Sunday, February 28, 2021

Kakvog je ukusa Čekanje?


Gdje su mi nestale riječi? Ne znam. Primjetila sam da sve manje vremena provodim među zvijezdama, a sve više u sopstvenoj glavi, kreirajući sopstvena sazvežđa, maštajući neke snove i čekajući. 
Čekam da prođe ovo ludilo u koje smo kolektivno zalutali.
Čekam da mi neko kaže da je Balašević živ, da su se samo šalili.
Čekam da se praznina u grudima popuni.
Čekam da mi srce neko novo naraste.
Čekam da se otvore granice.
Čekam da jednom opet udahnem, a da ne boli.
Čekam da spakujem kofer i odem, ne znam gdje ću, kuda će putevi da me odvedu, ali da odem.
Čekam... Da opet oživim.

Nemoj me pogrešno shvatiti. Radujem se. Fotkam se ponekad. Spašavam mačka sa tavana. Šetam. Otkrivam neke nove mogućnosti, poslove, učim, kreiram se, maštam život. Nije da sam nesrećna. Negdje sam između radosti i ravnodušnosti.
Negdje sam zaledila svoje sopstvo u onom što je bilo prije svih smrti i ludila koje se desilo.
Sačuvala sam te svoje osmijehe i sad samo čekam da neko klikne ono Play, jer imam osjećaj da već dugo sve stoji na pauzi, zamrznuto u vremenu.

Imam osjećaj da je nekako sve postalo nijemi film. Tužno vrijeme zaista.

Eto zato sam zaćutala. Zato sam oči sklopila. Zaronila sam u dubine i slušam mir.
Ne znam ni sama kako se to život nastavi kad u tebi zaspu laste i proljeće ostane zarobljeno a milion mi se japanskih trešnji razgrana u duši ali behar još vjetrovi promjena ne nose.
Ne znam kako se to nastavi sa životom kad se nađeš privezan za stub svakodnevnice. Jer našla sam se stopalima okovana u mjestu, ja koja korijenje nemam, ja koja s vjetrovima razgovara. 

Sputana. Eto to sam. 

Poezija je u meni zaspala, okovana korozijom. Sve u meni spava i ponekad mislim da sam ona Uspavana iz bajke, i čekam da se probudim. 

Čekam...

No comments:

Post a Comment