja sam sa mojim strahovima pod ruku šetala

I oni su me vodili svaki put drugim putevima

Da nikad put za nazad ne pronađem.

Odlazila sam i nisam se umjela vratiti

Sve i kad su me poput izgubljenog ljubimca dozivali.

Nisam umjela.

Nije ljubav, nikad nije bila problem.

Ja sam jednog čovjeka srušila.

Ja sam stotinu srca zagrizla i poput crvave jabuke bacila.

Meni su strahovi čulo ukusa pokvarili.

Ja nisam znala dal su usne što ljubim ili nebo,

Ili samo zamišljena slika, iluzija.

Ja sam bila ta koja je sa mrakom svako veče ljubav vodila.

Ja sam bila ta koja je jednog čovjeka

Toliko puta pepelom hranila.

Ja i moji strahovi. Ja i moj ego.

Ja i ono što sam srcem zvala a što je na zvijezdu ličilo.

I rekla bih da mi je žao,

Možda bih ponovo oproštaj tražila ali nema smisla.

To ništa neće promijeniti,

Čovjek možda nikad neće razumjeti,

A ja nikad neću željeti da objasnim

Kako su me sa ratišta doveli

I potpuno me iskvarili crvi

Koji su se nakotili u mojim ranama.

Jednostavno, nije srce nikad bilo moj problem.

Ja sam jednog čovjeka u zemlju pretvorila.

A on me volio.

Ne znam zašto mi noćas gromovi na njegov glas liče,

Il to samo previše slušam baladu

Pisanu za neke naše snove koji su ostali ipak tuđi.

Ne znam ni zašto mi kiša liči

Na muziku kojom mi je pričao

Kad su između nas bili samo moji izgovori,

I moji preplašeni koraci,

I kilometri koje sam postavila bježeći.

A samo sam u krug trčala

Noseći u sebi želju i nostalgiju

I hiljadu puta napisano Volim te,

A nikad izgovoreno.

Možda da sam izgovorila,

Možda bi čuo da su mi se niz lice suze slivale umjesto kiše.

Ne znam, nije to od kiše, već mi nedostaje.

Osjećaj da je tu.

Osjećaj da ja nisam.

Možda sam se umorila od bježanja,

I od kiše, i od srca, izgovora...

Od sebe.

Jer nisam više ista, ne mogu nikad biti.

Iznikla sam iz onog što je on bolom zvao.

Nije razumio.

Nisam htjela da kažem,

A i kako bih rekla da su me pokosili

Svi oni kojima me pustio,

Kako da mu kažem da nisam smjela ostati zaljubljena u oči,

Da sam htjela biti i srce, i ruka,

I dlan na stomaku, i dah na vratu.

Nekad riječi ne mogu opisati sve,

I onda samo sagneš glavu i odeš.

Odeš od sebe. Oprostiš i odeš.

Nije meni kiša nikad bila problem,

Ni srce, ni Volim te, ni ljubav...

Ja sam jednog čovjeka zagrizla,

I ostavila da oksidira bez mene,

Jer nisam znala da je do kiše.

Nisam znala da sam trebala biti kiša.

Nisam znala kako da mu kažem

Da sam htjela svijet umjesto ćoška.

Jer on nije razumio, on je vidio stijenu,

On je vidio dijete, on je vidio zube.

Sve je vidio, al srce mi nije čuo.

Kako je i mogao kad sam mu ja giljotinu presudila.

Možda, ako nekad tom čovjeku ime spomenem,

Možda ako mu nekad oproštaj zatražim...

Ne znam,

Možda ga bijele grlice nekad podsjete na mene,

Možda zadrhti negdje kad čuje moje ime,

Možda nekad negdje spusti glavu

I uzdahne na pepelu koji sam prosula.

Ne znam.

Neću mu nikad više napisati da sam ga voljela.

Neću mu nikad više napisati pjesmu, ni zdravo.

Neću nikad više dječije sakriti pogled od njega.

Niti će koljena drhtati.

Možda ga nikad više neću sresti

I možda je ovo poslednja prilika da mu priznam.

Ja sam jednog čovjeka srušila.

Ja sam bila gad.

Nije bilo do kiše,

Ja sam tog čovjeka voljela.

Oćutaću da li ga volim sad.

Nesanicom te dozivam

Nisam spavala.

Mučila sam se, kao po trnju.

Nesanica me vezala i cijelu noć me mučila

poput srednjovjekovnog inkvizitora.

Otimala sam se, ali uzalud.

Gubila dah. Grcala. Sopstvenim mislima se davila.

Ništa nije pomoglo. Nemilosrdna je.

Jednog dana će me potpuno dotući da neću umjeti da te sanjam.

I to me plaši. Ako bih ostala bez razloga za snove.

Bez razloga za disanje. Za buđenje.

Pretjerujem sigurno. Dramatizujem. Možda.

Možda me samo strah juri poput gladnog vuka.

 Možda previše gledam u zvijezde.

Zamišljam želje kad vidim da neka padne,

razočaram se kad vidim da to samo avioni lete,

poput onog koji je mene spustio na zemlju.

Previše sam poletjela priznajem.

Dao si mi prevelika krila i ubjedio me da znam da sanjam.

Rekao si da je nebo moj dom, da tu pripadam, među zvijezdama.

Sad mi zemlja ljepše izgleda. Sigurnija je bar.

Neću da letim, ne šalji mi vjetrove.

Evo, i krila ti vraćam. Meni su velika.

Da bi letio prvo moraš naučiti da hodaš. Ja još nisam.

Nedostaješ mi.

Zvučim poput pokvarene ploče, iskrzane od previše slušanja.

 Znam. Dosadno je. Ali svejedno. Nedostaješ.

U svim ratovima dižu se zidovi, kopaju se rovovi,

sprema se arsenal za odbranu.

U svim drugim ratovima.

Ti si moje zidove srušio poput baštenske ograde,

i hladnokrvno ušetao u moje teritorije.

Kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.

Domaćin se vratio kući.

I sad se ja moram mučiti sa nesanicom,

postavljati zamke za vukodlake,

dok ti bespovratno boraviš svuda pod kožom.

Kao da je to potpuno prirodna stvar.

Predala sam se. Ne mogu da se branim.

Ne želim da ratujem.

Negdje pred zoru sam pustila nesanici

da maršira po mojim kostima, lomeći ih.

Pustila sam. Ti ne znaš ništa o tome. Ti nećeš ni znati.

Tako ranjena i slomljena jedino mogu pronaći put za nazad.

Do ruševina koje si napravio kad si me iz mraka izvukao.

I sjedim na sasušenoj zemlji.

Ne znam kako da se zazidam opet.

Ne želim, ali moram. Za svoje dobro. Rastrgnućeš me.

Nemam od čega srce novo napraviti.

Blato ne drži, mulj se rasipa, a kamen me žulja previše.

Ova trnjika što je nikla zalivena tvojim osmijehom

ranjava sa svakim otkucajem.

Prepuna trnja, a svakog dana novi trn izraste.

Žuljaš me. Grebeš. Grizeš poput zveri.

Ostaću tu. Na mojoj spečenoj zemlji.

Tu ću te čekati.

Bez suza, bez osmijeha, bez neba, krila, bez igdje ičeg.

Samo ja, gola, nedostajanjem ogrnuta.

Lakše mi je tu umrijeti nego da me tvoje zvijeri raznesu svuda.

Tu sam sigurna. Tu mi ne možeš zagrljajem oduzeti dah,

niti me možeš kupiti poljupcem u rame.

Tu ne možeš prići, to nije zemlja za tebe divnog.

To je moj mrak.

Tu te čekam. Ako opet jednom meni dođeš.

Čekam te

Sakrila sam strah poput zamotuljka pod jastuk.

Možda ga uspavam snovima.

Možda ga udavim jastukom.

Pritisnuti što jače, dah oduzeti

kao ja što se već danima borim da udahnem.

Ne ide.

Steže me nešto negdje unutra,

ne mogu da odredim da li je srce naraslo,

ili mi pluća gore, ili se vene razlile.

Ne mogu da odredim jel mi nedostaješ, ili fališ, ili trebaš.

Jesam li postala zavisnik, jesam li te možda izmislila?

Možda i jesam.

Tebe preplašenog mojih riječi.

Toliko da moram ćutati, izmišljati govorne mane,

gristi jezik svaki put kad poželim da ti kažem,

da ti pročitam, da izdahnem.

Prećutim. Plaši me to.

Znaš li šta sam radila prethodne noći?

Učila sam da te ćutim.

Da te zagrlim.

Da te od vazduha skrojim i uvučem se u tvoju kožu,

da legnem u tebe kao u postelju.

I samo na tren sam osjetila snagu tvojih dlanova,

i tvoju kožu uz moja leđa.

Disao si pored mene,

stegao me da ne propadnem u svoj bezdan koji sam otvorila,

i tako si me držao do jutra.

Bez riječi. Bez mraka.

Samo ja i moj strah u tvom naručju.

Učila sam pričati, disati, učio si me voljeti, vjerovati.

Bilo je teško otvoriti oči

i priznati da se to sa mrakom rvem po postelji.

Na tvojoj strani kreveta. Izvini.

Bilo mi je krivo što sam ti jastuk ulegla,

i što sam ti dio mraka preotela da se pokrijem.

Morala sam.

Previše me ćutanje izgrizlo poput bijesne lisice.

Prošli su neki dani bez tebe.

Njih sedam, osam, ma ko će brojati.

Nije to kao sati kad s tobom prozuje pa mi je malo smijeha,

malo mi zvijezda, malo mi vazduha.

Tebe mi malo.

Zagrizem se da ugušim riječi.

Drugima ću pričati o tebi, ali tebe bih samo gledala.

Da te upijem u zenice.

Plašim se i za tebe.

U svijetu koji je drugačiji od mog.

Jer šta ako ti nema ko zoru nasmijati?

Šta ako ti je hladno?

Plašim se da ćeš se probuditi i da se nećeš mene sjetiti,

i kuda bih onda?

Kako bih se zvala?

Ni ovako se imena ne sjećam,

nije mi ni važno sve dok se tebe sjećam,

sve dok mogu rame da ti osjetim i miris iz vena da izvučem.

Naslonim se na zid, prislonim obraz i udahnem,

koliko god mi ova metalna zamka u gruidima dozvoli.

Osjetim te, u najmanjoj mjernoj jedinici vremena, uz sebe.

I tako dan živim.

Čekam te maštanjem.

Čekam i pišem sve što ti ne umijem reći jer sam ostala uskraćena.

A sad više i ne smijem jer vidim plaši te.

Zato ćutim.

Kažem da je sve u redu, nasmijem se uzdahom, i čekam.

Znam da dolaziš. Znam da hoćeš.

Samo se plašim hoćeš li meni doći.

Plašim se hoćeš li ponovo put do mene znati.

Hoćeš li htjeti pronaći nas!

Zamisli me

Zamisli me. Nacrtaj me u mislima usamljenu.

Izvađenu iz korijena, iz zemlje,

poput osušenog drveta poslije uragana.

Zamisli me, razbacanu. Raznesenu.

Kao posle ratišta ranjenu, gelerima ukrašenu.

Zamisli samo. Mene u mraku.

Cigla na ciglu, kamen na kamen.

Jednu po jednu u visinu stavljam.

Gradim moj mrak. Moju samicu.

Parče leda držim na usnama da zaledim osmijeh.

Da ga zapamtim prije nego ga uzdah izobliči.

Gromadu veću stavljam na grudi,

da ovo što je počelo kucati usporim,

da sačeka nedoraslo moje srce.

Vjetrove puštam da divljaju. Shvati me.

Zamisli me samo zgrčenu na sredini kreveta,

skupljenu oko svog srca, oko tvog imena,

oko uspomena i mirisa.

Jel misliš da i dalje ne treba da budem zidar sopstvenog mraka?

Jel i dalje misliš da se ne trebam plašiti?

Daljine, kilometara, ćutanja, obaveza?

Kako da se ne plašim?

Zamisli me. Nacrtaj me prstima u zamagljenom ogledalu.

Razvuci mi osmijeh ponovo, iscrtaj mi smijalice na obrazima,

zastakli mi oči da ponovo sijaju. I ugasi svjetlo.

Ugasi ga i pusti moj mrak svuda da se razlije,

magično da se utopi u obrise. Pusti ga.

Da prekrije moju sjenku na krevetu

što je ostala da ide od zida do zida,

da grebe noktima i lupa vratima.

Pusti mi mrak da divlja.

Zamisli me zamršenu, upetljanu u sopstvene prste,

kako te sa obzorja brišem.

Kosom se vežem, oko grla je pletem,

da zadržim ugrize, da zadržim dah.

I oči sklapam, glavu u zemlju spuštam da se zvijezdama ne divim,

da ne budem još jedan uveli suncokret,

spržen i izgorio u sopstvenom prokletstvu da samo u sunce gleda,

da samo tebe jednog vidi.

Kako da se ne plašim?

Kako da se u mrak ne povučem?

Vjeruješ li sebi toliko?

Zamisli me.

Utišaj muziku i oslušni moj smijeh kako izbija iz zidova,

kao plijesan se lijepi i u dah ti ulazi.

Oslušni vriskove koji odjekuju,

kao hiljadu samurajskih mačeva režu mrak i jutra.

I uzmi sve jastuke koje nađeš na podu.

Prekrij se njima da me ne čuješ.

Da zaglušiš tamu i u tišinu da me pretvoriš.

Zamisli me utišanu. Sjenku. Tamu. Zamisli me takvu.

Prekrivenu samo tvojim očima,

zaštićenu dlanom preko srca, drugim preko grla.

Stegnutu. Sputanih želja.

U konopce vezanu i na dno mraka bačenu.

I dalje vjeruješ da si sunce pod kojim ću se probuditi?

I dalje misliš da smijem utišati strah?

Vjeruješ li da mi ovakvi, ludi i izgubljeni, možemo prerasti sudbinu?

Biti jači od želja?

Zamisli me. Nacrtaj me.

Dušu mi iskroji iz novina.

Priljepi mi jedno kartonsko srce.

Zakači ga iza sebe kad juriš s vjetrom poput zmaja.

I diši me.

Diši me stalno da bih mogla ostati ja.

Ovo što si stvorio.

Diši me da bih prestala graditi mrak, da bih prestala da se plašim,

da ne zaledim dušu i sebe, i tijelo, i sve tvoje tragove.

Samo me diši kao ja što sam te ćutala svih ovih dana.

Diši me kao što sam te čekala svih ovih godina.

Diši me. To je sve što mi je potrebno.

Da dišeš za nas. Za mene. Za želju.

Zauvijek želju.

Do puno želju.