Wednesday, February 10, 2021

A ja još uvijek sanjam avione i maštam o...


Ovih dana sam poput nakostriješenog cvijeta, jogunasta i prepuna snova. Počeli da se raspaju kroz džepove i šuplje cipele. Sanjam nebo iznad Pariza, i možda, samo možda napravim neki korak ka rasporedu svojih zvijezda. 

A nije meni nikad bilo jednostavno da koračam kroz život. Tamo gdje su curice nosile haljinice i lakovane cipelice ja sam nosila starke i igrala se klikera sa uličnim dječacima, i vozila sanke na čelu kolone na najbrže. I život sam živjela na najbrže. Žurila sam da odrastem, da procvjetam, da budem buntovnik, da budem prva među neodraslima. Knjige su me gurale naprijed, ispred generacije kojoj sam pripadala. Obožavala sam Indijance i maštala "Jednom ću da postanem pilot, i letjeću nebom i bacati bombone djeci sa neba". 

Nisu mi dali da ostvarim snove. Nikad. Znali su drugi uvjek šta je bolje za mene, šta treba da postanem, kojim stazama treba da idem, kako da se oblačim, ponašam, smijem, kakvog momka da nađem, koji posao da radim, gdje da živim. Sve su znali i vodili ratove sa mnom.
Nikad nisam postala pilot jer ne daj Bože da odem u srednju školu u Beograd da učim vojnu akademiju.
Nisam nikad upisala književnost jer šta će meni to, zaluđenoj knjigama, od toga ne može da se živi.
Nisam otišla u Norvešku jer ne daj Bože majku da ostavim, kako će ona bez mene.
Nisam ostvarila sve svoje snove jer, ne daj Bože, šta će reći komšije i familija. 

Branili su mi da se smijem cijelim srcem jer sam bila preglasna, jer je moj osmijeh privlačio pažnju.
Branili su mi da volim jer nisu bili ti muškarci po volji drugima.
Branili su mi da budem živa, jer društvo na Balkanu takve ne prihvata. 
Sve što su željeli za mene bila je fakultetska diploma (evo imam dvije), dobar posao u struci, nekog pristojnog i kulturnog (čitaj dosadnog) muža i buljuk djece.
A ja evo danas imam mačka i sanjam o avionskim kartama, koferima i Parizu. Bez posla, muža i djece.

Kažu da nisam ispala kako treba. A ja se na to nasmijem baš cijelim srcem da odzvanja. Da se svi okrenu. 

Kažem ti, nije meni nikad bilo lako biti krojač svojih snova. Uvijek sam ostajala prekratka, i nikad eto nisu pasovali moji snovi nikom osim meni. A kome je trebalo da pašu? Niko nije umio da me nauči da treba da sledim srce, sama sam to odabrala. Negdje usput, u svm tim bunama i ratovima postala sam ono što niko nije očekivao. Postala sam žena, i čovjek, iako i dalje zaluđena snovima i željama. I dalje maštam da postanem pilot iako nikad to neću biti. Za neke je snove kasno, ali za maštu još uvijek nije uveden porez i zato ne dam da mi oduzmu krila. 

Jednom, kad budem šetala ulicama Pariza, i budem pisala ko zna koji blog post u nekom parku uz kroasane, sjetiću se svih neostavrenih snova. Jednom, kad budem koračala Škotskom, sjetiću se svega što nisam postala da bih danas bila ovo što jesam. 

A i nisam loše ispala. Uopšte nisam loše ispala. 

Možda mi jesu putevi bili krivudavi, možda su neki bili pusti, ali uvijek sam nalazila neku avanturu, i zvijezde da načičkam nebo njima. Uvijek bi naišao neki pas, ili mačka da zaprede. Ponekad, mada rijetko, i čovjeka bih srela umjesto bitangi. Pa i nije bilo to loše putovanje, kad zbrojim. Jednom, možda, srešću nekog čovjeka koji neće biti po volji drugima, ali biće po volji meni, i možda ćemo zajedno jednom maštati.

Nedostaju li ti snovi koji se nisu ostvarili? Ja i dalje pravim papirne avione i svaki put kad vidim bijeli trag na nebu, zamislim da sam ja to gore i bacam bombone djeci. I dalje sanjam o svojoj velikoj sobi punoj knjiga u koju bih se zavukla vikendima i nestajala u maštu. I dalje maštam o nekoj razigranoj djeci, i životu u kom samo ja znam šta je najbolje za mene. 

O čemu ti maštaš ove zime?

No comments:

Post a Comment