Sve smrti me ubiti neće

 

Udahnula sam preduboko i progutala sam srce. Desi li ti se to ponekad? Da zašutiš i utoneš u sebe? Da se sjetiš zašto si zapravo ikad bio srećan? Da se sjetiš zašto si volio? Desi li ti se nekad da zaroniš u sebe?

Tmurno je vrijeme. Zima još nije otišla, i evo me, posle ko zna kojeg gubitka, stojim prkosno i kažem „Živa sam“. Sve smrti me ubiti neće. Prkosna i sa sjajem milion zvijezda u očima, nisam odustala. Ni od sebe, ni od svojih snova. Zaboravim se ponekad. Zaboravim koliko sam puta ustala i koliko sam puta i ranjena koračala. Zaboravim ponekad da se smijem. Prepustim se kad me navala emocija ponese i zaboravim ključ do sigurnosti. Dešava se. Svakom.

Poslednjih sam dana morala da obavim niz razgovora sa sobom.
Ozbiljnih razgovora.
Podsjetila sam se da je sasvim u redu osjećati tugu, i isprati dušu suzama.
Da je sasvim u redu osjećati nezadovoljstvo, i iritaciju zbog kašnjenja proljeća.
Da je sasvim u redu osjećati strah zbog neizvjesnosti u koju smo svi upali zbog krize u svijetu.
Da je sasvim u redu osjećati nesigurnost kad krećeš u neke nove poduhvate.
Da je sasvim u redu osjećati bilo šta.

Osjećati. Ne – biti.

U čemu je razlika?
Ja nisam moj strah.
Ja nisam moja tuga.
Ja nisam moja nesigurnost.
Ja nisam moje nezadovoljstvo.
To su moje emocije i sa ponosom ih nosim na reverima i nakon svake pobjede u ringu emotivnosti sa njima, okačim po jedan osmijeh na zid postojanja.

Jer ja jesam sreća. Odabrala sam sreću kako svoj izvor.
I jesam ljubav. Odabrala sam je kao svoj put.
I jesam snaga. Odabrala sam je kao svog saputnika.
Biti i osjećati su dvije različite stvari, i zato sledeći put kad budeš htio reći „Tužan sam“, zastani, sjeti se mene i reci „Osjećam se tužno“. 

Osjećati i biti nije isto.

Pustila sam da me osjećanja preplave, da se udavim u njima. Pustila sam emocije da se pokažu, da se ne kriju po ćoškovima ove napukle sjene koja se nastanila u meni. Pustla sam ih, i opet, kad podignem veo razdražljivosti, u meni i dalje bivstvuje sreća. U meni i dalje ima ljubavi. I dalje ima snage da ustanem, i kažem „Još uvijek mogu“.

Nisam odustala. Ni od sebe ni od svojih snova. Ni od svog srca, ma koliko polupano bilo. Nisam i neću jer još toliko u meni želje ima za letom. Još nisam sve zvijezde dotakla. Udaljila sam se od nekih razgovora, udaljila sam se od bespotrebnih detonacija i ključeve ka svojim tunelima ne dam više nikom. Ja sebe moram da sačuvam za sebe. Za onu sutra koja će mi ostati kad svi oko mene odu. Zato nemoj da te grize savjest ako odabereš sebe jer samo ako si ti srećan i drugi oko tebe mogu biti.
A sreća se bira.
Nije to neka stvar u izlogu na snženju.
Sreća je u tebi, potraži je.
Odaberi je.
Sve ostalo su emocije.