Friday, April 23, 2021

U šta još da vjerujem kad izgubim smisao?



Imam pitanje za tebe. 
Koliko si se ovih dana skupljao u sebe, gradio zidove oko svojih razbijenih emocija?
Koliko si suza skupio u rukama i bacio sebi iza leđa da ih ne vidiš?
Koliko si samo puta protiv svog lika u ogledalu išao, stezao zube do pucanja da ne zaplačeš, da te ne preplavi ovaj današnji haos, ova ograničenost koja nam je nametnuta?
Koliko si samo puta opsovao zimu što još uvijek nije spakovala stvari i otišla?

Gdje je sunce moje mladosti? 

Ponekad nisam sigurna da imam snage da udahnem.
Ponekad pomislim da je umeni umrlo svako osjećanje osim praznine, ako je biti prazan uopšte osjećaj.
Ponekad pomislim da će zima zauvijek ostati u meni, i da nikad neće prestati da mi nedostaju...
Ponekad pomislim da će sve u meni eksplodirati od potiskivanja jer biram da budem sretna, biram radost novog dana, i euforiju novog posla, i biram nebo, i šumu, i opet i dalje, kao vjerni pas, za mnom kaska praznina, vuče me za nogavice da me podsjeti da je tu.
Biram da se smijem svakog dana, da zagrlim život svakog trenutka.
Biram da budem svoja, da budem snažna, i odvažna, i da izaovima gledam u lice.
Biram da budem iskrena i biram da sebe zaštitim od onih koji ne znaju bolje.
Biram sve te lijepe boje i sve te divne emocije, i osjećam ih. I sve je nekako u redu, a opet, ponekad, zagrize me praznina da raskrvari meso, i zaboli.
Nekad sam i tu bol gutala kao prevelike zalogaje, davila se njom.
Nekad nisam znala da u grudima nema skrivenih pretinaca u kojima tuga može da smjesti. 

Zato danas pustim da bol prostruji venama, pustim da nedostajanje me zagrli i otplačem. I dalje sam srećna, i dalje biram biti osmijeh i najdrečavija sezona ovog proljeća, ali zagrlim tugu kad me pohodi. Pustim suze, nek oteku. Ne bole više.
I suze su ponekad potrebne za rast. Za boje. Za osmijeh. 

Koliko si puta potisnuo suze u sebe, da slažeš sebe da si jak? I kakve veze imaju suze sa snagom?
Jak je onaj ko svoje srce smije da nosi u grudima, ko smije da ustane kad dno dotakne.
Jak je onaj ko prizna da se ne plaši svojih praznih hodnika duše. 

Ponekad, kad osjetim da sam umorna, da posustajem, zagrlim najljepša sjećanja koja sam imala prethodnih godina, od zamotuljka do danas. Zagrlim sve one divne momente i kažem da je vrijedilo. Vrijedilo se smijati i biti drečav. I vrijedi i dalje birati sreću. Zbog tih momenata koji su moje medalje. Na njih sam ponosna. Na svaki osmijeh koji sam ukrala uprkos svim padovima i letovima. 

Vrijedilo je. 

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.