Friday, June 26, 2020

Hoću da se rodim ponovo...


Sutra mi je rođendan. Hoću da se rodim ponovo. Hoću da dišem ponovo čistim plućima i da gledm nebo novim očima. Hoću da mi srce bude neoštećeno životom i Balkanom, da budem opet nasmijana, da budem opet drug sa cvijećem i pčelama, da se ne plašim paukova. Hoću da budem živa još jednom.

Znaš, toliko puta u životu kažemo da okrećemo novu stranicu a u stvari samo zaglavimo na onoj istoj, sa novim pasusom, i velikim slovom. Ne počinjemo ništa ispočetka, samo se nadovezujemo na tri tačke ili zarez. Nastavljamo propale veze, brakove, loše poslove, loše porodične odnose. Mislimo da je lako prekinuti sve, podvući crtu, okrenuti leđa ali veoma često pogledamo iza sebe, preko leđa, okrenemo se i gotovo je. Na istom poglavlju, na istom mjestu padamo i uvijek se sve vrti u krug. I tako svake godine donosimo odluke, ređamo liste očekivanja, duvamo u maslačke i kažemo da se želje ne ostvaruju. Da je teško krenuti iznova, da te magneti prošlosti vuku unazad, izmišljamo hiljadu razloga zbog samo jednog – jer se plašimo.

Preživjela sam sve to.
Vraćala sam se u mazohistične veze jer sam se plašila bii sama, jer me niko nikad nije razumio.
Vraćala sam se u neke porodične drame iznova i iznova jer sam htjela biti dobra onima kojim nikad neću biti i koji su toliko duboko zagrizli u svoju ulogu da i ne vide radost kad im se gurne ispod nosa.
Vraćala sam se nekim prijateljstvima jer sam tu bila manje usamljena, jer sam voljela te prijatelje koji su me zaboravili tako lako, i koji su me još lakše ostavljali iza sebe zbog nekog novog prijateljstva, veze, posla, novca i ostalih prolaznih stvari.
Ostajala sam na lošim radnim mjestima jer je kriza, jer ekonomija stagnira, jer nadređeni ne usavršavaju ni sebe a ne još i mene, jer sam se plašila ovih mojih godina i okoline i pitanja. Jer sam se plašila svega.

Danas, svoja sam žena jer sam jednog dana rekla da je dosta. Jer nisam pristala na manje od sebe. Jer nisam mogla da napravim kompromis između svog života i ostatka svijeta. Rekla sam dosta i poslu, i usranim vezama, i površnim prijateljima, i životu na klimavim nogama.

Vidjela sam svijet. Djeliće njega bar. Oči su mi još gladne. Živjela sam. Jesam. I voljela sam. Živim bez pola srca i plućnog krila, i arterija, živim bez onih bitnih ljudi koji su bili moje srce, koji su sad fotografije i sjećanja i svijeće i molitve. Izgubila sam. Jesam. I zbog svega toga ne mogu da napravim kompromis sa životom i pristanem na manje od sebe. Neću.

Hoću da se rodim ponovo. Hoću da mi ovo što je preostalo od srca bude kolaž predivnih uspomena na smijeh, na snove, na knjige, na mačke, na one ljude koje ću sresti, na momente u kojima ću biti živa a ne nagrižena savješću i obavezom i svim onim što ne volim. Hoću da se smijem, i da ponovo budem svoja. Da budem sa ljudima koji će razumjeti, koji će voljeti, kojima je isto tako malo biti jednoličan. Jer život mora da bude više od toga. Ne želim da vjerujem u ove verzije koje mi svi podvaljuju kao najbolje, kao najvažnije, za život presudne odabire.

Odavno se ne plašim. Odavno sam strah ujela za ruku i stopila se sa usirenom krvi i ne plašim se. Ne plašim se govora, ni riječi, ni emocija, ni sebe, ni novih koraka. Ne plašim se novih znanja, poslova, prijatelja,puteva. Ne plaši me ni novi grad, ni stan, ni ljudi, ni izazovi.

Hoću opet da se sutra rodim. Da pokušavam. Da izazivam. Da gazim naprijed jer iza leđa više ništa nije ostalo. Osim ljubavi. Još me jedino plaši ta riječ, jer najskuplje me koštala, najviše me osakataila. Ali jednom... Jednom se neću plašiti.


No comments:

Post a Comment