Sve bajke pocinju onom čuvenom rečenicom.... "Bilo jednom nekad davno...bla bla bla". Tako smo dorasli... Mi djeca iz osamdeset i neke.. U ulici tamo neke brigade... Dok smo preskakali drvene plotove, krili se po tuđim baštama dok smo igrali žmurke... Pričali smo bajke, igrali se klikera... Vjerovali u prve ljubavi... u druge... treće... U ljubav uopšte...
Mi djeca sa djetinjstvom iz devedesetih... Znali smo za ljubav, za držanje za ruke, za nekoliko ukradenih poljubaca ispod stare jabuke u sokaku... Voljeli smo... znali smo taj otkucaj srca... patili smo.... znali smo da ljubav zna i da zaboli, ali jbg, preležo se to, kao malo boginje, samo nemoj da češkaš da ne ostane ožiljak... Imali smo prijateljstva, oslonac... Poštovali smo mamino "Ne!" i tatino "Može sine..." Nalazili smo neki balans... sad su mnogi od te generacije svoji ljudi, roditelji, zaposleni ili besposleni... kako god...
Ja sam u tranziciji između dva doba... Onog praistorijskog i modernog.... Jer tako bi današnji klinac mogao opisati moje djetinjstvo i svoju eru tehnologije... Oni ne znaju za osluškivanje daha u mraku, ne znaj za igru sjenki na zidu kad nestane struje, ne znaju da ljubav znači mnogo više nego što je u stvari tih 5-6 slova otkucanih na ekranu... Ne znaju za udvaranje, za ruže... Šta su lajkovi naspram parčeta papira zakačenog na prozoru... Ili Inbox udvaranje naspram razglednice krišom provučene ispod vrata za Dan zaljubljenih...
Jel neko u međuvremenu smislio neku izmjenu u DNK sistemu il ja nisam baš programmirana za današnjicu? Koji je to binarni kod kojim možeš osjetiti podršku prijatelja, ili zagrljaj voljene osobe... jel ima takvo nešto za miris pečenog kestena kraj vatre, dok neko priča neku strašnu priču, a vani studenac sve zaledio? Jel postoji niz nula i jedinica za ukus kolača koji samo baka zna da napravi, jer samo ona može imati toliko ljubavi? Ne znate vi djeco kako je imati djetinjstvo...
Ponosna sam... Možda nisam imala sve što klinci danas imaju... Ali sam srećna jer i dalje imam čisto srce... što nije u njemu nikakav algoritam za život... I umjesto post skriptuma nekom roditelju koji možda zaluta čitajući ovo... Odvojite dijete od računara... Odvedite ga u park... nek se isprlja u pijesku... nek padne s tobogana pravo na dupe... Nek se ogrebe u nekom žbunu pokušavajući da pronađe puževu kućicu... Neka ih... Bar će imati žive uspomene... a ne binarni kod djetinjstva...
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
-
Sjedim tu na terasi restorana u Palma de Mallorca i pijem sangriju i na neki načn osjećam se usamljenije nego ikad. Znam, ne bi trebalo, ali...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.