U kom trenutku shvatiš koliko si jak? Da li je to onda kad
izgubiš nekog kog voliš, kad te pobijede neke tuđe misli... Kad te prijatelji
iznevjere? Porodica izda? Da liuopšte možeš biti toliko jak da prebrodiš
uspravne glave, bez bola i bez suza? Da li postoji neko takav? Ko nikad nije
pao... al skroz pao...
Ponekad ne znam šta može višre da zaboli... Izdaja, prevara,
laž, odustajanje... dal lakše preživjeti fizičku bol il duševnu? Na današnji
dan praštanja i žrtvovanja ja pokušavam da shvatim šta je to u ljudima što
navodi da drugome zadaš bol... da ga iznevjeriš onda kad se oslanja na tebe...
Šta je to što nas okreće jedne protiv drugih? Zloba, zavist, nemaština,
neznanje ili je to jednostavno u strukturi gena?
Odbijam da budem takva... Odbijam da se uklopim u većinu, da
pratim veće krdo... Imam svoj svijet, svoje navike, svoje prijatelje ne baš
brojne ali ih imam... Imam uz sebe osobu koja mi je najveća podrška na svijetu,
i kad griješim i kad padam... Imam ljude koji mi znaju uljepšati dan samo
smajlijem iscrtanim na ekranu... Imam brata kojeg volim iznad svega, tetka sam
jednom preslatkom čovečuljku... Nemam posao, nije mi tata 10-ti na spisku
svjetskih bogataša... Al imam miran san i čist obraz...
Imam ponos s kojim mogu da kažem da sam pomogla... Da sam
davala i kad ja nisam imala... Da sam bila rame za plakanje i dlan za
smijanje... Mogu da kažem da sam sazrela u čovjeka koji nema predrasuda... Nije
ovo hvaljenje i nije narcisiodnost... Ovo je sušta realnost... činjenično
stanje stvari... Znam da ima ljudi koje sam povrijedila u trenucima kad sam
izabrala sebe umjesto svijeta... Niko nije bez grijeha, laže ko kaže da
jeste...
I na kraju, umjesto post skriptuma nekom ko zaluta... Ne
činite zlo ljudima... Ne oduzimajte im ako već ne možete da im date... Nekome
tako malo za sreću treba... Umjesto eura je i osmijeh ponekad dovoljan da nekom
uljepšate dan... Zato danas jednog velikog smajlija na lice i izađi među
ljude...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.