Monday, April 26, 2021

Kako se okrenu leđa kad si jedini vojnik koji je ostao na nogama?

 


Kako se kaže Zbogom i kako se okrenu leđa nekome ko te nije zaslužio? Kako se okrenu i leđa i vrat i glava od nekog ko samo zna nožem kroz rane da prolazi, da ti noktima struže po nezaraslom mesu, da ti suze izvlači sa dna presahlog bezdana? Kako se okreneš i kažeš da je dosta!?

Ne znam u kom trenuku se raspalo sve što sam mislila da imam, i porodica, i razumijevanje, i sigurna luka, i štit za oluje. Ne znam kako i kada se sve skršilo ali postalo mi je jasno da, u stvari, tu nikad štita nije ni bilo. Otkako je Tata umro, toliko toga se promijenilo. Lažem, ništa se nije promijenilo, samo sam otvorila oči i vidjela jasnije. Nikad nije bio problem u meni. Ja, koja sam poslušno amputirala srce, jer nije bilo najzgodnije vrijeme za druge, ne za mene. Nikad nije bio problem u meni, samo me nisu razumjeli. Nikad nisu ni pokušali da me razumiju oni koji su trebali.

Pet smrti kasnije, i dalje sam dežurni krivac za ljude... Ne, za jednu osobu. Ljudi nema. I dalje sam krivac. I dalje sam ja ta koja ne razumije. I dalje sam ja ta koja treba stope da ljubi. I dalje sam ja ta koja treba kišu da zaustavi, oblake da rastjera. I dalje sam ja ta koja treba da ćuti i sluša, i okrene i drugi obraz jer nije dovoljno jak šamar bio prvi put. I dalje sam ja ona koja treba... Treba da prestanem!

Treba da prihvatim da sve što je ostalo od prethodnih godina i jedino zajedničko svemu tome sam ja. Život me nije mazio. Pravila sam neke loše izbore, ali radila sam najbolje što sam znala. Bilo je padova, bilo je i predivnih letova, i to je sve što želim da pamtim. Zaboraviću i ove svađe, i optužbe, i sve ću da zaboravim. Nema veze što mi čačkaju rane i noževima rezbare greške po koži. Nema veze što se sve raspalo. Sve je ipak došlo na svoje mjesto. Sad mogu da vidim jasnije.

Ima ljudi koji uživaju u svom bolu i koji ne znaju šta čine iz tog svog bola. Nema veze, Tata me naučio da oprostim.

Nisam ja nikad tražila mnogo, možda je to samo drugima bilo previše. Sve što sam ikad željela je da me vide, da me čuju. Da budu tu kad se nebo sruči na glavu. Da me podrže kad mi krila otpadaju.
Da li je to mnogo?
Ne znam, provela sam previše godina tražeći greške u sebi, misleći da sam ja rođena sa nekim lomom u genetici, da sam prosto pogrešna. Previše godina sam provela i izgubila, i danas vidim da nisam samo ja bila svoj dželat.

Odustala sam danas.
Odustala sam od biti savršena. Odustala sam.
Moram da sebe sačuvam za sebe, za neke buduće dane, za radosti, za sreću, za neke nove zvijezde. Moram da se sačuvam od te tuđe tuge i tuđih razočarenja, jer još uvijek nosim svoju tugu za koju nikog osim mene nije briga. Odustala sam od milovanja tuđih obraza i brisanja tuđih suza jer moram da ove svoje zadržim, moram svoje brane da sazidam.

Kako se okrenu leđa? Tako što odabereš sebe.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.