Friday, May 22, 2020

Tamo. Jedina strana svijeta za koračati


Ako pođeš jednom da pobjegneš od sebe, da se sakriješ od onog što jesi, od onog što osjećaš, vjeruj mi nećeš uspjeti. Potrebno je mnogo više snage od samo otići. Lako je spakovati kofer, obuti cipele, kupiti kartu za nigdje i otići.

Ali desi se tako neka epidemija ludila, i zaglaviš u Nedođiji bez mogućnosti da skreneš misli sa sebe. I onda osjetiš sve još snažnije, svaki damar, svaku kost naprslu, i rebro kako ti kroz srce probija. Osjetiš svaki udisaj kao da si progutao svežu koprivu i nastanila se tu u grudima. Lupiš ponekad glavom u zid, opsuješ gotovo svako veče, popiješ neko uskislo vino samo da otruješ krv, da uvene trnje.

Ali ne može.

Ni suze ne pomognu. Ništa ne može izbaciti misli iz glave niti te sakriti od odraza u ogledalu. Ništa ne možeš uraditi osim stati u ring i boriti se. Sa sobom. Sa svojim srcem u drugom uglu arene.

Pobjegla sam. Priznajem. Bol me pokosila, nisam mogla disati, nisam umjela voljeti dan, ni život. Pobjegla sam da se nastanim na nekoj strani svijeta, da zaboravim. Nije pomoglo. Tamo gdje sam ostala nasukana, iz džepova su ispadale emocije, iz očiju je curio očaj. Ali smijala sam se. Gasila vatru vinom, držala za ruke prijatelje.

Pokušala sam smijehom otjerati tugu. Od limuna praviti limunadu, ali džaba. Kiselina je gorčila. Probala sam da se zavaram, probala sam da ne mislim. Kosti su krcale od zagrljaja, usne su pamtile, ruke su ćutale. Ništa nije pomoglo.

Sad, kad sam pronašla predah, sad me pokosilo bježanje u nedogled. Pokosila me oluja i znam, nisam uspjela pobjeći. Od sebe nikad neću moći cipele okrenuti da vode ka unazad. Gotovo je. Nazad nema ništa osim zemlje. Nazad nema ništa osim kolaža okačenih po zidovima da ih pomilujem kad prođem alejama. Nema ništa osim onog što sam bila.

Detonirala sam most. Nazad nema ništa. Naprijed je obala. Naprijed su makovi. Tamo je drugi kraj duge. Tamo su snovi. Tamo moram krenuti. Tamo su prijatelji koji su bili moja leđa i moji herkulovi stubovi. Tamo su moji izlasci sunca. Tamo. Naprijed negdje. To je jedini pravac kojim smjeram poći.

Imam sad neke dane ispred sebe. Imam vrijeme i mir da osvijestim sebe ponovo. Imam staze, i dobre patike. I sebe ću imati ponovo. Na kraju, život i jeste upravo to – sposobnost da od situacije napraviš najbolje moguće. Nekad je limun prekiseo pa ma koliko šećera u osmijehu imaš ne može da ublaži gorčinu. Al nekad je dovoljan samo jedan smiješak pa da sve bude kako treba. Pronaći balans u životu je teško, ali je predivno. Znati pokazati zube ali i poljubiti trnje. To ti je to. Balansirati na sopstvenim snovima.


No comments:

Post a Comment