Al ti me nisi prestao i nikad nećeš prestati

 

Ćutim tako dugo, Tata. Ćutim i gutam tvoje ime, da me slučajno ne okrzne sjećanje. Ćutim i grlim ovu prazninu koja je ostala. Ćutim Te evo već godinu.

Čuješ li me Tata? Dobro sam. U redu sam, kao što sam ti obećala. Dobro, i dalje sam rasklopljena, duša mi raštimovana, srce preskače, ali u redu sam, kunem se. Smijem se, ne plačem više. Dobro, možda ponekad u gluhi sat. I dalje pijem vino, ne baš tako često, i ne, ne slušam ni jednu pjesmu koja može da podsjeti na nemanje tebe. Izvini zbog toga.

Evo godina je, Tata. Ona prva, najteža. Najpraznija.

Godina otkako sam te zadnji put poljubila u čelo i oprostila se od tebe. Lažem, nisam se još oprostila. Još uvijek u sebi nosim neizrecivu tugu zbog nedostajanja. I dalje je ta nepopunjena rupa u grudima i ne, Tata, ni malo nije lakše, ali je podnošljivije. Nekako.

Ćutim Te, jer samo još na slikama imam nas. Jer samo još na njima mogu da pronađem tvoj smijeh. Ćutim Te najviše zbog toga jer još uvijek grcam kad pomislim na januar i one zadnje dane. Još uvijek grcam i progutam suze kad ti dođem kod mezara. Ćutim Te jer me još uvijek boli nemanje. Jer s Tvojim odlaskom se sve raspalo u komade.

Znam, Tata, danas znam koliko je teško bilo biti Ti. Danas razumijem neke neizrečene riječi i neke Tvoje ćutnje. Danas znam Tata da nisi bio samo Ti kriv. Oprosti mi što sam zakasnila.

Trudim se da se smijem, bar onda kad je nešto stvarno smiješno. Ne plačem, rekla sam ti. Ne plačem jer nekako uvijek znam da si tu, oko mene, da mi prećutno daješ pridike preko ramena. Trudim se da sastavim neke raspadnute komade svijeta ali ne ide, Tata. Nisam ja heroj kao Ti. Plašim se, ostaće mi svijet detoniran.

I dalje imam neodoljivu želju da raskopam zemlju noktima svaki put kad dođem da kamen bijeli poljubim. Da se samo još jednom sklupčam kraj tebe dok ti ne dosadim. Da ti kažem da si i dalje praznina u grudima. Da si i dalje moje najveće nedostajanje. Ali u redu sam Tata. Možda sam cijeli život ratove vodila na pogrešnoj strani, ali konačno sam shvatila. 

Neću Ti pisati pisma Tata. Neću jer znam da osjećaš moje nedostajanje.
Ovo je samo ona prva godina bez tebe kad se učim disati i kad odrastam.
Ovo je samo ona prva godina koja se preplače.
Jednom, Tata, neću Te ćutati.

Samo još neki vijek da prođe, biću u redu Tata.

 P.S. Usvojila sam mačka. Ti bi bio lud za njim.