Saturday, February 6, 2021

Kad jednom krenem putem kojim svi idu


Umrla je Selma, zauvijek opjevana u vječnoj ljubavnoj od Bijelog Dugmeta. Umrla je i ne dotakavši ovaj svijet a tako je mnogo traga ostavila. Na meni jeste sigurno. 

Gdje se to izmakne život, u kasnim godinama, kad sve prođe pored nas? Već odavno pokušavam da u svoje džepove natrpam što više sjećanja i uspomena na ljude, na mjesta, na srca. Iako je ovo moje prazno.
Ne pišem već neko vrijeme.
Nemam šta da kažem? Imam, i te kako imam, ali morala sam da se uhvatim u koštac sa nekim zaostalim bitkama.
Jesam li pobijedila? Želim vjerovati da jesam. 

Jer šta bi se desilo ako bih gubila bitke? Da li bih znala da živim ovu umjetnost? Da li bih znala da volim, izgubljena u morima i kartama svijeta? 
Vidiš, desilo se da sam morala da podignem bedeme. Morala sam da se zaštitim. Da ove polupane komade sebe sačuvam za neka vremena koja će doći, za radosti u koje vjerujem. Morala sam da zatvorim kapije, da sebe stavim pred sopostveni tribunal i zabranim si ponovo na minsko polje. Jer neki ljudi ne umiju da te vole. Jer neki ljudi samo umiju da te raznose, da te blatom okupaju, da te zubima grizu. Jer neki ljudi nisu sposobni za sreću. Od takvih ljudi se trebam zaštiti.

Morala sam kamen u grudi da posadim i da pustim da mi venama opet poteče legura u kojoj sam se prekalila.
Morala sam trpavice da ojačam da suze zaustavim.
Morala sam da udahnem da bih umjela ponovo da se smijem.
Toliko toga je trebalo da uradim, i evo me, na kraju tog ratovanja, kad ponovo dišem bez prekida, kažu mi - umrla je Selma, koja je tiho živjela a opet odzvanjala u srcima. 

To me podsjetilo. Jednom ću i ja u nebeske praznine otići i šta želim sa sobom ponijeti? 
Samo uspomene na ljubav. Na smijeh. Na radosti.
I tako, držeći sebe za ruku, mireći se sa ranama iz još jednog pokolja snova, liječila sam dušu od neljubavi, od nevoljenja i nepitanja. Shvatila sam da sam odavno na ovom svijetu sve patnje sama preležala, i da je snaga čovjeka baš u tome - ustati i zakoračiti dalje. A to sam uvijek umjela. 

Znaš, ove odbrane su me pokosile. Oduzele su mi tako mnogo, i jako je bilo teško zatvoriti se i udaljiti se srcem od onih koji ti srce nikad nisu pokonili. A ti ih volio. Svojim ih zvao. Teško je nacrtati granicu i reći da je dosta, sebe radi, svog srca radi. Ali obećala sam sebi više života i manje preživljavanja. Obećala sam Tati da ću biti u redu. I hoću. 
I biću. 

A Selma, putuj Selma, i molim te ne naginji se kroz prozor.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.