Sunday, June 7, 2020

Oprostila sam sebi, tebi i životu


Bilo je nekih ljudi koji su me povrijedili. Neki riječima, neki djelima. Neki su me lomili kao suvo granje, neki se igrali mojim srcem kao da je od pamuka napravljeno. Možda sam olako vjerovala, možda sam mislila da ljudi su. Možda je trebalo da budem manje dijete, više zver, manje žena a više stijena. Možda je trebalo da se sačuvam u školjci od sanja, da čekam na princa kojeg sam sigurno jednom zgazila, misleći da je samo žaba na putu do odrastanja. Možda – ima hiljadu lica.

Pamtila sam udarce, i ogrebotine, razderotine i amputacije. Pamtila sam lomove, polupane prozore i detonacije. Pamtila sam sve što su mi drugi učinili a što je boljelo. I najmanju riječ, pogrešan uzdah, pamtila sam. Vjerovala sam da je do mene, da sam ja pogriješila, da sam ja sa felerom. A nisam bila. Samo sam imala srce, samo sam vjerovala u ljude u vrijeme kad se zveri kriju u koži ljudi. I jednog dana, odrasla sam i oprostila sam. Prestala sam da pamtim.

Oprostila sam da bih mogla ljepše da spavam, da bih mogla da dišem. Ne da bi se oni kitili oproštajem, već da bih ja mogla sebe da pogledam u ogledalo. Nositi teret na leđima i rane na duši je veliko breme. Kao da ti je vječito neki kamen na srcu, da te pritiska kad dišeš, žulja kad spavaš, smeta ti kad hodaš, nekako šepaš uvijek na jednu stranu. Nositi loša sjećanja i lizati svoje rane da ne zarastu, njegovati ih da te uvijek bole jer ne znaš kako da oprostiš nije ni za jednog čovjeka, a ponajmanje za ženu. Jer ne treba dušu kvariti mržnjom.

To jutro kad sam shvatila da moram da stanem ispred svojih stradanja, da ih pomilujem i oprostim sebi i svima je bilo jedno od ljepših. Bila je to najljepša stvar koju sam mogla da uradm za sebe. Vidiš, neko ode i kupi sebi cipele, ili ode napije se sa jaranima, a ja... Ja sam odabrala veliko spremanje duše.
Oprostila sam sebi sve što su zvali greškama, i ono što sam ja zvala promašajima.
Oprostila sam onima koji su mi srce slomili jer nisu znali da vole, i onima koji su mi dušu razreazali jer nisu znali prave riječi.
Oprostila sam za život, za ljubav, za tugu i napuštanja. Za snove pokidane, i poglede ljutnje.
Oprostila sam jer imaju neki zakoni i sile veće od mene koje nikad neće. Ko sam ja u ovom svemiru da se ljutim onda?

Srce polako zarasta. Dušu ušivam slobodom, lijepim riječima, smijehom i snovima. Nebom se ogrnem, odmahnem rukom i kažem da nije moja stvar to što u vijestima kažu. Ja imam neke svoje puteve kojim se više ne plašim da koračam. Imam neke svoje sanje kojima se igram kao da sam opet ona trogodišnja klinka. Imam trepavice u kojima rastu želje, i sazvežđe iscrtano na rukama. I imam srce čovjeka. Na njega sam najviše ponosna. Oprostila sam. A ti?


No comments:

Post a Comment