Sunday, June 14, 2020

Poslednje Zbogom je najteže reći, ali nekad moraš


Pustiću je zadnji put namjerno, za nas. Za Istoriju koju smo ispisali, za ono što smo bili, za srce koje smo imali. Zadnji put ću u sebi ispjevušiti stihove i neću zaplakati.

„Dal si budna il sanjaš, imaš li pojma gdje sam sad,
Dal ti išta znači ako čuješ da dolazim u zabranjeni grad,
Da ti kažem da te Volim,
Zadnji put da izgovorim to...“


Došla sam ti danas, milo moje. Jesi li me čuo? Prišla sam onoj ulici kroz koju si me vodio za ruku, i ono mjesti gdje smo se poljubili sa šesnaest, i zapamtila sam put do kuće. Poznali me tvoji odmah. A kuća ista, ao da nikad nije prošlo skoro dvije decenije. Iste stepenice, strme i tvoja majka. I nas dvije.

I sve očekujem, sad ćeš ti sići niz stepenice, kao nekad, i bićemo opet djeca i neće proći godine bez nas. A evo danas, umjesto tebe, zagrlih ti majku, i suzama ti stope zalih. Nije me očekivala, nije vjerovala da sam došla. A morala sam, kako ne bih došla da vidim gdje spavaš? Jesi li me čuo?

Pričala mi je o tebi, i pokazivala slike koje sam znala napamet. I ja sam njoj pričala o tebi, o onom Tebi koji mi je pisao i koji me volio. I gledale smo slike, naše, poslednje. Ne brini, biće ona dobro. I ja ću biti. Moram. Dugujem nam toliko.

Došla sam ti danas. Jesi li osjetio moje korake tu, u tom vječnom snoviđenju? Jel ti zemlja došapnula da te volim, da sam te uvijek voljela i da nikad neću prestati. Da si bio ljubav za vijek vijekova, ona prva, ona zbog koje nikad više ne zavoliš pravo. Čekao si me u ovom životu sve ove godine, i uvijek sam izmicala za neki korak, za neku želju. Sad opet moraš da me čekaš, oprosti mi. Ali srešćemo se, obećavam ti. Možda ne sad, ali hoćemo.

Doći ću ti opet jednom. Da ti ispričam neke tajne, da hladnu zemlju pomilujem umjesto tvog obraza. Doći ću da ti majku opet obiđem, da zna da nisam zaboravila. Da nikad neću.

Hvala ti. Hvala ti što si bio najdivnija Prva ljubav koja je postojala, što si bio sve prvo u mom životu, što si bio najbolji drug, momak i muž, što si bio najveća tuga i što si prije svega bio čovjek na kojeg sam uvijek mogla računati. Hvala ti što me nikad nisi izdao sve ove godine i što si uvijek bio dio mog žviota, čak i kad su nas putevi i ljudi razdvajali.

Sad idem dalje kroz život. Bez pola srca i plućnog krila, potpuno porušena i detonirana, ali živa za nas oboje. Živjeću uprkos promaji koja me kida u gudima. Ne mogu ti obećati da ću biti srećna, ali pokušaću. Toliko mogu. Na kraju, u tome i jeste štos, konstantno pokušavati i ustajati i ne odustati. Zbog sebe, zbog uspomene na tebe, na ono što smo bili, i ono što smo propustili.

Volim te. Uvijek sam i uvijek ću.





Sad moram da pustim rijeku da teče. Makovi još cvjetaju milo moje. Lutke više nema. Sad je samo žena ostala.


No comments:

Post a Comment