Posađena pjesma

Posadili su te tu. Tu ćeš rasti.

Ne znam kako.

Zalivaće te suzama, i brigom, grdnjama, kritikama.

Poturaće ti komplekse i govoriti da si glup.

I očekivaće da rasteš.

Ako i iznikneš među tim kamenim srcima,

Bićeš više nalik suvoj šljivi nego čovjeku.

Ako i razviješ bilo kakav osjećaj pripadnosti,

Biće to samo površinski korijen, račvast i zakržljao.

Nećeš imati srca.

Naučićeš da se takmičiš sa drugima,

Željećeš da si visočiji, ljepši, drečaviji,

Mislićeš da si suncokret, a govoriće ti da si maslačak.

Na kraju neće ni stručak djeteline ostati od tebe.

Pićeš njihovu kišnicu, hranićeš se zabludama

I završićeš kao izgužvani stog sijena u nekom senjaku.

Poješće te.

Šta radiš to?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.

Niko nije rekao da moraš tu da rasteš.

Nisi drvo.

Zalivaće te suzama, hoće,

Ali ti to samo otresi sa sebe kao rosu.

Niko ne kaže da moraš da upiješ sve što ti daju.

I hoće, govoriće ti da nisi vrijedan, ali otkud oni to znaju?

Ko su oni da određuju šta je vrijedno?

Potkupiće tvoj ego da te gura,

I željećeš da si veći i bolji, drečaviji.

Ali ti budi ipak svoj, za svaki slučaj.

Nema veze što oni kažu da si maslačak,

Ti budi šta god želiš biti.

Možeš biti i svitac. Možeš biti i bubamara.

Na kraju krajeva, zašto ne bi bio čovjek?

Posadili su te tu. Tu ćeš nići.

Neće te naučiti kako se cvjeta,

Jer ako to naučiš onda ćeš biti drugačiji,

Onda ćeš biti prijetnja za njihovo sivilo.

Bićeš radostan a oni ne vole radosne ljude.

Oni ne vole ni cvijeće. Tražiće da budeš korov.

Pokušaće da ti ga podmetnu ispod jastuka,

Da te začaraju svojim životom odraslih.

Reći će ti da je normalno da ideš u školu,

Učiš kao magarac i pri tome i dalje ostaneš glup za život,

Da nađeš posao i opet radiš kao magarac za nekog konja,

Da se upariš, napraviš svoje krdo,

I od njih da napraviš još veće budale nego što si sam.

To je za njih normalan život.

Al ti osjećaš u sebi

Da nisi za to došao na ovu predivnu planetu.

Znaš i nemoj da popustiš pred njihovim obećanjima

Da je život samo rad, rad, laž, rad, rad i smrt.

Ne popuštaj, ne daj da ti odrežu krila!

Posadili su te tu. Niklo ti je srce.

I to je problem.

Njima. Ne tebi.

Ne daj ga.

Brani ga životom, očima, rukama,

Ne daj da te amputiraju i pretvore u korov.

Ne daj da te hrane pesticidima.

Ne daj,

Ne vjeruj u đubrivo upakovano u kutiju za čokoladu.

Vjeruj sebi. Samo sebi.

Svom unutrašnjem tandrčku koje ti stalno šapće da možeš,

Da vjeruješ, da voliš.

Oni će ti reći da je ljubav iluzija,

Da ljubav boli, da je to zamka.

Reći će ti da je ona izmišljena

Za naivce i da se od nje ne živi.

A ona je jedini razlog zbog kojeg ti ovo pričam.

Budi naivac, i vjeruj u nju.

Nisu te posadili tu da bi bio direktor, ni kamataš, ni doktor.

Tu si da bi bio srećan

I to je jedina karijera koja ti mora biti važna.

Tu si da voliš, da učiš, da upoznaješ, da iskusiš, da osjećaš.

Sve da osjećaš.

Tu si da plačeš, i da se smiješ, da vrištiš i plešeš,

Da spavaš i da piješ, tu si da bi bio živ.

Ne daj da te umrtve, da ti mozak u paštetu pretvore.

Ne daj da te u stog sijena skupe.

Možda nisi maslačak, ni suncokret,

Ni zaljubljena makova glava,

Ali jesi jedinstven, i drečav i živ.

Budi ono što želiš.

I ne daj da ti udare etiketu, da biraju za tebe,

Da ti kažu kako moraš da odrasteš.

O nipošto to ne daj.

Nikada!